Pišući o tadašnjoj istrazi slučajeva “Ševe”, “Veliki park”, “Pogorelica”, “Ugljen” i “Leutar”, nekadašnji printani sedmičnik Senada Avdića “Slobodna Bosna” u februaru 2002. godine, a tvrdeći da bi u vezi s finansijskim transakcijama s početka rata trebao biti saslušan i bivši potpredsjednik Vlade, ministar vanjskih poslova te isto tako bivši lider SDP-a Zlatko Lagumdžija, dalje nastavlja:

Specijalni zadatak

- Vratimo li se deset godina unatrag, za ratne uslove, sve je počelo prilično bezazleno.

Vlasnica sarajevskog butika, smještenog u hotelu “Holliday Inn”, uputila je pismo komandi Armije BiH, protestirajući zbog neprimjerenog ponašanja pripadnika Armije. Optužba je bila konkretno adresirana. Odnosila se na Fahrudina Alića, koji je, navodno, iz njenog butika pokrao robu u vrijednosti od 50.000 DM. Već sljedećeg dana je, nakon potrage za Alićem, saopšteno da je izašao iz Sarajeva. Alić se, kako su saopštili njegovi pretpostavljeni, zaputio s jednom delegacijom preko Igmana "po specijalnom zadatku" - objavila je “Slobodna Bosna” u tekstu od 28. februara 2002. godine, te tvrdila dalje:

- Zbog toga je Zulfikaru Ališpagi Zuki, koji se sa svojim Izviđačko-diverzantskim odredom "Zulfikar" nalazio na Igmanu, upućeno naređenje da zaustavi i legitimira sve osobe koje izlaze iz Sarajeva. Ališpago je dobijeni zadatak pedantno izvršio. 

Pretpostavljene je vrlo brzo obavijestio da je "priveo" jednu delegaciju, sastavljenu od 10-ak osoba, među kojima su bili: sekretarica Alije Delimustafića i dva Vladina čovjeka: Fahrudin Alić i Taib Torlaković. Alić i Torlaković su, naime, za svoj izlaz iz Sarajeva imali specijalna odobrenja potpisana od Zlatka Lagumdžije, potpredsjednika Vlade BiH, i tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Jusufa Pušine.

Ovim odobrenjima Alić i Torlaković su bili imenovani kao osobe ovlaštene "za prikupljanje novca i raspolaganje novcem" koji je trebao biti korišten "za kupovinu MTS-a" i deponovan na žiroračune otvorene u devet svjetskih metropola. Ališpago je Alića i Torlakovića vratio u Sarajevo, a za njima je stigla i dokumentacija koju su nosili sa sobom.

Bankovni računi

U ionako zategnutim odnosima koji su vladali između rukovodstva MUP-a i Armije odobrenja koja su potpisali Lagumdžija i Pušina bila su još samo jedan povod da se neprijateljstva prodube. Odnosno stvar ispita u korijenu.

U vezi s devet bankovnih računa otvorenih širom svijeta najprije je konsultovano Ministarstvo finansija. Njihov odgovor je bio eksplicitan: Vlada BiH ima svoje račune, a budući da to nije nijedan od devet spornih žiroračuna, Alićeva i Torlakovićeva specijalna ovlaštenja, mišljenje ministarstva finansija i propratna informacija o cijelom događaju umnoženi su i podijeljeni svim članovima Vlade BiH, koja je trebala odlučiti šta da se radi. Zasjedalo se danima i lobiralo danima. Mišljenja članova Vlade su se podijelila. Predmet je prebačen na Predsjedništvo BiH.

Glavni čovjek u Predsjedništvu Alija Izetbegović tvrdio je da se ne razumije u prezentiranu mu problematiku. Pronađeno je solomonsko rješenje: formirana je Komisija na čelu s Tatjanom Ljuić-Mijatović, koja je trebala ispitati da li su Lagumdžija i Pušina pokušali privatizirati državni novac - objavila je “Slobodna Bosna” u tekstu od 28. februara 2002. godine.

Potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić ubijen nakon otvaranja računa!!!

Za SB je u istom tekstu prije 15 godina jedan od članova Komisije koja je istraživala slučaj “Lagumdžija i Pušina” otkrio kakvi su bili njeni nalazi:

- Utvrđeno je da su u razgovorima vođenim krajem 1992. godine tadašnji prvi ljudi Vlade BiH, rahmetli Hakija Turajlić i Zlatko Lagumdžija zaključili kako po Evropi i svijetu kola previše novaca namijenjenih za pomoć Bosni i Hercegovini, kojima gospodare neovlaštene osobe, da je taj novac potpuno bez kontrole Vlade te da je potrebno otvoriti račune Vlade u inozemstvu i pozvati sve one koji su spremni pomoći BiH da isključivo upućuju pomoć na tih desetak Vladinih računa.

Taj posao, otvaranja računa, preuzeo je na sebe rahmetli Turajlić. On je tada predložio, a Lagumdžija se složio, da se potencijalni donatori obavijeste plaćenim oglasima u nekoliko vodećih evropskih listova o brojevima računa na koje se može uplaćivati novac za pomoć BiH. Početkom januara 1993. godine Turajlić je ubijen na srpskoj barikadi u Nedžarićima.

Desetak dana kasnije, ministar policije Jusuf Pušina upućuje Torlakovića i Alića da za potrebe RMUP-a obave neke poslove u Njemačkoj. Zlatko Lagumdžija prihvata prijedlog ministra Pušine da ova dvojica tokom susreta s Bosancima u Evropi upute sve one koji žele finansijski pomoći odbrani BiH da to učine preko računa Vlade, a ne dajući keš sumnjivim mešetarima nad kojima Vlada nema kontrolu. Dokument koji su pripadnici jedinice "Zulfikar" oduzeli Aliću i Torlakoviću napisan je kako bi ova dvojica prošla brojne kontrole u BiH (između ostalih i one na Igmanu), a nije, niti je mogao poslužiti kao "potvrda" da njih dvojica nesmetano po Evropi skupljaju novce uz odobrenje potpredsjednika Vlade i ministra RMUP-a. No u tadašnjoj konstelaciji odnosa, obilježenih netrpeljivostima na relaciji, s jedne strane, Jusuf Pušina - Sefer Halilović i, s druge, Ejup Ganić - Zlatko Lagumdžija, ova je u osnovi manje-više marginalna epizoda poslužila za obračune unutra vojnog, policijskog i državnog vrha – pisala je “Slobodna Bosna” u februaru 2002. godine.

Ko je ubio Taiba Torlakovića 

Taib Torlaković je još jedan od žestokih sarajevskih momaka i ratnih komandanata čija likvidacija nikada nije rasvijetljena! Ubijen je 16. januara 2004. godine u Sarajevu.

Bomba je bila postavljena ispod sjedišta BMW-a kojim se Torlaković vozio od Vogošće prema Sarajevu, a eksplodirala je kod Tvornice namještaja "Standard" na Stupskoj petlji.

(Nastavak feljtona donosimo u ponedjeljak)