Strah od toga da još jedan od optuženih umre u pritvoru prije konačne presude, kao što je to bio slučaj sa Slobodanom Miloševićem, naveo je Haški sud da, po prvi put, odobri da Jovica Stanišić prati suđenje iz svog doma u Srbiji. 

Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MICT), pravni nasljednik Haškog tribunala, usvojio je prošlog mjeseca nekonvencionalno rješenje vjerovatno najdugotrajnijeg problema u protekle dvije decenije postojanja Suda.

Rješenje je doneseno s namjerom da se pozabavi pitanjem optuženog koji se smatra sposobnim da prati suđenje, ali čija bolest značajno usporava i ometa tok postupka.

Sudije MICT-a su zbog toga po prvi put dozvolile da se obnovljeno suđenje Jovici Stanišiću, bivšem šefu Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije, nastavi u odsustvu optuženog, koji je hronično bolestan.

Prema odluci Sudskog vijeća, Stanišić će iz svog doma u Beogradu pratiti suđenje putem video-linka kada sredinom avgusta Sud počne ponovo zasjedati nakon ljetne pauze.

Stanišić je optužen za zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj tokom sukoba od 1991. do 1995. godine. On će ostati na privremenoj slobodi pod strogim uslovima najmanje do kraja septembra, a vjerovatno i sve dok tužioci ne okončaju iznošenje dokaza. Odrekao se prava da bude prisutan u sudnici, gdje će ga predstavljati advokati.

Prije Stanišića, Haški sud nije nikada privremeno pustio nekog optuženog za vrijeme trajanja iznošenja dokaza, uz izuzetak Gorana Hadžića i Momira Talića, koji su preminuli prije kraja postupka.

Dugogodišnja Stanišićeva bolest jeste iscrpljujuća, ali ne i opasna po život, tvrde holandski i srbijanski specijalisti. Ali od prvobitnog hapšenja 2003. godine, njegova bolest je značajno uticala na tok suđenja u Haagu. Stanišić je u pritvoru proveo više od pet godina, a više od šest godina bio je na privremenoj slobodi.

Nakon dugog sporenja o Stanišićevoj sposobnosti da prisustvuje suđenju, propao je prvi pokušaj da se počne s procesom 2008. godine, jer je optuženi odbio i da se odrekne prava da bude prisutan u sudnici i da učestvuje u suđenju putem video-veze iz svoje ćelije.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je 2013. Stanišića i njegovog bivšeg pomoćnika Franka Simatovića oslobodio optužbi. Dvije godine kasnije, Apelaciono vijeće je poništilo oslobađajuću presudu i naredilo održavanje novog suđenja.

Odluka radi ubrzanja procesa

Sručnjaci očekuju da će nedavna odluka, da se dozvoli Stanišiću da iz Beograda prati proces, omogućiti nastavak obnovljenog suđenja mnogo bržim tempom nego ranije.

Zdravstvena briga o optuženima nije nikad bila jednostavna humanitarna karakteristika suđenja visokopozicioniranim zvaničnicima pred MKSJ-om. Odbrana je često koristila brigu o zdravlju kao instrument da kontroliše postupak.

Tipičan primjer je slučaj Vojislava Šešelja, optuženog za zločine nad nesrbima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH počinjene od 1991. do 1993. godine.

Nakon što je proveo skoro 12 godina u pritvoru, Šešelj je pušten na privremenu slobodu u novembru 2014. na inicijativu Sudskog vijeća nakon što je odbio kemoterapiju za rak jetre.

Bez liječenja, Šešeljevo stanje je “moglo rezultirati smrću”, priznao je predsjedavajući sudija Jean-Claude Antonetti.

Dakle, strah sudije da bi optuženi mogao umrijeti ako bi i dalje ostao u pritvoru potaknuo je “preventivnu” privremenu slobodu, iako je Šešelj kategorično odbio da se povinuje uslovima pod kojima mu je dozvoljeno da se vrati u Srbiju, a potom takođe odbio da se vrati u Haag radi izricanja presude.

Porijeklo ovog straha leži u traumi MKSJ-a zbog prerane smrti Slobodana Miloševića u martu 2006. godine, samo nekoliko sedmica prije kraja njegovog suđenja po optužbama za genocid.

Šešelj, samoproglašeni “najveći neprijatelj Tribunala”, u prošlosti je uspješno koristio taj strah, započevši štrajk glađu samo nekoliko mjeseci nakon Miloševićeve smrti.

Kako bi Šešelja spasio od njega samog, Sud je potom pristao da ukloni “rezervno vijeće” prethodno nametnuto optuženom koji je predstavljao sam sebe na suđenju.

“Na kraju, sam optuženi Šešelj je taj koji (…) treba da odluči da li će prihvatiti ili odbiti liječenje, čak i ako umre u zatvoru”, naveo je sudija Antonetti u odluci o privremenom puštanju na slobodu.

Međutim, on dalje navodi da “sudije (…) treba da urade sve što je u njihovoj moći da omoguće optuženom da nastavi da živi”.

Šešelj je ne samo nastavio da živi od privremenog puštanja na slobodu nego je, kako se i javno hvalio, uspio da “pobijedi” i rak i Tribunal i da ponovo bude izabran u Skupštinu Srbije.

Naknadno je, u martu 2016. godine, Sudsko vijeće oslobodilo Šešelja optužbi iako je Tužilaštvo uložilo žalbu. Šešelj se, međutim, zakleo da se nikada svojevoljno neće vratiti u Haag.

Nakon Šešelja i Mladić

Branioci bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića su pred kraj suđenja po optužbama za genocid i druge zločine u BiH zaigrali na kartu zdravlja. U martu ove godine je Odbrana ustvrdila da bi Mladiću trebalo dozvoliti da nastavi liječenje u Rusiji dok čeka presudu Tribunala.

Citirajuću srbijanske i ruske stručnjake, Mladićevi advokati su tvrdili da se njegovo stanje “pogoršalo” nakon “šest godina neefikasnog liječenja” u Haagu.

“Ovaj sudski proces bi mogao tragično slijediti slučaj Slobodana Miloševića, koji je umro u pritvoru čekajući na odluku o privremenom puštanju u Rusiju”, upozorili su Mladićevi branioci.

Prije hapšenja u maju 2011. Mladić je već imao tri moždana udara, koja su ozbiljno oštetila njegovu moć govora i skoro mu paralizovala desnu stranu tijela. Uprkos dodatnim bolestima, uključujući upalu pluća, aterosklerozu, dijabetes i hipertenziju, Mladićevo stanje se od tada značajno popravilo sudeći po izvještajima specijalista.

U junu 2013., odnosno skoro godinu dana od početka suđenja, Mladić je to i javno priznao.

“Neću hvaliti Tribunal. Rekao sam ružne stvari o njemu. Ali da nisam došao ovdje, već bih odavno bio na nebu”, kazao je on.

Međutim, u svom zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu Odbrana Mladića je odbacila ove riječi zahvalnosti, rekavši da su to “laički komplimenti i zahvale od samog oslabljenog optuženog”. Ali sudije su odbile zahtjev za privremeno puštanje na slobodu, kazavši da “ne postoji akutno medicinsko pitanje koje nije pokriveno”.

U odluci se ipak priznaje da se on suočava sa određenim zdravstvenim rizicima, koji “odgovaraju Mladićevim godinama i medicinskim incidentima iz prošlosti, koji uglavnom potiču iz perioda prije hapšenja”.

U prošlosti su haške sudije išli daleko u nastojanjima da dokažu da pritvorenici dobijaju medicinsku brigu u skladu sa najvišim međunarodnim standardima. U maju 2016. godine, kada je bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić javno spekulisao o “povećanom broju malignih oboljenja” u pritvorskoj jedinici, naređeno je provođenje istrage.

Tim holandskih stručnjaka je u februaru ove godine došao do zaključka da “nisu pronađeni dokazi o većem od očekivanog broja oboljelih od raka ili povećanom riziku od raka”. Prema njihovom izvještaju, postojalo je deset slučajeva raka među otprilike 170 pritvorenika koji su boravili u pritvorskoj jedinici u posljednjih 20 godina.

Ovaj procenat se smatra sličnim procentu među populacijom na teritoriji bivše Jugoslavije.

Međutim, kako posljednji optuženici pred Tribunalom stare, čini se vjerovatnim da će njihovo zdravstveno stanje nastaviti da igra ulogu u nekim procesima sve do izricanja konačnih presuda.