- Otvaranje dosjea "Mladih muslimana" (kao prethodnice današnje SDA) bilo bi neugodno za samu stranku, ako je suditi prema autorima kojima su se "omakle" i ovakve konstatacije. "Da je neko tada pratio i pažljivo analizirao hapšenja (1948. i 1949. - op. M. D.), zaključio bi da oficiri UDB-e tačno znaju i ko su pripadnici organizacije i gdje se nalaze i u koje ih zatvore treba smjestiti radi kasnijih saslušavanja, suđenja i izricanja sankcija. Vrlo se rijetko dešavalo da neko bude uhapšen pogrešno, da je nevin: svaki odvedeni je bio ili član organizacije ili je s njom sarađivao, ili je na neki način pomagao", napisao je Sead Trhulj u knjizi hvalospjevu “Mladi muslimani” - nastavlja autorica teksta u “Slobodnoj Bosni” Medina Delalić u broju od 5. oktobra 2000. godine, a čija tematika su bili tajni policijski dosjei, otvaranje dosjea AID-a i - “puštanje komunističkog duha iz boce”. 

“Stepen opasnosti”

- Isto tako, AID ne objavljuje ni dosje o Hrvatskoj zajednici mladeži (kao idejnoj prethodnici HDZ-a) koji je stvaran u isto vrijeme. SDB-ovi su dosjee formirali na temelju "stepena društvene opasnosti" koji je neka osoba predstavljala za okolinu. Za otvaranje dosjea običnih građana bila je dovoljna procjena službe da za sumnjivo lice postoje osnovi sumnje kako se bavi neprijateljskom djelatnošću. Ako bi se pokazalo da početne informacije o sumnjivom licu nisu tačne, dosje bi se uništavao.

Nakon zanatske faze, privođenja i saslušavanja, vremenom su dosjei popunjavani sadržajima prisluškivanih razgovora. Godine 1983. je bivši ministar MUP-a BiH Duško Zgonjanin nabavio najmoćniji aparat za telefonsko prisluškivanje bezbjednosno interesantnih osoba širom svijeta. Radilo se o prislušnom uređaju kakav su još posjedovale američka, britanska i njemačka obavještajna služba.

Uređaj je funkcionirao tako što je bilo dovoljno na njega ukucati telefonski broj bilo koje zemlje na pet kontinenata i uređaj bi automatski podešavao frekvenciju, nakon čega bi se snimali razgovori obavljeni sa tog telefona. Na republičkim nivoima su odobrenja za prisluškivanje davana iz Centralnog komiteta SK i od ministara unutrašnjih poslova. Ukoliko su predmet interesovanja bili nosioci izuzetnih funkcija, za njihovo prisluškivanje u BiH je bila potrebna saglasnost republičkog Predsjedništva. Međutim, centri odakle se prisluškivalo nisu se mogli locirati na jednom mjestu. Slušala je vojna i državna bezbjednost, slušalo se na saveznom i republičkom nivou, slušalo se po nalogu partijskih i državnih funkcija.

Odlazak Hamdije Pozderca sa bosanske političke scene nikada nije do kraja rasvijetljen. U vrijeme afere "Agrokomerc" Pozderac nije htio dati ostavku na funkciju potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, kada je prozvan kao politički mentor Fikreta Abdića. Na pauzi sjednice CK SKBiH na kojoj je Pozderac odbijao dati ostavku, pozvan je u kabinet Milana Uzelca na razgovor.

Kobni dijalog

Nijaz Duraković je svojevremeno kobni dijalog Uzelac - Pozderac opisao riječima: "Kada je izašao iz njegovog kabineta, Hamdija je bio blijed kao krpa i jedva je došao do govornice da bi rekao kako podnosi ostavku. Ja stvarno ne znam na koji je način Pozderac slomljen... Pouzdano znam da je policija u to vrijeme prisluškivala većinu funkcionera. Znam i da su mene prisluškivali. Uvjeren sam da su prisluškivali i Hamdiju. Tada sam se jedini put u životu stvarno prepao: Ko stvarno vlada državnom, ako se ne vjeruje prvom čovjeku te države?!"

Kasnije su službe snimale Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana, Aliju Izetbegovića... Tako je u proljeće 1991. bosanski SDB, nakon prvih saznanja o formiranju vojnih odreda bosanskih Srba, zatražio dozvolu za prisluškivanje najviših funkcionera SDS-a. "Uz saglasnost predsjednika Izetbegovića, ministar Delimustafić je odobrio da služba pokriva Karadžića. Kod primjene mjera prema drugim članovima stranke zatražena je i dobijena saglasnost premijera Jure Pelivana", objašnjava bivši policajac.

Tako je otkriven plan RAM o formiranju srpskih etničkih prostora u BiH. SDS je javno tražio od MUP-a RBiH da objavi listu od oko 200 imena ljudi čiji su telefoni tada legalno prisluškivani, što im nije udovoljeno. Svoj puni procvat neselektivno prisluškivanje Bošnjaka dobija tokom posljednjeg rata.

Kada je lord Carington 27. marta 1992. dogovorio sastanak sa Nijazom Durakovićem u kabinetu sekretara SDP-a, pedantni Englezi su prije početka razgovora pregledali kabinet i samo u cvijeću pronašli osam bubica za prisluškivanje! Duraković je prisluškivan i dok je bio na funkciji člana Predsjedništva, ali mu je objašnjeno kako čipovi nisu postavljeni zbog njega, već zbog Mire Lasića koji se prethodno nalazio u tom kabinetu. Ivi Komšiću je objašnjeno kako kao član Predsjedništva nije prisluškivan on, nego prethodni vlasnik kabineta Fikret Abdić. Godine 1994. se saznalo da se prisluškuje i Ejup Ganić. Ko je onda vladao državom ako su prisluškivani članovi kolektivnog šefa države - jedno je od pitanja koje je, između ostalih, postavljeno u “Slobodnoj Bosni” 2000. godine.

Tako to rade u Hrvatskoj 

- Oporbena šestorka u Hrvatskoj u predizbornoj kampanji je obećala da će otvoriti sve dosjee građana koje je prikupljala i pravila HDZ-ovska vlast. Bio je to odgovor tadašnje oporbe na brojne dokaze prema kojima je Tuđmanova vlast sistematski i masovno uhodila svoje građane drugačijih političkih opredjeljenja. Uz oporbene političare HDZ-ova sigurnosna zajednica pratila je i dokumentovala novinare, ugledne javne radnike, umjetnike... Šestorka je prije nego što je došla na vlast poručila građanima da će po uspostavi nove demokratske vlasti bez pretjerane procedure moći dobiti svoje policijske dosjee. (Tokom vladavine Franje Tuđmana građani su mogli dobiti dosjee koje je o njima pravila komunistička UDB-a).

No, odmah po preuzimanju vlasti u Hrvatskoj niko od opozicionih lidera nije više govorio o ovoj temi. Ministar policije Hrvatske Šime Lučin proljetos je kazao da sa liberalizacijom dosjea građana stvari stoje mnogo komplikovanije nego što je mislio dok je bio u opoziciji. Formalno, građani mogu podnijeti pismeni zahtjev za dobivanje svog dosjea iz policije, premda nije poznat slučaj da je neko uspio u svojoj nakani.

Istodobno se iz ureda predsjednika Hrvatske Stipe Mesića u javnost učestalo odašilju stenogrami razgovora koje je sa brojnim osobama vodio njegov prethodnik Franjo Tuđman. Formalno, zapreka za objavljivanje ovih stenograma nema jer oni nemaju oznaku "državne tajne" i jer u Hrvatskoj još nije usvojen Zakon o arhivu koji bi regulirao ovu oblast. Postoje mišljenja da Mesićev ured ubrzano liferuje ove stenograme prije nego što Ministarstvo prosvjete i kulture donese ovaj zakon... – pisala je “Slobodna Bosna” 5. oktobra 2000. godine.

 (Sutra: Dosjee ne treba tražiti u AID-u, već u paralelnoj, bošnjačkoj obavještajnoj službi)