U jeku afere s obnavljanjem postupka bivšem službeniku bošnjačke tajne policije Edinu Garapliji “Slobodna Bosna” je u broju od 5. oktobra 2000. godine otvorila i priču “Tajni policijski dosje: Sve dok AID odgovara isključivo Izetbegoviću, ne može se govoriti o njegovoj depolitizaciji!”, a u kojoj je analizirano zašto je AID baš u to vrijeme za javnost otvorio arhive o Informbirou i Cazinskoj buni.
Otvaranje arhiva
U toj temi donesen je presjek kako su pravljeni dosjei, kako su vršena prisluškivanja te postavljeno pitanje ko kontrolira službe bezbjednosti. Tekst je najavljen i na naslovnoj strani SB-a s fotografijom nekadašnjeg komunističkog diktatora Josifa Staljina te naslovom: “AID teško optužuje Staljina”. Tekst počinje nekim zanimljivim historijskim pitanjima:
- Šta je Musa Kesedžija rekao Kraljević Marku, a šta je Kraljević Marko tačno odgovorio Turcima kada su mu rekli da ne ore drumove? Kako je Mujo Hrnjica reagirao na istupe Budaline Tala, a šta je stari Jug Bogdan rekao u povjerljivom razgovoru sa devet Jugovića? Da li je Banović Strahinja svojoj vjernoj ljubi zaprijetio sankcijama nakon što je imala aferu sa Alijom Anadolcem?
Ovakve vrste ekskluzivnih dosjea bi svakako bile značajne za historičare. Imale bi draži i za one koji se iz hobija bave prošlošću. Pokazale bi, kao što obično biva sa dosjeima, duh vremena u kojem su dosjei nastali, kontinuitet dešavanja ili ponavljanja nekih događaja, ali njihovo otvaranje ništa ne bi reklo o načinu rada i službama koje te dosjee otvaraju.
CK SK Crne Gore, nakon što je pred izbore 1990. otvorio dosje "Informbiro", nije postao ništa manje Miloševićev Centralni komitet mada je glasačima izgledalo kao da se CK demokratizira.
"Vladajuća partija je prigrabila dosta simpatija nedavnom odlukom da otvori tajne arhive o Golom otoku. Iako prilično zakasnjela, jer je o Golom otoku napisano brdo članaka i drugih publikacija, ova inicijativa snažno je odjeknula u crnogorskoj javnosti, sredini gdje još oko 5 hiljada porodica živi pod traumama iz 1948. i kasnijih godina. Obavještavajući javnost da se otvaraju arhivi CK SK Crne Gore koji postaju dostupni svim građanima, Predsjedništvo CK SK se istovremeno odlučno zalaže da se kod nadležnih organa otvore arhive tog vremena i pojedinačno, imenom i prezimenom, saopšti javnosti sudbina nevinih stradalnika", piše dopisnik ovdašnje štampe iz Titograda 13. aprila 1990. godine.
Curenje dosjea
AID-ovo otvaranje dosjea o Cazinskoj buni i Informbirou, starih preko 50 godina, uobičajen je način rada svih službi svijeta. Neobično je što nisu objavljeni dosjei o Mladim muslimanima ili Hrvatskoj zajednici mladeži koji su nastali u isto vrijeme kada se dešava Buna i Informbiro.
Zakonom o arhivu je regulirano da se izvjesni arhivi otvaraju nakon 30-50 godina, kada ne ugrožavaju državne interese. Ipak, dijelovi različitih dosjea su "curili" kako iz SDB-a tako i iz obimne arhive nekadašnjeg CK SK BiH.
Iz arhive SDB BiH su još prije rata, naprimjer, nestali dosjei Adila Zulfikarpašića (pretpostavlja se da je završio u Beogradu) ili dosje o ubistvu Džemala Bijedića. Tokom rata iz arhive SDB BiH je nestao dosje o katoličkom svećeniku Krunoslavu Draganoviću ili Špijunu pod mantijom, kako je u istoimenoj knjizi nazvan ovaj obavještajac koji je vršljao po Vatikanu (pretpostavlja se da se dosje Draganović danas nalazi u Zagrebu).
Povodom AID-ovog otvaranja dosjea moglo bi se postaviti pitanje o selektivnosti materijala koji je otvoren za javnost budući da obračun s informbirovcima počinje nakon Rezolucije Informbiroa - 1948., znači iste godine kada i suđenje drugoj grupi Mladih muslimana.
Za sada je jedino logično objašnjenje da se otvaranjem dosja "Informbiro" želi pokazati kako su se "u vrijeme jednoumlja" komunisti (kao prethodnica današnjeg SDP-a) obračunavali sa svojim otpadnicima. Ili kako se dosjeom "Cazinska buna", sa mjestom radnje u Krajini, posredno upire prstom na Abdićev DNZ - analizirala je “Slobodna Bosna” prije 17 godina.