Nakon što je Dom za ljudska prava naredio da se obnovi suđenje Edinu Garapliji, bivšem službeniku AID-a, “Slobodna Bosna” je u tekstu od 13. jula 2000. godine pod naslovom “Zbog pisanja o slučaju “Garaplija" Izetbegović je novinarke "Slobodne Bosne" nazvao prostitutkama!!!”, objavila i sljedeće:  

Pogrešne činjenice

- Dana 13. 6. 1997. Kantonalni sud u Sarajevu je Garapliju osudio na 13 godina robije zbog otmice i pokušaja ubistva Nedžada Herende, a Vrhovni sud Federacije je presudu potvrdio 26. maja 1998. Poslije toga Garaplija je Vrhovnom sudu Federacije BiH podnio žalbu na presudu u kojoj su, kako je rekao, navedene brojne pogrešne činjenice i pravne ocjene koje je dao Kantonalni sud. Jedna od njih je bila brkanje pojmova "otmica" i "ovlašteno hapšenje po nalogu pretpostavljenog" koja je za laike nebitna, ali za one kojih se tiče značila je 5 do 10 godina zatvora više.

Garaplija je zatražio od Vrhovnog suda da mu se dozvoli prisustvovanje na raspravi, kako bi dodatno objasnio razloge žalbe. Tokom postupka pred Vrhovnim sudom zastupao ga je advokat, ali on lično nije bio prisutan. Vrhovni sud je odbacio njegovu žalbu kao potpuno neutemeljenu i potvrdio prvostepenu presudu koja je postala pravno obavezujuća.

Predsjednik Federacije BiH je u decembru 1997. donio odluku o pomilovanju 108 osuđenika, ali Garaplija nije bio među njima. Garaplija je povukao punomoć Fahrije Karkina kao svog advokata i imenovao Faruka Balijagića za novog opunomoćenika.

Kada je Bakiru Izetbegoviću najavljeno da će "grupa" sa pričom izaći u javnost, odgovoreno im je da „slobodno sve objave, ako smatraju da će im to pomoći."

Advokat Balijagić je tražio zaštitu zakonitosti, ali je federalni tužilac odbacio taj zahtjev. Kantonalni sud je odbacio zahtjev za obnavljanje postupka, a na kraju je i Vrhovni sud odbacio žalbu protiv te odluke. Bilo je jasno da je u pitanju montaža.

Nepravično suđenje

Naime, za vrijeme Garaplijinog suđenja relevantni članovi Zakona o krivičnom postupku su regulirali da se presuda može pobiti zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili odluke o kazni.

Za Garaplijino suđenje relevantni član Zakona o AID-u je član 16, koji kaže: "Ovlaštena službena lica dužna su da izvrše naređenja direktora, odnosno neposrednog rukovodioca izdato radi vršenja službenih poslova i zadataka iz nadležnosti agencije, osim onih čije bi izvršenje bilo suprotno Ustavu i zakonu."

Članom 22 istog zakona je određeno da se „privedeno lice može zadržati 24 h ili 48 h, a zadržavanje se određuje rješenjem direktora AID-a ili lica koje on za to ovlasti." Ako se protiv ovlaštenog službenog lica pokrene i vodi krivični, prekršajni ili parnični postupak zbog upotrebe vatrenog oružja, sredstava prinude ili drugih mjera u vršenju ili u vezi sa vršenjem poslova i zadataka, AID tom licu obezbjeđuje odbranu i drugu odgovarajuću pravnu pomoć", dok je radnik agencije dužan da čuva državnu, vojnu i službenu tajnu, a obaveza čuvanja tajne "traje i po prestanku radnog odnosa".

Advokat Balijagić je Domu za ljudska prava podnio prijavu koja je evidentirana kao predmet "Garaplija protiv Federacije BiH". Garaplijini žalbeni navodi se odnose na to što nije pomilovan temeljem odluke predsjednika Federacije BiH, decembra 1997. Pored toga je naveo da nije imao pravično suđenje, uključujući i pravo na adekvatnu odbranu budući da mu je prvog advokata imenovao AID. Navodi da mu je naređeno da uhapsi i pritvori Herendu, a pod obavezom da ne otkriju službene tajne o svom poslu i komandnoj strukturi AID-a, sugerirano mu je da se brani šutnjom.

Štaviše, Garaplija je zaključio kako je osuđen iz političkih razloga, a kako bi se prikrile krivične aktivnosti na najvišem političkom nivou zemlje. Na kraju se žalio kako nije imao priliku lično prisustvovati žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom i tražio je od Doma za ljudska prava da se Federaciji - kao tuženoj strani - naredi obnavljanje postupka u njegovom predmetu. Tako je priča o "Ševama" i AID-u došla i u SB - objavio je ovaj sedmičnik 13. jula 2000. godine.

(Sutra: Ko su sudije Doma za ljudska prava i kako su donijele odluku; Hronologija najavljene smrti)

Novinari, političari, prostitutke

“Slobodna Bosna” je 2000. podsjetila i na reakciju Izetbegovića iz 1998. godine:

- Budući da se u objavljenim tekstovima stalno govorilo o sprezi kriminala i političkog vrha, prvi je na tekst o Garapliji reagirao Bakir Izetbegović u SB od 19. septembra 1998: “SB je ovaj put prevazišla samu sebe! Takvu hrpu besmislica i laži na tako malom prostoru do sada nismo imali priliku pročitati. Moje ime ste pomenuli tri puta u vašem tekstu i sva tri puta slagali... "

Na konferenciji za štampu član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je, odgovarajući na pitanje o tekstovima vezanim za slučaj Garaplije, rekao: "AID je glavni faktor borbe protiv ratnih zločinaca, onih hiljadu poslanih dosjea u Hag AID je pripremio i to je taj problem izgleda. Ovo ne mogu drugačije tumačiti nego kao pokušaj da se pomogne ratnim zločincima, odnosno da se AID-u odmogne u borbi protiv zločina. To je, prema mom mišljenju, antipatriotski čin. Ovo obraćanje novinarima Izetbegović je zaključio rečenicom: "Postoje žene i postoje prostitutke, postoje pravi novinari i novinari prostitutke." U izjavi za BHP, koju je prenijelo "Oslobođenje", a povodom različitih "često senzacionalističkih glasina koje su se pojavile u štampi", 30. septembra 1998. je izjavio: "Lica koja su okrivljena u slučaju Herenda, osuđena su pravosnažnom presudom Vrhovnog suda Federacije. Da li je ta presuda osnovana i pravična, može opet ustanoviti samo sud" – podsjetila je “Slobodna Bosna” 2000. godine na reakcije iz 1998. godine.