U nastavku teksta “Prsti tajnih ruku u Bosni” 13. avgusta 2009. godine u magazinu “Global” ugledni bošnjački intelektualac Nedžad Latić iznio je više teorija o tome šta su sve mogli biti motivi ubistva ratnog komandanta Ramiza Delalića Ćele u ljeto 2007. godine.

Podsjećajući da je u to vrijeme odgovornosti za Delalićevo ubistvo oslobođena grupa Muhameda Alija Gašija, Latić ističe da se kao motiv ubistva navodio konflikt zbog kontrole prodaje droge.

Motivi ubistva

- Muhamed Ali Gaši, kako ga mediji predstavljaju, boss albanske mafije u Sarajevu, naturalizirani Bosanac čiji se otac, kao i većina Albanaca, bavio pečenjem hljeba, naslijedio je očevu imovinu i na osnovu prijeke potrebe za hljebom u vrijeme gladi u Sarajevu stekao na lihvarski način enormno bogatstvo. Uz pomoć tog novca bavio se kamatarenjem, zbog čega je izbio prvi konflikt između njega, odnosno njegovog brata i Delalića u Istanbulu. Od tada je bilo mnogo uvreda i psovki u medijima, kao i optužbi za ubistva i podmetanje bombi pod auta. Zbog konflikta s Delalićem, Gaši je okupio albanske mladiće. Delalić je izjavljivao da Gaši plaća velike svote novca za njegovo ubistvo i da je „dobio zadatak da slomi albansku mafiju u Sarajevu“, koju je optužio da se bavi prodajom droge.

Ovo bi bio grubi ram za policijski portret “zločinačke organizacije“ koja je osumnjičena za ubistvo Delalića. Policija nije uspjela pohapsiti ni trećinu „zločinačke organizacije“, pohapšene nije uspjela zadržati u pritvoru, za osumnjičenima se tragalo, tako da su se neki od njih preko svojih advokata javljali da su „službeno odsutni iz Sarajeva“. To je karikaturalan učinak policije nakon bombastičnih najava i medijskih usporedbi s velikim obračunom s mafijaškim klanovima u Beogradu. Tako da niko više ozbiljan nije računao da će policija uhapsiti ubice i da se ubica uopće nalazi među tzv. albanskom mafijom.

Skeptici su imali dovoljno razloga da sumnjaju kako policiji nije ni bio interes da hvata Delalićevog ubicu, koliko je procijenila da je to samo dobar povod da se konačno obračuna s narkomafijom. „Ko je to dao zadatak Delaliću da se obračuna s albanskom mafijom?“, upitat će se skeptici. Onaj ko se sam nije mogao i nije smio ranije obračunati, logičan je odgovor. I kao bumerang na „sablju“ ovakav odgovor je dao Elvis Keljmendi, jedan od uhapšenika, optužujući policiju, kao „državnu bezbjednost“, za ubistvo Delalića.

Keljmendi je uz odgovor ko je ubio Delalića dao i odgovor na motiv ubistva. Dotad je Keljmendijeva optužba da je policija ubila Delalića, „jer je previše znao“, ozbiljnije potkrijepljena motivom ubistva od one koju je policija bila saopćila javnosti. Odsustvo oficijelnih političkih, vojnih, policijskih, pa čak i vjerskih bošnjačkih struktura na Delalićevoj dženazi u ovom je kontekstu veoma znakovito.

Još nekoliko mogućih motiva ubistava Delalića može se podvesti pod analizu.

Mediji su s pravom potencirali ubistvo Nedžada Ugljena i skoro ubistvo Selvera Lekića kada su spominjali Delalićevo ubistvo, jer je Delalić tvrdio da ima pištolj kojim je ubijen Ugljen te se nudio za svjedoka, a bio je u kafiću kad se desilo Lekićevo ubistvo, zbog čega ga se moglo smatrati svjedokom. Delalić je izjavio da posjeduje i pištolj kojim je ubijen Mušan Topalović Caco, njegov drug s kojim je, kao komandant 3. brdske brigade, komandovao odbranom Starog Grada. Protiv njih dvojice je izvedena (oružana) vojno-policijska akcija tokom rata zbog kriminala. Delalić se predao, a Caco je ubijen i njegovo ubistvo - ipak! - nije razjašnjeno.

Ratni događaji

I još dva ratna događaja u kojima je bio sudionik mogu se podvesti pod motiv njegova ubistva. To su ubistvo „srpskog svata“ Nikole Gardovića 1. marta 1992. i zločin nad hrvatskim civilima u Grabovici. Pošto su oba ova događaja procesuirana, Delalić se kao njihov vinovnik pojavljivao pred sudskim organima kao svjedok i kao osumnjičenik - podsjetio je Latić dvije godine od ubistva Ramiza Delalića Ćele.

Inače, elaborirajući koja je to činjenica koja ubistvo Delalića može okarakterizirati kao atentat, Latić je u tekstu od 13. avgusta 2009. godine objasnio:

- Radi se o datumu ubistva: 28. juni. Iako su neki mediji, poput “Slobodne Bosne”, skoro napadno insistirali kako se ubistvo desilo 27. juna, pola sahata prije ponoći, tih navodnih pola sahata uopće ne umanjuje činjenicu da je vijest „sinoć je ubijen Ramiz Delalić“ osvanula 28. juna, na Vidovdan! S obzirom na to da se na Vidovdan, 28. juna, 1914. desio Sarajevski atentat, kada je Gavrilo Princip pucao i ubio Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju na Latinskoj ćupriji, što je izazvalo Prvi svjetski rat, ovaj datum je u ovom gradu ovjekovječio zlu kob jednog pucnja iz pištolja - atentata. 

Stoga, ma koliko s aspekta historijske važnosti bilo infantilno povezivati i uspoređivati ubistvo Ramiza Delalića s pucnjem Gavrila Principa, sama činjenica da su Srbi svoj razlog napada na Sarajevo, odnosno razlog za agresiju na BiH, našli u izgovoru ubistva „srpskog svata na Baščaršiji“ Nikole Gardovića, kojeg je, navodno, ubio Ćelo, i da se ubistvo Ćele desilo na Vidovdan, dan koji tajne srpske organizacije svetkuju kao dan osvete, mora se uzeti u obzir u potrazi za ubicama.

Još nekoliko „tehničkih“ detalja može ukazati na ove tragove ubistva Ćele. “Sačekuša“, kako je ubijen Ćelo, specijalnost je srpske mafije koja je likvidirala najmanje desetak vojnih, policijskih, privrednih i mafijaških srpskih „uglednika“ nakon rata od Pala, preko Bijeljine, do Banje Luke, a da policija nikad, ni u jednom slučaju, nije pronašla počinioce!

Navodno je sin pokojnog „srpskog svata“ izjavio kako mu ishod suđenja nije važan jer je on osvetio oca - napisao je Latić prije osam godina, te konstatirao i sljedeće:

Promjena načina života

- I sam Delalić je, prema pisanju medija, imao veza sa SDB-om, a preko Mate Šarlije Daidže - i s tadašnjim SIS-om. U vrijeme ubistva srpskog svata „prsti tajnih ruku u Bosni“ bili su uvučeni u sve pore društva. Tražio se „okidač“ i povod za rat, koje su Bošnjaci izbjegavali. Obje strane jednako, hrvatska i srpska, imale su potrebu izazvati rat u BiH i okriviti Bošnjake. 

Sama činjenica da se Delalić vratio iz bjekstva iz Turske, izjavivši kako jedva čeka suđenje da bi se dokazalo da nije on ubio „srpskog svata“, najveći je dokaz da on to nije učinio. Drugo, Delalić je zaista promijenio način života, što nije tipično za momke iz podzemlja. Iskreno je prakticirao vjeru, odbacio poroke, alkohol, drogu i slično. Kao takav, vjerovatno, pokušao je prekinuti eventualne bivše veze s „tajnom rukom“. Ali za to je već bilo kasno, jer njegova djela, ma kakva da su, već su bila u sjeni njegovog polumitskog nadimka - Ćelo!

Presuda Aliju Gašiju desila se haman na Vidovdan. Možda je izricanje presude i bilo planirano na Vidovdan, pošto se vjerovalo da će Gaši biti osuđen za ubistvo Delalića?! – istakao je Latić u tekstu od prije osam godina.

Kao što su na Izetbegovićevom mezaru bile pokvarene kamere, koje su instalirali i nadzirali povjerljivi i omiljeni krugovi njegove stranke, tako je sasvim moguće da je neki “osigurač” iz najbližeg Delalićevog okruženja jednostavno „pregorio“.

- Kao što je u slučaju eksplozije na grobu Alije Izetbegovića javnost bila uvjerena da je djelo osvetničke srpske ruke, policija je već bila počela spekulirati o „senzacionalnim rezultatima istrage u kojoj su za ovo zlodjelo osumnjičeni Bošnjaci“, tako je bilo sasvim za očekivati da se za Delalićevo ubistvo osumnjiči bilo ko drugi osim Srba! Ne treba čak isključiti ni mogućnost da „okidač“ u oba ova zlodjela bude „neko drugi“, ko nije Srbin.

Kao što su na Izetbegovićevom mezaru bile pokvarene kamere, koje su instalirali i nadzirali povjerljivi i omiljeni krugovi njegove stranke, tako je sasvim moguće da je neki “osigurač” iz najbližeg Delalićevog okruženja jednostavno „pregorio“.

No, i pored toga, bilo bi suviše naivno isključiti mogućnost da iza ova dva zlodjela stoje tajne osvetničke srpske organizacije!

Kao što smo naivno učili da je Gavrilo Princip bio nevino buntovno srpsko čobanče, zaneseno nekim političkim idealima, koje je organiziralo grupicu jarana pod nazivom „Mlada Bosna“, te ga slavili kao heroja za slobodu naših (slavenskih) naroda, tako bismo, s ovakvom naivnošću policije, mogli povjerovati da su se u Sarajevu popucali “žestoki” momci zbog para od prodaje droge ili sličnih gluposti!

Trebat će nam, ne nama, već našim pokoljenjima, ako opstanemo ovako naivni, jedno stoljeće da saznamo ko je stajao iza ubistva Ćele, kao što smo tek nakon jednog stoljeća saznali da su Princip i njegovo društvo bili bolesni od (neizlječive) tuberkuloze i da su, kao takvi, bili vrbovani i izmanipulirani da ubijaju i da nakon toga popiju otrov arsenik, jer bi ionako umrli! – zaključio je Latić 2009. godine.

(Nastavak feljtona donosimo u ponedjeljak)