O mogućim motivima političkog ubistva Joze Leutara, federalnog doministra policije, prije 18 godina u centru Sarajeva izvještavali su mnogi, ali sve se svodilo na dva moguća: ubijen zbog istrage o zločinima nad Hrvatima ili o tajnim računima.

Podaci Interpola

Kada je u pitanju ovo drugo, nije teško pronaći medijske napise o “pronevjeri novca s tajnih računa BiH u Austriji tokom prve polovine 90-ih godina prošloga stoljeća, a o čemu je istragu vodio upravo Leutar. Navodno je on zatražio i dobio od njemačkog Ureda Interpola u Visbadenu, te austrijskog Ureda Interpola u Beču, dokumentaciju o istragama vođenim u tim zemljama pa je početkom 1999. godine, neposredno prije atentata, i primio strogo povjerljive spise o povezanosti političkog vrha SDA sa sumnjivim transakcijama.

Kada je pak riječ o istrazi o zločinima nad Hrvatima u srednjoj Bosni, “Slobodna Bosna” je prije skoro 13 godina objavila i izvod iz pisma koje je Leutar uputio međunarodnim „partnerima“ u kojem ih izvještava „o djelovanju radikalnih islamskih krugova u BiH, među kojima se spominje i ime Ahmeda Zuhaira Handale, koji je postavio autobombu u zapadnom dijelu Mostara“.

- Mjesec dana nakon atentata na Jozu Leutara sarajevski policajci su na Igmanu uhapsili Mounira Hanoufa, Muhammeda Abu Gazalia i Bas Murata, za kojima je talijanska policija raspisala tjeralicu pod optužbom za “udruživanje radi izvršenja terorističkih napada u zapadnoj Europi”. 

U momentu hapšenja kod njih su pronađeni elektronski sklopovi i serijski uvezane baterije koje se mogu koristiti za daljinsko aktiviranje eksplozivnih naprava i pet ručnih satova Casio F-19W uvezanih u jednu napravu, s instaliranim kodiranim žicama. Premda su zaplijenjeni materijal, kao i kriminalna prošlost trojice uhapšenih Arapa, ukazivali kako se radi o opasnoj skupini terorista, daljnja istraga je zataškana nakon što se ispostavilo da ih je u Goražde poslao bivši ministar policije Zeničko-dobojskog kantona Šemsudin Mehmedović.

Ratna izdanja

Sva trojica s Interpolove tjeralice imala su vojne knjižice Armije BiH, a u Goraždanskom kantonu su, navodno, boravili radi vojne obuke?! Napomenimo i da je istragu o tzv. igmanskoj grupi vodio Mustafa Hujdurević, a izravno nadgledao tadašnji načelnik kriminalističke policije u MUP-u Federacije Faik Lušija - objavili su u ”Slobodnoj Bosni” 25. novembra 2004. godine Senad Avdić i Suzana Mijatović, u kojem su tada, podsjetimo, potencirali i podatak da bi “povratak u FMUP Faika Lušije, glavnog konstruktora propale verzije prema kojoj su doministra FMUP-a likvidirali “hrvatski ekstremisti”, značio zataškavanje istine o razlozima zbog kojih je Leutar ubijen”.

Avdić je u višegodišnjem insistiranju rasvjetljavanja ovog ubistva često elaborirao pitanje jesu li Leutara ubile “naše budale ili hrvatski ekstremisti”. Između ostalog, 19. februara 2004. godine objasnio je to pod naslovom “O budalama i ekstremistima”.

- Ubijen je, dakle, Josip Leutar, kojeg su rodbina, prijatelji i poznanici zvali Jozo. Ovaj je potpisnik s tadašnjim drugim čovjekom policije Federacije, Leutarom, iskapio desetine raznoraznih napitaka, ali se nikada nije intimizirao sa njim u toj mjeri da bi mu se obratio sa “Jozo”; preferirao je oficijelne etablirane konvencionalne termine, tipa “gospodine doministre” ili, eventualno, “druže Josipe”. To da je Jozo Leutar ubijen, naravno, nije nikakva spektakularna vijest, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se to ubistvo desilo prije punih pet godina! Nakon što je drugi čovjek federalne policije u prvim mjesecima davne 1999. godine odletio u zrak u svom službenome Golfu, pažljiviji čitatelji ove novine toga će se sjetiti, “Slobodna Bosna” izašla je u gotovo ratno-maskirnom izdanju. “Ubistvo Leutara smrt Federacije”, vrištalo je sa naše naslovne strane u broju tiskanom dva dana nakon atentata.

Tadašnji je šef Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u prvoj reakciji na taj gnusni zločin, objavljenoj u ovom listu, kazao da su “Leutara ubile ili naše budale ili hrvatski ekstremisti”.

“Naše budale” su jasno, prema Izetbegovićevoj interpretaciji, trebali biti nedisciplinirani Bošnjaci, a “hrvatski ekstremisti” su, naravno, trebali biti hrvatski ekstremisti. Koji, dakako, nikad nisu bili budale i koji su znali vrlo precizno zbog čega, kako i po čijem nalogu Leutara treba prizemljiti dižući ga u zrak. Nekoliko godina kasnije, iz stenograma koji je najnoviji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić velikodušno ustupao medijima, saznali smo da je smrt Joze Leutara bila povod za dramatičan susret kod tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. 

“Gubitak Leutara teško ćemo nadoknaditi, takvog čovjeka je teško naći”, kazao je, prema tim stenogramima, tadašnji član Predsjedništva BiH Ante Jelavić. “Nađite kvalitetnu zamjenu, izmislite nekoga ko će kvalitetno zamijeniti Leutara”, odbrusio je Tuđman, nakon čega je, opet prema svjedočenju mikrofona u predsjedničkom uredu, Jelavić rekao: “Hoćemo, naći ćemo, gospodine predsjedniče...”

Ova smo svjedočenja dobili nepopravljivo kasno, četiri godine nakon stradanja Joze Leutara i, doduše, nakon smrti Franje Tuđmana, ali je zaključak neumoljiv: da su Leutara ubili “hrvatski ekstremisti” o tome bi prije svih informaciju imao gazda svih “hrvatskih ekstremista” s Pantovčaka, dakle generalisimus Tuđman. Kao što se pedesetih godina prošlog stoljeća nije moglo desiti da oficir Tuđman zna nešto o čemu nema informaciju pretpostavljena komanda (Broz), tako je nevjerovatno da je tokom razgovora na Pantovčaku Ante Jelavić pred Tuđmanom mogao improvizirati u vezi s likvidacijom Joze Leutara. To, opet, govori da prsti “hrvatskih ekstremista” nisu bili operativno uključeni u likvidaciju Joze Leutara, jer bi, u suprotnom, barem njihovi znali da stvar stoji drugačije.

Ko ostaje...

A šefovi “hrvatskih ekstremista” (Tuđman i Jelavić) o tome nisu imali pojma.

I ko nam ostaje iz reda osumnjičenih ako smo već eliminirali “hrvatske ekstremiste”? Ostaju nam, bezbeli, “naše budale”, što bi rekao onaj koji se ovih dana maklja s Josipom Brozom oko centralne sarajevske ulice. Optužnica koju su njegove (a ne naše, ne daj Bože!) “budale” konstruirale, a prema kojoj je 5-6 Hrvata iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine planiralo i izvršilo atentat na Jozu Leutara, ovih je dana definitivno bačena u smeće. Njegove budale su, međutim, bile raspoređene širom ovdašnje državnopravne pustare: od Mehmeda Žilića, federalnog ministra unutrašnjih poslova, preko njegovog duhovnog blizanca Faika Lušije, šefa operacije „Leutar”, pa do tužiteljsko-pravosudnih gurua tipa Amira Jaganjca ili (valjda ćete se sjetiti tog nesretnika) Sulje Babića.

E, te naše, odnosno njegove budale, ta skupina odvratnih, ljigavih karijerista kreirala je nezapamćenu policijsko-pravosudnu farsu koja je ovih dana okončana odlukom Vrhovnog suda Federacije - tvrdio je Senad Avdić u tekstu “O budalama i ekstremistima”.

(Sutra šta je SB pisala o tome kako je podijeljen novac za otkrivanje ubica Joze Leutara i kako je ubicama Nedžada Ugljena “donirano” 120 hiljada maraka)

 “Naše budale” uradile sve kako bi optužile “hrvatske ekstremiste”

- Iz te odluke Vrhovnog suda, jasno, nismo saznali ko je ubio doministra policije Leutara; saznali smo tek da tu operaciju nisu izveli Dominik Ilijašević Como i bliski mu “hrvatski ekstremisti”. Saznali smo i to da su imbecilnu optužbu protiv 5-6 Hrvata dizajnirali ljudi koji su se oslonili na zaštićeno svjedočenje “naše budale” Merima Galijatovića, kojeg je tadašnji federalni tužitelj Suljo Babić pustio iz zatvora u Zenici, e kako bi on, Galijatović, bio zaštićeni svjedok. Saznali smo da su “naše budale” uradile sve kako bi za likvidaciju Joze Leutara optužile “hrvatske ekstremiste”!

Kad bi budala znala da je budala, istog bi časa to prestala biti, veli jedna tradicionalna kineska poslovica... Za pretpostaviti je kako ova priča ima krajnje zamorno djelovanje na one koji je čitaju. Jer je mučna, teško probavljiva, opterećena prošlošću. Ali šta da se radi: saznali smo od Vrhovnog suda KO NIJE ubio Jozu Leutara i to je djelovalo relaksirajuće, bar za one ljude koji su “pod krajnje osnovanom sumnjom” (citat preuzet od velikog balkanskog mislioca sa trenutačnim rasporedom u Eritreji Jacquesa Paula Cleina) čamili mjesecima u zatvoru. Dakle, ako ti ljudi nisu, a Vrhovni sud Federacije kaže da zaista nisu ukokali Leutara, ko ga je, zapravo, ubio?! “Naše budale”? Moguće, vrlo moguće... ali pustimo to sudskim instancama da definiraju. A samo oni koji su konstruirali sudski proces s Merimom Galijatovićem u glavnoj ulozi znaju zašto, kako, zbog čega Leutara nisu “roknuli” hrvatski ekstremisti i ko ga je likvidirao od naših budala. Možda ista ona budala koja je ustrijelila Nedžada Ugljena, čije ime ni nakon osam godina nije poznato... - objavio je Avdić 19. februara 2004. godine.