Ne mogu više šutjeti, vrijeme je da ispričam sve", rekao je odmah nakon što je nazvao redakciju “Slobodne Bosne” (SB), 18. novembra 2000. godine, Saud Curić Šok, visoki službenik AID-a, koji je prije dvije decenije misteriozno nestao iz Fojnice, a prethodno je blisko sarađivao s Nedžadom Ugljenom, drugim čovjekom AID-a, ubijenim 1996. godine.

 Sin Bakir

- Da sa svojom pričom ide u javnost, presudila je ispovijest Zorana Čegara, bivšeg MUP-ovog specijalca u našem listu. "Zoku sam ja izvukao iz Sarajeva", objasnio je Curić, a objavio Senad Avdić u SB u novembru 2000. godine.

Curić je četiri godine kasnije dao intervju i za magazin “Dani” te u njemu potcrtao: “Vjerujem i da Ćelo (Ramiz Delalić, op. pr.) dosta zna!” 

Da bi enigma postala jasnija, neophodno je ukazati i na to šta povezuje ovu Curićevu izjavu s onom datom, također, u SB 2000. godine iz usta Edina Garaplije, te onom iz 2007., nažalost, posthumno objavljenom u SB, a koju je tom listu uoči svoje smrti dao rahmetli Ramiz Delalić Ćelo. U 20. dijelu našeg feljtona donosimo svojevrsnu retrospektivu misterije koju je Senad Avdić u SB prije deset godina opisao ovako:

- “Ono što je nedvosmisleno jasno jeste da je vrh državne bezbjednosti SDB, odnosno kasnije AID, usko sarađivao i koristio mafijaše za specijalne poslove i da je nad tom “neprincipijelnom koalicijom“ lebdio blagoslov Alije Izetbegovića, čijim je stopama nastavio da gazi njegov sin Bakir. Kada su se interesi previše prepleli i kada je mafija počela imati državu u šahu, počela su uklanjanja neugodnih svjedoka. Svi oni: Nedžad Herenda, koji je slučajno preživio, Nedžad Ugljen i Ramiz Delalić radili su za istu službu i imali istog šefa”.

 Čudna slučajnost

I baš ovdje se treba i vratiti na broj SB-a koji je izašao 9. novembra 2000. godine pod naslovom “Slučaj 'Garaplija' pred raspletom”. Odgovarajući, naime, na optužbe Kemala Ademovića, tadašnjeg direktora AID-a, da iza Edina Garaplije, koji je prvobitno bio osuđen, a kasnije oslobođen krivice za otmicu i pokušaj ubistva Nedžada Herende, “stoji Aktivna islamska omladina”, Garaplija je tada odgovorio:

- Ako Ademović kaže da ja radim za Aktivnu islamsku omladinu, onda po nekoj logici Zoka Čegar radi za nekakvu Aktivnu kršćansku omladinu. U svakom slučaju, vjerujem u ono što je Zoka napisao. Obojica smo žrtve jednog sistema. I nedavno svjedočenje Ramiza Delalića Ćele u kojem on kaže da mu je Nedžad Ugljen priznao kako se boji za svoj život i kako iza svega stoji Ademović, dovoljno govori o kakvoj se vrsti ljudi radi. Nastranu što Ćelo tvrdi kako je Ugljena sreo slučajno, i to na Božića pumpi. Baš čudna slučajnost!? No, bez obzira na to, vidite da se radi o nekoliko sličnih priča sa potpuno različitih strana. Povezivanje mene sa Aktivnom islamskom omladinom predstavlja jeftin trik Keme Ademovića. On konačno treba odlučiti da li će krenuti putem zakona ili će stati na stranu onih čiji se zločini pokušavaju prikriti - rekao je Garaplija u tekstu SB-a od 9. 11. 2000. godine, kada niko nije ni slutio koliko će ova njegova izjava biti jasnija sedam godina kasnije.

Tada je, nažalost, ubijen Ramiz Delalić Ćelo, a uoči svoje smrti dao je ekskluzivnu ispovijest za SB, koja je objavljena posthumno 26. jula 2007. godine.

- Ramiz Delalić Ćelo je 2007. ubijen na isti način kao i čovjek koga je, kako sam Delalić kaže, on trebao ubiti devet godina ranije, dakle Nedžad Ugljen, zamjenik direktora AID-a.

Ono što je zajedničko je sljedeće: Delalić je juna 2007. ubijen u Odobašinoj ulici, ispred stana svoje djevojke, odnosno žene s kojom je, pored zakonske, imao paralelnu vezu, kao što je Ugljen, na Aneksu ubijen ispred stana svoje tadašnje djevojke Atije Muftić.

“Hvatalo“ ih se u momentu smanjene koncentracije. Delalić je bio u stanu i pozvan je na mobitel da ispred zgrade siđe na par minuta. Očito, zvao je neko poznat, jer je izašao potpuno opušten i bez oružja, koje je uvijek nosio, kao što se i Ugljen, stojeći pored auta u koji je htio sjesti, opušteno okrenuo da se pozdravi sa ubicom, kojeg je, očito, znao – napisao je Avdić tog jula 2007. 

Koliko se Delalićeva izjava data Avdiću te godine poklapa s onim što je Garaplija rekao 2000. za SB, potvrđuje Delalićev sljedeći odgovor:

- U junu ili julu 1996. je bio slučaj “Herenda”. Mene je dan-dva ranije na džumi u Carevoj džamiji vidio Hasan Pervan, kojeg sam znao odranije, i ponudio da mi proda “hekler“ i “škorpion“ sa prigušivačem. Ispričao mi je interesantnu priču. Rekao je da imaju stranog špijuna kojeg trebaju da likvidiraju i da će od njega ostati BMW koji, navodno, žele meni da prodaju. Hasan Pervan je u to vrijeme bio u onoj ekipi gdje i Edin Garaplija. Mene je ova ponuda začudila, jer nisam vidio nikakve veze u toj priči, pa sam mu rekao: “Donesi mi naoružanje, a vozilo prodaj Hrvatima u okolini Travnika.“ 

Sutradan ili nešto kasnije Pervan mi je donio “hekler“ koji sam platio 1.200 KM, a “škorpion“ je rekao da će donijeti za dan-dva. Nakon toga sam sa Kenanom Ušanovićem, sa kojim sam se našao u svojoj radnji “Kiborg“, uputio prema Rajlovcu, kod Božića pumpe, da isprobam novo oružje. Sa mnom je bio i moj sin. Dok smo se vraćali prema vozilu, naišao je Ugljen koji se iz pravca Rajlovca vozio prema gradu i kada je vidio Kenana, zaustavio je auto 4-5 metara ispred našeg. Prišao je Ušanoviću koji je stajao pored vozila i pozdravio se sa njim. Meni je mahnuo rukom i dok sam prilazio, rekao je: “Kenane, hajde, kada je već Ramiz tu, neka i on ovo čuje.“

Vidio sam da je jako uznemiren, usplahiren. Rekao je: “Šta se ovo radi u državi i šta to radi Kemo Ademović?“ Iz unutrašnjeg džepa sakoa je izvadio jednu kasetu. Ispričao nam je kako je Nedžad Herenda pretučen po naređenju Keme Ademovića, da su mu, navodno, pucali u glavu sa više metaka, a onda ga bacili u neki šaht - ispričao je Delalić 2007. za SB.

U istom intervjuu je, podsjetimo, na direktno Avdićevo pitanje “Kakav je Vaš utisak, je li Bakir Izetbegović bio upućen u planiranje Ugljenovog ubistva”, Delalić eksplicitno odgovorio: “Lično, mislim da je sve znao oko toga!”

Akcija “Orao”

I ovdje se priča ponovno vraća na sedam godina ranije i pisanje SB-a o slučaju “Garaplija” 9. novembra 2000. i “novim dokazima koje je ponudio Ramiz Delalić”:

- Ono na čemu posebno insistira braniteljski tim, pa i sam Garaplija u pismu upućenom predsjedniku Vrhovnog suda FBiH, jeste i posljednje svjedočenje Ramiza Delalića Ćele objavljeno prije nekoliko dana u listu “Oslobođenje”. Delalić je, podsjećamo, tada izjavio kako su u akciji "Orao" pored Garaplije, Peze i Murana, sudjelovali Hasan Pervan i Kemal Čopra. "Od jednog od njih dvojice sam kupio „hekler“ kojim je pucano u Herendu", izjavio je Delalić. Nakon ovog svjedočenja pojavile su se dvije potpuno nove važne informacije za braniteljski tim. Prva govori o stvarnom broju obavještajaca koji su sudjelovali u akciji "Orao", čije postojanje Ademović uporno negira, i druga koja poništava raniji podatak da je u Herendu pucano iz oružja tipa “škorpion” - navodi se u tekstu SB-a od 9. novembra 2000. godine, čiji je autor bio Bakir Hadžiomerović.

 (Nastavak feljtona donosimo u ponedjeljak)

Zataškavanje i vraćanje slučaja u ladicu

- Ipak, najindikativnija činjenica u čitavom procesu jeste da sudski organi nisu pokrenuli krivični postupak protiv cijele peteročlane grupe iz operacije "Orao", već samo protiv Garaplije, Peze i Murana. Zašto su na miru ostavljeni Čopra i Pervan? Neke informacije govore da je u pripremi čitave operacije unutar bošnjačke službe bezbjednosti procijenjeno kako su Čopra i Pervan labilne osobe i kako, kao takve, neće moći podnijeti teret istrage, što bi, navodno, moglo biti pogubno za stvarne nalogodavce akcije "Orao". Istina, braniteljski tim je i ranije insistirao na ovom podatku, ali se on, sve do objavljivanja Delalićevog svjedočenja, nije mogao dokazati. U svakom slučaju, rješenje koje je na vidiku i koje će, po svemu sudeći, biti objavljeno prije predstojećih izbora predstavlja kompromis između gotovo nepomirljivih stavova tužioca i interesa odbrane. Prema svim pokazateljima, sudsko vijeće, pod nesumnjivim političkim pritiskom, ponuđenim rješenjem pokušava zataškati čitavu aferu i slučaj vratiti u ladicu - zaključuje se u tekstu Bakira Hadžiomerovića “Slučaj 'Garaplija' pred raspletom” objavljenom u SB-u 9. novembra 2000. godine.