U nastavku ispovijesti koju je za “Slobodnu Bosnu” (SB) dao u novembru 2000. godine Saud Curić Šok, bivši visoki službenik AID-a koji je 6. februara 1997. godine misteriozno nestao iz Fojnice, otkrio je kako mu je nakon ubistva Nedžada Ugljena, zamjenika tadašnjeg direktora AID-a Kemala Ademovića, u septembru 1996. godine došao Ademovićev najbliži saradnik i kum Fikret Mašić.

O mučenju kojem je bio izložen kako bi usmjerio istragu u krivom pravcu detaljno je govorio glavnom uredniku prošle godine ugašenog sedmičnika Senadu Avdiću koji je sve objavio u SB 23. novembra 2000. godine.

 “Cicko“ iz Kiseljaka

- Znao sam da je nakon Ugljenovog ubistva Izetbegović postavio Kemi Ademoviću rok od 15-20 dana da pronađe ubicu ili će ga u suprotnom smijeniti. To mi je lično rekao Ademović. Dakle, u to vrijeme dolazi Mašić kod mene u Fojnicu, kaže da ga je poslao Ademović da ispita da li se u Kiseljaku nalazi čovjek pod nadimkom Cicko i da mu ja saznam pravo ime tog “Cicka”. Ja sam poznavao Kiseljak, to mi je uostalom bio i posao, i odmah sam Mašiću rekao da u Kiseljaku žive tri čovjeka koja imaju nadimak Cicko i pitao ga zbog čega mu treba ta informacija.

U povjerenju mi je šapnuo da se radi o ubici Nedžada Ugljena i da se krije u Kiseljaku. Rekao sam mu kako se prezivaju tri čovjeka u Kiseljaku pod nadimkom Cicko, da ih lično poznajem i da nije riječ o problematičnim licima, a pogotovo o ubicama. On mi je rekao kako su oni u Sarajevu došli do operativnih podataka da je Ugljena ubio “Cicko“ iz Kiseljaka. To je sve, ostalo sam ja trebao provjeriti. Ja sam aktivirao svoje veze, radio na prikupljanju dokaza, a za to vrijeme je Mašić boravio u Fojnici. Ono što nisam znao jeste da je on, istovremeno kada je angažirao mene, aktivirao i dvije druge veze, dvije ženske osobe koje su radile na istom slučaju. Dakle, one su radile nezavisno od mene.

Mašić je došao sa velikim novcem namijenjenim za „operativne troškove". Svaku noć smo sjedili po kafanama, analizirali šta smo i kako uradili. On je ostao u Fojnici pet-šest dana i vratio se u Sarajevo. Nakon dugog rada, ja sam ga informisao da, prema ulaznim podacima, u Kiseljaku ne postoji, niti se krije ikakav „Cicko" koji je ubio Nedžada Ugljena i da takvu osobu niko ne poznaje. Mašić se ponovo vratio u Fojnicu i ja sam mu rekao da tumaramo bez ikakve veze. Rekao sam mu da, ako postoji Cicko, prečešljamo čitavu regiju, a ne samo Kiseljak. On je insistirao da se nastavi istraga isključivo u Kiseljaku. Nastavio sam istraživati, odnosno tumarati iako sam sve moguće veze i saradnike aktivirao.

Konspirativni stan

Osamnaestog januara 1997. godine pozvala me sekretarica mog tadašnjeg šefa Fuada Godinjaka da hitno dođem na neki sastanak u Sarajevu. Dva sata kasnije (nisam nikada putovao preko Kiseljaka, nego okolo, preko brda) pred zgradom AID-a čekao me je Fikret Mašić govoreći da sastanak neće biti u zgradi nego na drugom mjestu. Ništa nisam posumnjao. Odveo me je na Koševsko Brdo u neki konspirativni stan. Nikog nije bilo, samo nas dvojica. Pomalo počinjem sumnjati u cilj ovog razgovora. Znao sam šta se desilo Herendi, znao sam za još neka ispitivanja. U zraku sam osjetio nelagodnu situaciju. Nešto ranije preko svojih veza saznao sam da je Mašić angažovao ove dvije žene i da se meni nešto namješta u smislu da su one otkrile „Cicka", Ugljenovog ubicu, ali da ga ja štitim. To sam čuo preko sredstava veze, snimio i kasetu ostavio u detašmanu AID-a u Visokom kod Alića, a drugu ponio u Sarajevo, da pitam šefove zašto mi se radi iza leđa.

U stanu sam prvo primijetio upaljen televizor i odmah shvatio da je u njemu video-kaseta, odnosno da će se naš razgovor snimati. (I ja sam iste stvari radio.) Stalno mi Herenda i šaht u glavi. Mašić kaže da on i ja trebamo analizirati gdje su propusti u istrazi oko Ugljenovog ubice, odnosno famoznog „Cicka". Kažem da to treba analizirati u prisustvu moga šefa, ali kasnije sam shvatio da je i Godinjak bio dio tog tima koji mi je želio smjestiti.

On je tvrdio da sam ja kriv za promašaje u istrazi, da je „Cicko" bio u Kiseljaku u vrijeme istrage, da je njegovo ime tako i tako i da su njegovi (Mašićevi) saradnici otkrili kako je moja veza upozorila „Cicka" da mora bježati iz Kiseljaka. Sve sam to demantirao i zamolio ga da pusti ovu kasetu koju sam donio da vidi koje je on osobe angažovao da vode paralelnu istragu. Dakle, ove dvije žene. On nezainteresirano pušta kasetu, ali i vadi nož i stavlja ga na sto i počinje otvoreno prijetiti.

 Ucijenjena žena

Govori kako sam ja povezan s Alispahićem, sa Hrvatima, da sam dio SIS-ove mreže i navodi me da ja to moram potvrditi. Taj razgovor je trajao 7-8 sati, uz prijetnje i bockanje nožem i na kraju sam ja rekao ono što je on želio čuti. Dakle, da sam ja kriv za propalu akciju, da sam namjerno otkrio da je AID na tragu „Cicku" i da sam u biti njega upozorio da bježi iz Kiseljaka. Kada je to sve završeno, odjednom iz druge prostorije, gdje su bila ta sredstva za snimanje i tehnika, izlazi ta ženska koju je on angažirao da vodi paralelnu istragu. Isto kao da me je grom udario, tako sam se osjećao.

Najprije zbog toga jer je čula neke stvari koje nikad nije u životu trebala čuti. Ona se zove Senija Halilović, to je problematična i ucijenjena žena. Ona je iz Fojnice i AID je nju vrbovao na temelju njenih brojnih krivičnih djela, jer je prodavala lažne diplome. Pola MUP-a je kod nje kupovalo diplome za srednju školu, a na tom slučaju, dok je bio u MUP-u, radio je upravo Fikret Mašić. Dakle, bila je idealan saradnik. Mašić je na kraju razgovora izvadio dvije video-kasete i rekao: „Evo, ja sad imam sve što mi je potrebno, ovo ću predati na najviše državne instance, a ti sad idi kući, odmori se i razmisli o svemu ovom. Usput možeš otkriti gdje je pobjegao Cicko".

Nakon toga sam pokušao bezuspješno doći do svog šefa Godinjaka i otišao u Visoko. Svojim kolegama u tamošnjem detašmanu sam ispričao šta se desilo i oni su mi rekli da odmah napišem izjavu o svemu i da priložim one kasete koje sam imao. Sve sam prepričao, od prvog susreta sa Mašićem u Fojnici do razgovora na Koševskom Brdu. Upozorio sam Kemala Ademovića da je to neprihvatljivo i neka me, ako ima nešto protiv mene, goni sudski, a ne da me vodi po stanovima i bocka nožem.

Kaseta Izetbegoviću

Sutra smo šef AID-a u Visokom Hidajet Alić i ja odnijeli izjavu Ademoviću u kancelariju. Sačekao sam pred vratima da on pročita, a Alić je ušao u njegov kabinet. On je kazao Aliću kako ne zna koji je moj motiv da napišem tu izjavu. Alić mi kaže: "Šok, zahvali se Bogu što si iz svega ovoga izvukao živu glavu!" Poslije me je napao i Fuad Godinjak što sam uopće išta pisao govoreći: "Nije tvoja glava važna ako su državni interesu i pitanju!" Dakle, sve se to odvija od 18. do 24., 25. januara.

Vidio sam da je đavo odnio šalu i da nemam kud. Njihov cilj je bio dati Izetbegoviću te kasete na kojima me je Mašić snimio u stanu na Koševskom Brdu i reći mu: "Eto, mi smo otkrili ubicu Nedžada Ugljena, ali je naš radnik, čiju vam izjavu dajemo, sve provalio Hrvatima". Dakle, hajka na mene je bila sračunata kako bi Izetbegović poštedio Ademovića, kojem je najavio smjenu ukoliko ne pronađe ubice Nedžada Ugljena - ispričao je Curić u ispovijesti Senadu Avdiću u novembru 2000. godine.

 (Sutra retrospektiva: šta povezuje izjave Sauda Curića Šoka, Edina Garaplije i Ramiza Delalića Ćele)

Kopije morao dati Ademoviću

Opisujući događaj koji su prethodili njegovom bjekstvu 6. februara 1997., Curić je za SB ispričao i kako je Ademoviću morao predati sve kopije svoje izjave koju je pisao u Visokom te kako su ga narednih dana na svakom koraku pratili.

- Negdje petog februara zvao me jedan prijatelj iz Sarajeva, hvala mu i dan-danas, i kaže: "Šok, sklanjaj se, odradiće te"- kazao je Curić koji je nakon ovog "savjeta" sa ženom i djecom nestao iz BiH.

Kako sam pobjegao i ostao živ

Prema Curićevom iskazu, kada nije uspio doći do Izetbegovića da mu ispriča svoju istinu, a nakon što su mu i Mustafa Dželilović te Enes Bezdrob, tadašnji šef policije u Sarajevu, posavjetovali da "spašava glavu", pobjegao je pravo u Kiseljak gdje ga "odmah spopadaju hrvatski obavještajci". Oni su intenzivno tražili svjedoke koji će u Hagu govoriti u korist Tihomira Blaškića i Curić je iskoristio "jedinu šansu da ostane živ".

- Napravljena je klasična trgovina jer sam morao od dva zla izabrati ono manje: oni meni život, slobodu i odlazak u neku od trećih zemalja, a ja njima svjedočenje - ispričao je Curić te opisao kako je dalje pripreman za realizaciju dogovorenog.

Gotovo četiri godine proveo je u kućnom pritvoru širom Hrvatske koju je napustio tek kada se promijenila vlast.

Nisam se nikad pojavio u Hagu, jer najvjerovatnije bivšoj hrvatskoj vlasti nije ni odgovaralo da ja svjedočim u suđenju Blaškiću. Njima nije odgovarao način na koji je advokat Ante Nobilo branio Blaškića, jer je on teretio visoke vojne i političke lidere Hrvatske, tako da im je odgovaralo da se Blaškić ne odbrani i da mu se presudi. Meni su ove obavještajne službe koje su me čuvale organizirale jedan razgovor sa Nobilom i jednim američkim advokatom. Mislim da je taj Amerikanac koji je bio u Nobilovom advokatskom timu odigrao ključnu ulogu u vezi s mojom zaštitom - ispričao je Curić u ispovijesti za SB prije 17 godina.