Prije 20 godina “Slobodna Bosna” (SB) pokušavala je rasvijetliti misteriozni nestanak Sauda Curića Šoka, obavještajca AID-a, čiji je nestanak početkom 1997. godine izazvao potres u bh. sigurnosnim strukturama. Curić je, naime, sarađivao s Nedžadom Ugljenom, zamjenikom direktora AID-a, ubijenim 28. septembra 1996. godine.
S Curićem su mediji u godinama nakon njegovog nestanka vrlo rijetko uspijevali stupiti u kontakt.
Prijeratni svirač
Pošlo je to za rukom tek pet mjeseci nakon Curićevog nestanka 1997. godine hrvatskom “Nacionalu”, dok je SB njegovu šokantnu ispovijest donijela 2000. godine, a magazin “Dani” 2004. kada je on potvrdio i - iz današnjeg ugla gledano - vrlo važan podatak da je o ubistvu Ugljena mnogo znao i ratni komandant Ramiz Delalić Ćelo!
No, vratimo se na početak. U 17. nastavku našeg feljtona o političkim ubistvima prenosimo najzanimljivija saznanja koja je o Curiću netom nakon njegovog nestanka objavio istraživački tim SB-a 23. februara 1997. godine:
- Saud Curić, njegova supruga Selma i troje djece posljednji put su viđeni 6. februara oko 17 sati, tristo metara ispred fojničke raskrsnice čiji putevi vode prema Kiseljaku i Visokom. Tri dana kasnije, nestanak su prijavili Saudov brat Hajrudin i Almir Zečević, zaposlen u MUP-u Sarajevo. Prije odlaska "tetki u Smajloviće", kako je rekao bližnjima, Šok je ključ od stana ostavio svom bratu Hajrudinu. Smajlovići su udaljeni desetak minuta i čudno je da se zbog tako kratke udaljenosti stan ostavlja na čuvanje. Informaciju o nestanku porodice Curić su objavile dnevne novine i izgledala je kao vijest koja će kroz nekoliko dana biti razjašnjena u crnoj hronici ili nekom bezazlenom pričom. Tek kroz tekst novinarke “Oslobođenja” javnost saznaje da je Saud Curić službenik AID-a.
Nije pošteno, ali je tačno da nestanak pripadnika službe bezbjednosti ima veću težinu nego nestanak običnog građanina. U pitanju je zapravo još jedna afera koja je, nakon slučaja “Herenda” i ubistva Ugljena, zatresla bosansku obavještajnu službu. Od zvaničnika se još niko ne oglašava kao da je iščeznuće peteročlane porodice najprirodnija stvar koja se može desiti. Curić kao da je u zemlju propao. SB će pokušati unijeti malo svjetla u ovu priču čiji zaplet počinje, što se Curića tiče, krajem januara ove godine, kada ga pozivaju u Centralu AID-a u Sarajevo, gdje daje izjave o svom liku i djelu. Što se nas tiče, zaplet je počeo mnogo ranije. Ispitivanje u Centrali AID-a, naravno, nije okončano, jer je Curić nestao. Neke prijatelje sa kojima je razgovarao prije 6. februara je upozoravao da ne dolaze u Fojnicu "jer se digla frka" i klima nije nimalo zdrava - objavila je SB 23.2.1997.
Juka, Đozo, Rajić...
Među brojnim detaljima o Saudu (Hilme) Curiću, rođenom 1961. u Kiseljaku, SB je imala i podatke da se o njemu u djetinjstvu brinuo amidža Nusret Curić, tadašnji direktor DP "Šumarstva" u Fojnici; pred rat je Saud Curić u Kiseljaku držao kafić "Hacijenda", gdje su Jovan Divjak i Mustafa Polutak, tada na službi u kiseljačkoj kasarni, imali priliku uživati u glazbenim večerima koje je okupljenim oficirima, lagano svirajući gitaru, priređivao Saud Curić Šok; učestvovao je u osnivanju PL ovog grada; 1992. stupio je u kontakt s Jukom Prazinom, od kojeg je dobio oružje i uniforme te ga je Juka postavio i za komandanta jedne od svojih jedinica.
- Vezano za igmanska dešavanja, bitnom nam se čini Curićeva uloga prilikom prebacivanja tijela Fadila Đoze za Sarajevo, kada je organizirao sve što je potrebno da bi tijelo rahmetli Đoze bilo prebačeno u grad. Bio je čovjek od Jukinog povjerenja, jer je upravo on otišao u Split da dočeka Prazinu koji se iz Rijeke vratio na poziv državnog vrha kako bi učestvovao u prvoj deblokadi Sarajeva. U tom periodu se odvija živa trgovina na relaciji Kiseljak – Rakovica - Visoko. Trgovačko-švercerske linije Kiseljak - Sarajevo i Kiseljak - Pale su pravi pogon za firmu "Perimex" iz Kiseljaka koja doživljava finansijski bum. Vlasnik ove firme koja se bavi trgovinom nafte, tekstila i prehrambenih artikala je Dario Kordić, odnosno Mate Boban. Budući da su sarajevski šverceri, uz pokroviteljstvo čelnih ljudi iz Armije i MUP-a, tokom rata trgovali sa "Perimexom", ne čudi što je dokumentacija o njenom poslovanju koja se nalazila u Sarajevu nestala bez traga - detalji su o kojima je pisala SB 23.2.1997.
U istom tekstu opisano je, između ostaloga, i kako je Curić kada ga je ARBiH uhapsila u Kaćunima, pokazao legitimaciju SJB Ilijaš, a da se kasnije zaposlio u SDB Visoko i da je u taj grad tokom sukoba Armije RBiH i HVO-a dovodio Ivicu Rajića na sastanke sa visokim predstavnicima Armije i Logistike. Navodno, Curić je bio blizak i Mustafi Zečeviću, bivšem ministru za šumarstvo i vodoprivredu Srednjobosanskog kantona, čiji je sin Almir Zečević početkom rata primljen u SJB Fojnica, da bi kasnije prešao na rad u Sarajevo.
Švercerski kanali
Kako je SB na početku teksta navela, upravo je Almir Zečević zajedno s Hajrudinom Curićem prijavio Šokov nestanak. U istom tekstu SB je za Mustafu Zečevića tvrdila da je “za vrijeme sukoba sa HVO-om švercovao cigarete, alkohol, naftu i hranu, a pokrovitelj švercerskih aktivnosti bio je tadašnji načelnik SJB Fojnica Sejo Mačkić”. U cijelu priču o ovoj policijskoj strukturi SB je uvela i tadašnjeg šefa Kriminalističke službe SJB Fojnica Nijaza Ganića, “koji je bio čest gost Nedžada Ugljena”. Prema SB, Ganić je nakon afere u kojoj je “prodao 428 pasoša po cijeni od 100 do 1.000 maraka, poslan u Njemačku, gdje je radio kao šef obezbjeđenja našeg konzulata”.
Osim sa švercerskim kanalima koji su vezivali Sarajevo, Kiseljak i Pale, “Slobodna Bosna” u istom tekstu opisuje kako je Curić bio upoznat i s formiranjem kampa na Pogorelici, koji su Amerikanci označili kao centar u kojem su "iranski instruktori obučavali bosanske jedinice za terorističke akcije".
- U posljednjoj fazi svog rada Šok je bio u izuzetno dobrim odnosima sa Hrvojem Kristićem, jednim od najjačih biznismena iz Kiseljaka. Curić je za Kristića obavljao posredničke poslove prodaje većih količina brašna Bajri Behlilu, vlasniku Bosanske pekare, smještene preko puta zgrade MUP-a u Fojnici. Istovremeno je za Kristića uplaćivao velike svote novca u DP "Šumarstvo". Šestog februara, na dan nestanka Sauda Curića, Hrvoje Kristić je oko podneva bio u Fojnici. Prema nekim informacijama, upravo, je Kristić pomogao Curiću oko dobivanja pasoša. Neprovjerene glasine kažu da je Curić kao protuuslugu ostavio službeno terensko vozilo, ševrolet tip blejzer, koje će, navodno, na području tzv. hrvatske zajednice Herceg-Bosna registrirati pod lažnim dokumentima. U vezi sa licima koja su odvezla porodicu Curić spominje se izvjesni Caco i Robert Kulije - pisala je SB 23. 2. 1997. godine.
(Sutra čitajte šta je u šokantnoj ispovijesti tajni agent AID-a Saud Curić Šok otkrio za SB u novembru 2000. godine)
Paralelna obavještajna služba
- Kako saznaje SB, u Fojnicu, Sarajevo, Visoko, Konjic... posljednjih mjeseci stižu obavještajci koji za Međunarodni sud u Hagu prikupljaju izjave o aktivnostima MOS-a (Muslimanske obavještajne službe koju je 1992. osnovao Hasan Čengić). Nezadovoljni radom zvaničnog MUP-a i Službe državne bezbjednosti, u kući koju je u Zagrebu kupio Fatih el-Hasanein, najpovjerljiviji ljudi SDA osnivaju MOS koji funkcionira podijeljen na povjereništva; jedno od njih, Zapadnu Evropu naprimjer, pokrivao je Salim Šabić. Ova paralelna obavještajna služba, u Visokom, početkom rata, formira centar za obuku kadrova, poznatiji kao Iranski centar, gdje su polaznici, pored vojnih vještina, ovladavali i one obavještajnog zanata. Kasnije je ovaj centar premješten u Zenicu i pretvoren u centar za obuku armijskih kadrova. Budući da se oružanom dijelu MOS-a pripisuju ratni zločini počinjeni nad nemuslimanskim stanovništvom u okolini Visokog, Konjicu, pa i Cacinim Kazanima u Sarajevu, cilj istrage haških izaslanika je ispitati zločine i na odgovornost pozvati visoke dužnosnike MOS-a. Na spisku lica predviđenih za intervju bio je i Saud Curić zvani Šok - tvrdila je SB u tekstu od 23. februara 1997.
I Curić tvrdio da je Ramiz Delalić Ćelo mnogo znao o ubistvu Ugljena
Ispovijest odbjeglog špijuna Sauda Curića Šoka magazin “Dani” objavio je 17. septembra 2004. godine pod naslovom: “Imam sve dokumentovano: ako ja njih ne smijenim, oni će mene ubiti”. Bila je to Ugljenova poruka koju je prije smrti prenio Curiću. Donoseći hronologiju dramatičnih zbivanja tog vremena, “Dani” su potencirali i sljedeću informaciju: “Ramiz Delalić Ćelo je - u dva maha - javno tvrdio da raspolaže informacijama koje mogu rasvijetliti ubistvo Nedžada Ugljena”.
“Dani” su podsjetili da se odbjegli obavještajac oglasio na stranicama “Nacionala” pet mjeseci nakon svog nestanka, 1997., tvrdeći kako je haška optužnica protiv generala Tihomira Blaškića - falsifikat.
- Saud Curić (43) danas živi u Njemačkoj: vlasnik je radionice antikviteta i njemačkog državljanstva, koje je dobio kao politički azilant. Sedam i po godina nakon bijega iz Fojnice - potražile su ga njegove nekadašnje kolege, ovaj put po nalogu Kantonalnog tužilaštva Sarajevo - objavili su “Dani” 2004. u tekstu u kojem je Curić ispričao svoju verziju odlaska iz BiH i u toj ispovijesti zaključio:
- Prošlog ljeta došla mi je grupa ljudi iz Sarajeva i njima sam sve ispričao: hoće Kantonalno tužilaštvo da Nećkovog ubicu izvede pred lice pravde. I ja hoću da sperem ljagu sa svog imena. A vjerujem i da Ćelo dosta zna - prenijeli su Curićeve riječi “Dani” u broju od 17. 9. 2004., netom nakon saznanja da je Kantonalno tužilaštvo Sarajevo ponovo otvorilo istragu o ubistvu Ugljena.
Podsjećanja radi, od tada do danas predmet “Ugljen” u više navrata je otvaran i zatvaran u tužilačke ladice, da bi ga krajem 2016. godine glavna sarajevska tužiteljica Dalida Burzić ponovo vratila u nadležnost Državnog tužilaštva, jer slučaj nosi obilježja - terorizma!
