Nakon brutalnog ubistva Nedžada Ugljena, zamjenika direktora bošnjačke tajne službe (AID), počinjenog 28. septembra 1996. godine, svoju prvu analizu iz pera Senada Avdića prošle godine ugašeni sedmičnik “Slobodna Bosna” donio je osam dana kasnije, u broju 29. od 6. oktobra 1996. Prenosimo njene najznačajnije dijelove u 16. nastavku našeg feljtona o političkim ubistvima:

“Ubit će me!”

- Nedžad Ugljen, tada jedan od najperspektivnijih bosanskih policajaca, bio je šef obezbjeđenja na sarajevskoj Zimskoj olimpijadi 1984. godine. Kao što je poznato, niti jedan ozbiljan bezbjedonosni incident u vrijeme trajanja Olimpijade nije registriran, Ugljen je svoj posao "zaštite ljudi i objekata" jako dobro poznavao. Kako mu se onda moglo desiti da u prošlu subotu u sarajevskom naselju Aneks noćnu posjetu svojoj prijateljici ne organizira bezbjedonosno ozbiljnije i ambicioznije?

Tim prije što je posljednjih nedjelja Nedžad Ugljen u krugovima prijatelja, ali i uredima ovdašnjih političara, ispoljavao uvjerenje i otvoreni strah da će biti ubijen i tražio zaštitu i razumijevanje. Nije ih našao. Svjedoci kažu da je Ugljen i posljednji razgovor s predsjednikom Predsjedništva Alijom Izetbegovićem počeo i završio riječima: "Predsjedniče, ubiće me. Ja znam da će me ubiti!" Uz to je naveo imena nekolicine ljudi za koje je bio uvjeren da će organizirati njegovo umorstvo...

“Ja odgovorno tvrdim da je Nedžad Herenda ubio više četnika nego što su ih ljudi koji mene žele ubiti vidjeli”, ponavljao je u danima prije mučke likvidacije Ugljen.

Nedžad Ugljen je, naime, posljednja dva mjeseca bio na čelu komisije koja je dobila zadatak da, pod svaku cijenu, ispita i do kraja rasvijetli slučaj “Herenda". Da podsjetimo, Nedžad Herenda, radnik AID-a, u junu ove godine je kidnapiran, mučen i, na kraju, ustrijeljen i bačen u kanalizacioni šaht. Nevjerovatnim sticajem okolnosti ostao je živ. Njegovi kidnaperi i ubojice, također službenici AID-a, uhapšeni su i još se nalaze u pritvoru. 

Predsjedništvo BiH, koje je formalno osnovalo AID, nikada nije otvaralo raspravu o ovom slučaju, ali se predsjednik Izetbegović privatno angažirao tražeći potpunu istragu, "pa šta košta da se plati". Istraga je pokrenuta, desetine policajaca su u njoj sudjelovale. Da je slučaj izuzetno delikatan i opsežan, govori i činjenica da je u istragu uključeno i nekoliko penzioniranih inspektora. Valjalo je ustanoviti ko su ljudi, odnosno strukture, u AID-u i MUP-u koji su inspirirali i organizirali kidnapiranje i pokušaj ubojstva Nedžada Herende. Dokle je istraga došla, malo je kome poznato, tek jedan od njih koji su to znali bio je pomoćnik direktora AID-a Nedžad Ugljen.

Bio iskusan policajac

Ugljen je, kako rekosmo, bio vrlo iskusan policajac. Nakon dolaska nove demokratske vlasti 1990. godine, skupa s desetinama drugih policajaca koji su ostali idejno privrženi starom režimu, našao se u nemilosti. Bez posla je bio godinu. Tek potkraj 1991. godine tadašnji ga je ministar Alija Delimustafić rasporedio u rodni Mostar. U okviru mostarske policije bio je zadužen za odbrambene pripreme. Njegove kolege iz Mostara tvrde da njegov učinak u tom poslu nije bio značajan.

Početkom aprila 1992. Ugljen iz Mostara dolazi u Sarajevo. U prvim mjesecima rata boravi u Specijalnoj jedinici MUP-a s nejasnim zadacima, mahom logističke prirode. Krajem 1992. godine postavljen je na funkciju zamjenika Joze Jozića, tada prvog čovjeka za bezbjednost u bosanskoj policiji. Nakon Jozićevog odlaska u Sloveniju, Nedžad Ugljen postavljen je na njegovo mjesto, i od tada pa u naredne tri godine (do proljeća ove godine, kada ga je Bakir Alispahić prebacio u novoformirani AID), zadržao se na toj funkciji. Ugljenu se u vrijeme dok je bio prvi bezbjednjak štošta spočitavalo, a najčešće da je "slab prema Hrvatima". To se dovodilo u vezu s činjenicom da je oženjen Hrvaticom i da mu je supruga u vrijeme bošnjačko-hrvatskih sukoba boravila u Hrvatskoj - tvrdio je Avdić u analizi osam dana nakon Ugljenove likvidacije.

Nadalje je objavio i kako se, “istovremeno pod okriljem MUP-a i AID-a, u zemlji i inozemstvu razgranao i razvio kriminal neslućenih razmjera, koji obuhvata sve ozbiljnije kriminalne radnje: od trgovine narkoticima, pasošima, oružjem, cigaretama”.

- Vrh policijske hijerarhije, sposoban a nepošten (ali i lojalan), proteklih je godina, stojeći na braniku domovine, "uzeo i sat i lanac" a da pri tome nije loše prošao ni onaj niži sloj operativaca, odnosno izvršilaca. Ovim prvima je pripadao Ugljen, tipičan predstavnik drugih bio je Herenda.

Ko je, dakle, ubio Nedžada Ugljena?

Nisam siguran da će se to ikada saznati, a još je manje vjerovatno da bi se mogla saznati imena naručilaca njegovog ubojstva. Najvjerovatnije da je ovim zločinom samo pokrenuta, odnosno nastavljena serija obračuna unutar policijskih klanova u Sarajevu. Zbog toga je možda lakše pretpostaviti ko je sljedeći svjedok koji mora nestati nego odgovoriti na pitanje ko je ubio Ugljena.

Serija obračuna

Ugljenov bivši pretpostavljeni Bakir Alispahić se nalazi u Njemačkoj i, prema provjerenim informacijama, s najvišeg mjesta u državi mu je (pre)poručeno da se za duže vrijeme ne vraća u Bosnu i Sarajevo. Ugljenov sadašnji pretpostavljeni Kemal Ademović, uprkos dva krvava obračuna unutar njegove službe, nema potrebu podnositi ostavku, niti bilo šta poručiti uspaničenom narodu. Po svemu sudeći, i u ovoj službi češće se postavlja pitanje ko je sljedeći nego ko je ubojica?! U Sarajevu su već proradile interne kladionice s ovim pitanjem... - zaključio je Senad Avdić netom nakon Ugljenovog ubistva 1996. godine.

(Sutra čitajtekako je 6. februara 1997. s porodicom nestao Saud Curić Šok, predratni vlasnik restorana, a ratni šef detašmana AID-a u Fojnici i čovjek od povjerenja Juke Prazine. Curić je, podsjetimo bio u kontaktu sa zamjenikom direktora AID-a Nedžadom Ugljenom prije njegovog ubistva 1996. godine)

U čijoj je funkciji bio AID

Napomene radi, široj javnosti su poznate tradicionalno bliske veze Senada Avdića i Munira Alibabića, a javna je tajna da je dugogodišnji obavještajac Alibabić godinama bio glavni informator “Slobodne Bosne”.

Otud ne čude ni informacije koje je taj sedmičnik donio u tekstu od 6. oktobra 1996. Pišući o sukobu Bakira Alispahića i Munira Alibabića, tadašnjeg šefa sarajevske policije, Avdić je opisao kako je Ugljen stao u odbranu ministra Alispahića. On je, pak, pisao je Avdić “pojačao” Ugljena i Envera Mujezinovića, također tada jednog od pomoćnika direktora AID-a, dovođenjem Irfana Ljevakovića za Ugljenovog pomoćnika.

- Ljevaković je tokom prve dvije ratne godine boravio u Beču, tijesno sarađujući s Hasanom Čengićem na prikupljanju novca za odbranu Bosne i Hercegovine, uz puno povjerenje u Čengića i Izetbegovića. Njegov bliski rođak Zijad efendija Ljevaković bio je tokom rata neka vrsta sive eminencije među armijskim bezbjednjacima, tijesno sarađujući s generalom Fikretom Muslimovićem, koji je, bez obzira na kojoj se funkciji nalazio, bio i ostao alfa i omega bosanske vojne bezbjednosti. Iako je dovođenje Irfana Ljevakovića u bezbjednost MUP-a bio potez kojim je Stranka demokratske akcije željela ojačati svoj uticaj u policijskoj bezbjednosti (a samim tim ispoljila i stanovitu dozu nepovjerenja prema postojećoj strukturi), Ugljen, Mujezinović i Ljevaković su djelovali vrlo harmonično. 

Oslobođena od bilo kakve kontrole, osim one iz uskog kruga povlaštenih ljudi iz stranačkog vrha i, jasno, predsjednika Izetbegovića, aktivnost MUP-ovih bezbjednjaka odvijala se bez bilo kakve kritičke provjere ili propitivanja - objavio je 6. oktobra 1996. Avdić.

Inače, poznato je da se Senad Avdić godinama bavio i “vanserijskim obavještajcem” Fikretom Muslimovićem i njegovom ulogom u porodici Izetbegović. Ne tako davno, primjerice, u tekstu od 9. decembra 2012. godine, Avdić je problematizirao to što je bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović “odabrao i unajmio baš i upravo penzioniranog generala Fikreta Muslimovića da (za lične, stranačke, državne potrebe, ostaje to pitanje nejasno) pravi i piše stručnu analizu bezbjednosno-sigurnosnih prilika u regionu”.

Bh. policija nije do kraja dovela niti jedan od brojnih slučajeva ubistva, od kojih je većina imala političku pozadinu

- U posljednje dvije godine bosanskohercegovačka policija nije uspjela do kraja dovesti niti jedan od brojnih slučajeva ubistva, od kojih je većina imala političku pozadinu. Nije se ni pokušala pozabaviti razornim pojavama kriminala u privredi (izuzimajući munjevite akcije usmjerene protiv uličnih prodavača cigareta), nije prikupila nikakvu relevantnu građu o djelovanju brojnih tajnih službi koje su preplavile prostor Bosne i Hercegovine. Jedino što je ovdašnja policija, odnosno njen tajni dio uspješno realizirao bile su akcije otkrivanja unutrašnjih neprijatelja, njihovo prisluškivanje i praćenje, razvijanje kafanske "ušne djelatnosti" - tvrdio je Avdić u tekstu od 6. oktobra 1996. godine.