Sada već bivši sedmičnik „Slobodna Bosna“ (SB), sa Senadom Avdićem na čelu, godinama se bavio temama o političkim ubistvima u BiH. Tako je njegov arhiv neiscrpan izvor tekstova koje bi Avdić, jedan od današnjih najvećih zaštitnika Bakira Izetbegovića, sada, vjerovatno, najradije da zaboravi.

Papir sve pamti

Međutim, „papir sve pamti“, pa tako i njegove ekskluzive koje je u godinama prije, a i podosta poslije ubistva Ramiza Delalića Ćele objavljivao, raskrinkavajući motive ratnih i poratnih političkih ubistava u našoj zemlji, a posebno dokazujući tvrdnje o povezanosti bošnjačkog vrha vlasti s tim teškim, ni do danas pravosudno rasvijetljenim slučajevima. 

Od ovog broja našeg lista, a nakon objavljenih nastavaka intervjua koji je uoči svoje smrti 2007. godine Delalić dao Avdiću, a on objavio kao senzacionalnu posthumnu ispovijest ratnog komandanta Devete brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH o likvidaciji drugog čovjeka bošnjačke tajne službe (AID) Nedžada Ugljena, podsjećamo na brojne druge Avdićeve ekskluzive o ovim temama.

Tako u osmom nastavku feljtona donosimo podsjećanje na najzanimljivije dijelove tekstova u kojima se SB bavila slučajevima “Ugljen” i “Delalić”.

U tekstu od 27. maja 2010. godine pod naslovom “Ko je vrbovao Ramiza Delalića Ćelu” posebno se izdvajaju teze da je Delalić i sam javno govorio kako je “povremeno tokom, ali i nakon rata radio neke poslove za državu”, te o tome ko je mogao imati motiv da ubije Ramiza Delalića Ćelu.

-Pa jednim je Delalić po nalogu konkurencije iz bh. podzemlja, a po drugima po nalogu najvišeg političkog, odnosno bivšeg obavještajnog vrha u BiH, zato što je "previše znao" - piše o tekstu SB-a od 27.maja 2010.godine.

U istom tekstu se podsjeća da je "već prvih poslijeratnih godina, kada se pojavljuju prve naznake o optužnici koja bi iz Haaga mogla pristići zbog zločina u Grabovici, Delalić bježi u Tursku", te nastavlja:

- Tvrdilo se kako se plaši optužbi, međutim, uprkos raznim teorijama, Delalić se haškim istražiteljima dobrovoljno javio i ponudio pomoć. Kako je svojevremeno izjavio, u Tursku je pobjegao zahvaljujući pasošu na lažno ime, izdatom u MUP-u Kantona Sarajevo, odnosno iz ruku nekadašnjeg šefa sarajevske policije Ismeta Dahića.

Herojski potez

Nakon dugogodišnjeg izbivanja, vraća se u Sarajevo 2004. godine, ali zbog optužnice za ubistvo srpskog svata odmah je uhapšen i smješten u zenički, a potom transferiran u sarajevski Centralni zatvor. U zatvoru ga je zatekao i poziv Tužilaštva Haškog tribunala 2005. godine da svjedoči na suđenju Haliloviću za Grabovicu.

Kako je tokom ove vojne akcije ‘93. Delalić ostao poznat po tome što je od smrti spasio dva dječaka iz porodice Zadro, Gorana i Zorana, nakon što je njihova porodica brutalno likvidirana, iz priče o Grabovici je, čime se rijetki mogu pohvaliti, izašao kao heroj. 

Faksimil teksta "Slobodne Bosne" od 27. maja 2010. godine pod naslovom "Ko je vrbovao Ramiza Delalića Ćelu"

Jedna od teorija o tome šta je Delalića moglo doći glave 2007. godine jesu informacije koje je imao o ubistvu zamjenika direktora AID-a Nedžada Ugljena 1996. godine. Ništa manje Delalić nije bio tema različitih interpretacija i zbog njegove uloge u previranjima u najvišem vrhu BiH 1993. godine. Ubistvo Ramiza Delalića u Odobašinoj ulici, 28. jula 2007. godine, međutim, i tri godine kasnije neriješen je slučaj. Zna se jedino da je u noći kada je ubijen Delalić sišao ispred zgrade nakon poziva na mobitel. Kako je na sastanak krenuo nenaoružan, pretpostavlja se da ga je pozvao neko njemu dobro poznat. Ubica koji je povukao okidač još nije osuđen niti je za danas išta manje dilema oko pitanja ko je naložio likvidaciju - piše u tekstu SB-a od 27. maja 2010. godine.

(U sutrašnjem broju čitajte šta je SB objavljivala o izjavama koje je pred sudijama i tužiocima davao Kemal Ademović, bivši direktor AID-a, nekadašnji prvi osumnjičenik za Ugljenovo ubistvo, a današnji poslanik SDA u Skupštini KS, kao i najzanimljivije dijelove iskaza nekih od ključnih svjedoka slučaja “Ugljen”) 

 “DRŽAVNI POSLOVI”: Delalić je pomogao da se 1994. godine ozvuči Hrvatska ambasada u Sarajevu

- Opisujući dešavanja u ratnom i poratnom Sarajevu u ispovijesti za “Oslobođenje” objavljenoj 2000. godine, Ramiz Delalić je govorio i o zadacima koje je svojevremeno izvršavao po nalogu tadašnjeg republičkog MUP-a i AID-a. Uz pojašnjenje kako se radilo o poslovima na državnom nivou, bivši komandant Devete brdske brigade je potvrdio kako je uz njegovu pomoć godinama prisluškivana Hrvatska ambasada u Sarajevu. Kazao je kako je prislušne uređaje uspio montirati neposredno nakon zvaničnog otvaranja, polovinom 1994. godine. Navodeći okolnosti pod kojima mu je iz tadašnjeg policijskog, vojnog i obavještajnog vrha povjeren taj posao, Delalić je kazao kako su na sastanku kada je posao dogovoren bili Bakir Alispahić, Jusuf Jašarević, Rasim Delić i Enver Mujezinović.

“Malo prije sam izašao iz zatvora i oni mene zovnu, kao, eto, treba im to, da ih mogu prisluškivati. Obavio sam posao zahvaljujući čovjeku kojeg sam tamo znao i sa kojim sam bio blizak.” Delalić tada nije želio otkriti ime prijatelja, ali je istraživački tim ovog magazina neposredno nakon Delalićevih tvrdnji u “Oslobođenju” do tančina istražio slučaj i otkrio da je riječ o hrvatskom atašeu, generalu Mati Šarliji zvanom Daidža. General Daidža, dugogodišnji emigrant čije je pravo ime Nijaz Batlak, prije početka rata u BiH vodio je kamp za specijalnu obuku u Podgori. U ovom se kampu u proljeće 1992. godine obučavao i Ramiz Delalić i od tada datira njihovo poznanstvo.

U nastavku razgovora za “Oslobođenje” je Delalić podsjetio i na skoro zaboravljenu aferu kada je u restoranu “Makarska”, neformalnom sastajalištu hrvatskih političkih, vojnih i diplomatskih kadrova, pronađen kilogram kineskog heroina. Delalić je u intervjuu kao glavnog organizatora trgovine drogom u Sarajevu tada prozvao visokog hrvatskog časnika HVO-a - pisala je SB 27. maja 2010.