U drugom dijelu našeg feljtona u kojem prenosimo nastavak teksta “Likvidaciju Ugljena, prema svjedočenju Ramiza Delalića, naručio je Kemal Ademović, bivši šef AID-a: Nedžad Ugljen najpoznatija žrtva Izetbegovićevih ubica”, a koji je Senad Avdić objavio u sada već ugašenom sedmičniku “Slobodna Bosna” 16. juna 2005. godine, donosimo najzanimljivije detalje o motivima ubistva Nedžada Ugljena, bivšeg zamjenika direktora AID-a, te svjedočenju tadašnjeg premijera Hasana Muratovića:

Špijunska operacija

Početkom ratne 1994. tadašnjeg ministra policije Bakira Alispahića i šefove Službe državne bezbjednosti Irfana Ljevakovića i Nedžada Ugljena glavni neformalni ratni logističar Hasan Čengić povezao je sa šefovima iranske tajne službe.  

S Alispahićem, Ljevakovićem i Ugljenom u Teheran putuje i tadašnji ambasador Irana u BiH Mohammed Taherian. Sasvim “slučajno” Taherian je početkom osamdesetih godina aktivno sarađivao sa CIA-om u američkom projektu naoružavanja talibana u Afganistanu protiv sovjetskih trupa. Američko oružje je tajno deponirano u skladišta iranske vojske na sjevernoj granici s Afganistanom, a zatim su iranski obavještajci prebacivali oružje talibanima. Ova tajna špijunska operacija je predodredila Taheriana da ostane kontakt-osoba iranskog državnog vrha s američkom CIA-om u Sarajevu. Bakir Alispahić, Ljevaković i Ugljen sklapaju dogovor: Iranci će Armiju RBiH i MUP “obučiti i opremiti”. Zauzvrat, Iranci traže da se osnuje bošnjačka tajna služba koja će u potpunosti biti servis iranskih službi u Evropi. Osim obuke, Iranci insistiraju i na potpunoj ideološkoj preobrazbi bošnjačkih tajnih agenata.

“Gospodine predsjedniče, nemojte da se vežemo za obavještajne službe iz islamskih zemalja. Znam da su UDBA i KOS imali užasna iskustva kad su agente slali na obuku Staljinovom NKVD-u. Slali smo svoje špijune, a vraćali su se sovjetski”, upozoravao je 1993. Aliju Izetbegovića tadašnji šef bosanskih špijuna Munir Alibabić Munja, nakon čega je smijenjen.  

Iransku ponudu Alispahić i Ljevaković bezrezervno prihvataju, dok Ugljen izražava sumnju da se s time neće složiti Sjedinjene Države.

Iranci obećavaju da će iransko-američki “sukob interesa oko Bosne” odraditi Taherian. Prema zvaničnom izvještaju Odbora za obavještajni rad američkog Senata, koji se temelji na izvještajima CIA-e i vojne kontraobavještajne DIA-e, od aprila 1994. do decembra 1995. u BiH je ubačeno 14 hiljada tona različitog naoružanja, u vrijednosti od 200 miliona dolara. Isporuke oružja su bile pod nadzorom višeg diplomate Iranske ambasade u Zagrebu Mohammeda Yevada Azajesa. Od svake isporuke naoružanja Hrvatska vojska je uzimala 30 posto.  

Već u maju 1994. pripadnici Sedme brigade revolucionarnih gardista, poznatiji pod imenom Pasdarani, počeli su obuku Specijalne jedinice CSB-a Lasta, kojom je izravno komandirao ministar Bakir Alispahić. Kada u ljeto 1995. Alija Izetbegović potpisuje Zakon o Agenciji za istraživanje i dokumentaciju (AID), iranski oficiri već učestvuju u deblokadi Sarajeva kao artiljerci na haubicama, navodećim raketnim sistemima i višecjevnim bacačima raketa.

Kamp Pogorelica

Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, osniva se kamp “Sveti ratnik Irfan Ljubijankić” na Pogorelici. Alispahić, Ljevaković i Ugljen tokom januara posjetili su bosanske polaznike kampa, uglavnom radnike AID-a, vojne diverzante, pripadnike specijalnih jedinica MUP-a i Armije RBiH. “Pa jeste l' šta naučili?”, upitao ih je Ugljen.

“Ja sam više naučio od Dudakovića i Nanića u ratu nego od ovih”, odgovorio je polaznik iz Krajine. Nakon ovoga, Ugljen je na kolegiju AID-a predlagao da se razmisli o raspuštanju kampa jer bi Amerikanci mogli imati velike zamjerke. Polovicom februara 1996. jedinica IFOR-a, pod komandom generala Michaela Walkera, komandanta Korpusa za brze intervencije NATO-a za Evropu, upala je u kamp i, osim osam Bosanaca, uhapsila i trojicu iranskih instruktora, Alirezu Jafarzadema, Ali Asmeara Alishahhia i iranskog diplomatu Mohammeda Hosseina Pour Salema.

Kada su ih poslije istrage snage IFOR-a predale policijskim šefovima u Klubu policije, jedan od Iranaca je na tečnom bosanskom rekao: “Platit ćeš nam ovo skupo, Nedžade!” Iranci su sumnjičili Ugljena da je rezidentu CIA-e u Sarajevu otkrio lokaciju kampa na Pogorelici i da je predao svu dokumentaciju o polaznicima i instruktorima (anti)terorističkog kampa AID-a, koju je, prema Ugljenovoj naredbi, predao pripadnik AID-a i član tajne grupe “Ševe”, koju je, također, kontrolirao Ugljen.

“Bili smo pod neviđenim pritiskom Amerike. Tada se vjerovatno vagalo kome će se prepustiti Bosna, iranskom ili američkom utjecaju”, prisjećao se tog februara 1996. tadašnji premijer Hasan Muratović u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ u aprilu 2002. godine.

Početkom marta 1996., na 314. sjednici Predsjedništva RBiH, kojom je predsjedavao Ejup Ganić, direktor AID-a Bakir Alispahić je smijenjen, a na njegovo mjesto je postavljen komandant Specijalne jedinice MUP-a Kemal Ademović.

Iran ili Amerika

Deset dana nakon Ademovićevog imenovanja premijer Muratović je otputovao u Teheran na razgovore s predsjednikom Ali Akbarom Hašemi Rafsandžanijem i potpredsjednikom Hasanom Habibijem.

Bosanski premijer je tražio da se Iranci izjasne oko priznavanja Izraela od strane BiH i usvajanja programa pomoći zapošljavanju demobilisanih boraca i RVI u iznosu od 50 miliona dolara na predstojećoj donatorskoj konferenciji u Bonu. Iranci su odgovorili Muratoviću da se neće miješati u priznavanje Izraela ako je to dobro za BiH, ali da su odnosi Sarajeva i Teherana zapali u ozbiljnu krizu.

“Ne možete obećati nešto pa se pokazati dvoličnim. Lijepo smo vas pitali da izaberete, ili mi ili Amerikanci. Mi vas nismo ničim uvjetovali”, rekao je Rafsandžani premijeru Muratoviću. Poslije povratka iz Teherana Muratović je referisao Izetbegoviću o posjeti.

Krajem istog mjeseca u sedmičnom biltenu SDA “Ljiljan” Izetbegović je dao pokajnički intervju u kojem je priznao: “Pogorelica je bila naša velika greška.”

Zbog Alijinog javnog podlijeganja američkom pritisku da prekinu sve odnose s Teheranom, osim diplomatskih i humanitarnih, Iranci su se navodno morali osvetiti za propalu obavještajnu misiju.

Kao izdajnika su označili Ugljena, koji je navodno Amerikance detaljno izvijestio o svim poslovima AID-a s Teheranom.  

Pored Delalićevog svjedočenja, Tužilaštvo je kao jedno od važnijih ocijenilo i svjedočenje tadašnjeg premijera Hasana Muratovića. Tako je Muratović potvrdio da su ga Ugljen i Alispahić u njegovom kabinetu upoznali sa sadržajem kasete na kojoj se nalazi iskaz pripadnika “Ševa” Nedžada Herende, dat u bolnici nakon neuspjelog pokušaja njegovog ubistva od djelatnika AID-a Edina Garaplije, Hasana Pervana, Refika Murana i Harisa Peze.

Muratović u raljama 

Prema Herendinom iskazu, Garaplija ga je prisiljavao da prizna čime se bavi Alispahić, čime Ugljen, gdje su pare od droge, gdje su pare od 20 kilograma zlata, gdje su centri za prisluškivanje... Slučaj „Herenda“, prema Muratovićevom iskazu Tužilaštvu, eskalirao je sukobom između Ugljena i Alispahića na jednoj te Ademovića na drugoj strani. Ugljen i Alispahić su zahtijevali od premijera Muratovića pokretanje istrage i sankcioniranje Ademovića i njegovih saradnika.

Premijer Muratović je o svemu obavještavao Aliju Izetbegovića, koji je Muratovića primao uvijek nakon sastanaka s Ademovićem. Početkom septembra 1996. Alispahić i Ugljen su ponovo posjetili Muratovića.  

“Ugljen me vrlo emotivno, na momente plačući, izvijestio da ima pouzdane informacije kako Ademović priprema njegovu likvidaciju”, navodi se u Muratovićevom iskazu, u kojem stoji da je o tome ponovo izvijestio Izetbegovića.

Alijin odgovor 

“Ama, Hasane, ti, bogami, umišljaš! Kakva likvidacija, kakav Nedžad i Kemo. Formirao sam komisiju da ispita sve oko onog Herende i šta se tu ima više ispitivati”, govorio je Izetbegović premijeru Muratoviću.

Desetak dana kasnije Ugljen je ubijen. Odmah nakon ubistva Ugljena, Alispahić je Muratoviću predložio da formira istražni tim koji će u roku od mjesec završiti istragu i imenovati ubicu i nalogodavce. Muratović je ponovo o svemu, ovaj put pismeno, obavijestio Izetbegovića, koji nije reagirao.  

Tri dana nakon ubistva Ugljena kod Muratovića nenajavljeno dolaze direktor AID-a Ademović i ratni komandant Četvrte brigade ARBiH u Hrasnici, general Fikret Prevljak.

"Kemal Ademović je od mene tražio da ne insistiram na provođenju istrage oko Ugljenove likvidacije. Rekao je da je to jako komplikovan slučaj, o kojem on još ne može detaljno govoriti te kako mu treba vjerovati da ima opravdane razloge da se sada ne provodi istraga”, stoji u Muratovićevom iskazu Tužilaštvu. Nakon toga, prema Muratovićevim tvrdnjama, Ademović je unutar AID-a formirao čitav tim koji je radio na njegovoj političkoj diskvalifikaciji.  

“Ja sam tražio istragu i za Pogorelicu i kasnije za ubistvo Nedžada Ugljena. Međutim, na mene je izvršen strahovit pritisak od AID-a, gdje su me lažima o mojim pilanama i nekakvom bogatstvu kompromitovali u novinama. To su radili “BH Dani”. Zvao sam nakon tih napisa Kemala Ademovića i pitao zašto se to radi protiv mene, a on je odgovorio da ne zna ili da to rade ljudi koji nisu pod njegovom kontrolom”, tvrdio je prije tri godine za naš list Hasan Muratović.

Dvije sedmice poslije Ugljenovog ubistva zasjedao je Glavni odbor SDA. Hasan Muratović izlazi za govornicu i pod tačkom razno zahtijeva da se raspravlja o ubistvu Nedžada Ugljena. Međutim, Alija Izetbegović opet upozorava Muratovića da umišlja i da Ugljenovo ubistvo ne može biti prioritet u odnosu na povratak milion izbjeglica. Medijski napadi na premijera Muratovića su nastavljeni.

Hasan Muratović od Izetbegovića traži da u njegovom prisustvu nazove Ademovića da bi riješili stvar oko medijskih napada i oko odbijanja direktora AID-a da se provede puna istraga o Ugljenovom ubistvu. Predsjednik Izetbegović je nazvao Ademovića, ali je, prema Muratovićevom iskazu datom Tužilaštvu, zamolio Muratovića da se s njim sretne u četiri oka. Ponovni susret Muratovića i Ademovića desio se u Hrasnici, u kući Fikreta Prevljaka.

Konačni obračun

Tada se Muratović pozvao na razgovor vođen s Izetbegovićem, na šta mu je Ademović odgovorio da Izetbegović, nakon što je Muratović izašao iz kabineta, ni riječi nije rekao o napadima na njega. Pored ostalog, Muratovićev izvor u AID-u upozorio ga je da je nakon susreta kod Prevljaka Ademović jednom od svojih saradnika izdao nalog za konačni obračun s njim.

“Nakon ovog upozorenja otišao sam kod Izetbegovića i, ne objašnjavajući mu razloge, zatražio sam da me imenuje za ambasadora u Zagrebu”, stoji u Muratovićevom iskazu - pisao je Senad Avdić 16. 6. 2005. godine.

(U sutrašnjem nastavku feljtona donosimo prvi dio ekskluzivnog intervjua koji je Senad Avdić objavio u „Slobodnoj Bosni“ u dva nastavka, 26. jula i 2. avgusta 2007. godine, pod naslovima: „Završne riječi Ramiza Delalića: Nedavno ubijeni žestoki sarajevski momak svoj posljednji intervju dao je novinarima SB”; „Ramiz Ćelo: Ubijao sam za Aliju“) 

Muratović u penziji, više ne želi govoriti!

Hasan Muratović, bivši premijer BiH, danas je u penziji i ne želi govoriti o slučaju „Ugljen“ niti svom svjedočenju.  

- Zaista ne želim govoriti o tome i bio bih jako sretan da se moje ime ne spominje. Ne želim o tome uopće da govorim – kazao je Muratović u jučerašnjoj kratkoj izjavi za „Avaz“.

Tužilac Branko Šljivar: Ja sada "ganjam" maloljetnike

U vrijeme kada je pokrenuta istraga protiv Kemala Ademovića, glavni tužilac Kantona Sarajevo bio je Branko Šljivar, koji je tu dužnost obavljao od 2003. do 2009. godine.  

Senad Avdić je 16. juna 2005., kako smo to jučer prenijeli u prvom dijelu našeg feljtona, objavio da je istraga o ubistvu Ugljena „tapkala u mjestu sve dok se u Tužilaštvu koje vodi Branko Šljivar nije pojavio “krunski svjedok”, ratni komandant Devete brdske brigade Ramiz Delalić Ćelo, koji je pristao svjedočiti kada mu je postalo jasno da je definitivno ostao bez političke zaštite u SDA“.

Šljivar je i danas tužilac u Tužilaštvu KS, a obavlja dužnost šefa Odjela za maloljetnike. U jučerašnjoj kratkoj izjavi za naš list o slučaju „Ugljen“ je rekao:

- To je davno otišlo od mene. Trenutno sam u sudu, treba da počne ročište, ganjam maloljetnike - kratko nam je kazao jučer Šljivar, odbijajući da govori o istrazi slučaja "Ugljen".

Podsjećanja radi, nakon ubistva Ramiza Delalića Ćele Tužilaštvo KS je 2008. godine obustavilo istragu o ubistvu Ugljena koja je vođena protiv Kemala Ademovića i njegovog vozača Enesa Pandžića, jer, kako je tada saopćeno, nije prikupljeno dovoljno dokaza.

No, nedavno su u javnost procurile informacije da je Kantonalno tužilaštvo Sarajevo istrage o ubistvu Nedžada Ugljena, kao i atentatu na federalnog doministra policije Jozu Leutara, ponovno vratilo Tužilaštvu BiH.

Sva ubistva koja se vežu za bošnjačku državnu mafiju

Osim “Slobodne Bosne”, u junu 2005. godine svi drugi bh. mediji bavili su se aktueliziranom istragom ubistva Ugljena. Tako su 17. juna 2005. “Dani” objavili da je “Kantonalno tužilaštvo Sarajevo konačno istragu za ubistvo Nedžada Ugljena otvorilo kao poseban slučaj te da priprema i optužnicu protiv nekadašnjeg direktora AID-a i ratnog specijalca Kemala Ademovića, kao naredbodavca ubistva Ugljena, i njegovog vozača, kao egzekutora”.

- Dugo godina u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu vođen je predmet u okviru koga je bila otmica i pokušaj ubistva Nedžada Herende, ubistvo Nedžada Ugljena, "Ševe", pogibija supruge Sefera Halilovića, pokušaj ubistva Ismeta Bajramovića Ćele… jer su postojale sumnje da su svi ovi slučajevi povezani. Međutim, konačno je ubistvo Ugljena izuzeto i otvoreno kao poseban slučaj.

No, sve dok se ne dokaže suprotno, pričat će se da je Edin Garaplija zajedno sa Harisom Pezom i Refikom Muranom, a po naređenju Kemala Ademovića, oteo Nedžada Herendu s ciljem da od njega izvuku informacije koje su zanimale njihovog šefa, a onda ga ubiju, od čega je na kraju Herendu samo čudo spasilo. Pričat će se i da se Ugljen našao na Ademovićevoj meti jer se uključio u slučaj “Herenda” pokušavajući saznati istinu o svemu tome. Pričat će se i o "akcijama" „Ševa“ koje su djelovale snajperima po Sarajevu, unosile i iznosile devize iz BiH, njihovim kriminalnim poslovima, drogi koja je tokom rata prodavana "u državne potrebe"…

A pričat će se i o tome da Kemal Ademović nije sam donio nijednu, a pogotovo ne odluku o likvidaciji Nedžada Ugljena, već da iza njega stoje njegovi politički mentori, među kojima su dosad najpoznatiji Izetbegovići - Otac i Sin?! - objavili su “Dani” 17. juna 2005. godine.

Osim spomenutih nikada rasvijetljenih slučajeva otmice Nedžada Herende, likvidacije Nedžada Ugljena, Joze Leutara, porodice prvog komandanta Armije RBiH Sefera Halilovića, pokušaja ubistva Ismeta Bajramovića Ćele, veo misterije još obavija i ratno ubistvo Mušana Topalovića Cace, komandanta 10. brdske brigade ARBiH, kao i ono Ramiza Delalića Ćele, komandanta 9. brdske brigade ARBiH, ubijenog u junu 2007., ali i Hakije Turajlića, ratnog potpredsjednika Vlade RBiH, za kojeg je neko dojavio četnicima na kojem punktu će biti. Ne treba zaboraviti ni neke “prirodne” smrti ili "nesretne slučajeve" u kojima su umrli profesor Sulejman Redžić ili legendarni bosanski komandanti i generali poput Mehmeda Alagića, Mustafe Hajrulahovića Talijana, Irfana Ljubijankića, Arifa Pašalića...

Majka generala Alagića: Sina mi je ubila “Slobodna Bosna” 

Slavni general Armije RBiH, ratni komandant Trećeg i Sedmog korpusa Mehmed Alagić umro je 7. marta 2003. godine, zvanično, od posljedica srčanog udara. Njegovo srce prepuklo je nakon što je poslan u Hag te mu u rodnom Sanskom Mostu montirano čak 700 krivičnih prijava, a Senad Avdić ga nazvao „krajiškim Mobutom“.

Povodom smrti generala Alagića, njegov vrhovni komandant i osnivač SDA Alija Izetbegović, koji će preseliti sedam mjeseci i 12 dana kasnije, izjavio je da “generala Alagića nije ubilo srce, nego nepravda” - napisao je Nedžad Latić u knjizi “Kako smo ubili generala”.

Strašan je i detalj koji su mediji objavili prenoseći svjedočenje onih koji su prisustvovali potresnoj sceni kada je majka rahmetli generala Fermane Alagić ljubila mrtvog sina i jecala: “Sine moj, mnogi te nisu voljeli... mnogi su pisali ružno o tebi, eno “Slobodna Bosna”, ona te je ubila!”