Na primjeru Amela Tuke najbolje se može vidjeti kako bh. institucije vlasti i organizacije mogu biti ažurne i jedinstvene kada hoće, tačnije kada nemaju druge opcije.
Naš najbolji atletičar i vlasnik dvije medalje sa svjetskih prvenstava, između ostalog i srebra iz Dohe od prije dva dana, što je ubjedljivo najveći i potpuno nezamisliv uspjeh bh. sporta s obzirom na to koliko se o njemu vodi računa, natjerao je one koji bi trebali podržavati sport u BiH, Federaciji BiH, kantonima... da se utrkuju ko će više nagraditi sportski ponos naše zemlje.
Prvi je reagirao Olimpijski komitet, koji je obećao 15.000 KM, potom je Vlada FBiH saopćila da će izdvojiti istu sumu, a onda je reagiralo i Ministarstvo kulture i sporta KS, koje će Tuku nagraditi sa 20.000 KM, što je pohvalno iako on, realno, ima malo veze s Kantonom Sarajevo (ovo ministarstvo zbog sveopće neuređenosti ponajviše finansira rukometnu reprezentaciju BiH). Tako je do sada Tuka nagrađen sa 50.000 KM, a nije isključeno da budu široke ruke i Vlada Zaničko-dobojskog Kantona, Općina Kakanj...
Super je pa svi pobrojani nisu ostali imuni na najveći uspjeh bh. sporta i historijski rezultat u Dohi, ali, kao i u svemu u BiH, pravo je pitanje je li raspored pravi, da li više fajde ima ulagati u naše sportiste prije nego što naprave izvrstan rezultat ili se tek samo osvrtati kada nas sve oduševe. Poenta je talentiranim i perspektivnim sportistima, posebno u individualnim sportovima, pomoći da imaju uvjete da budu kao Amel. Sigurno bismo imali više Amela.
