Nejra Pinjo još od malih nogu pokazivala je ljubav prema životinjama, te je od osme godine aktivno uključena u jahanje konja. Nejra je danas instruktorica terapijskog jahanja u konjičkom klubu Pegasos, u kojem je već dugi niz godina.  

- Od malena sam pokazivala veliku ljubav prema životinjama. To se do danas nikada nije promijenilo. Konje sam uvijek voljela, a priče moga oca o njegovom konju Vihoru najviše su utjecale da konji budu moja najveća ljubav. Sjećam se da su me roditelji nagrađivali odlascima na Vrelo Bosne da se vozim u kočijama i pomazim konje nakon vožnje - kaže nam Nejra.

Nejra je prvi put sjela u sedlo kada je imala osam godina u školi jahanja "Dapple Gray" u Sarajevu. Tu je provela 13 godina jašući i pomažući u svim obavezama koje štalski život nosi.

- To su moji najsetniji trenutci i sretna sam što sam imala takvo djetinjstvo i što je školski prijatelj mog oca Enver Žiga njegovao moju ljubav i želju da učim i radim s konjima - nastavlja Nejra.

Padovi nisu loši

Padova je bilo ali nikada nisu bili strašni sa nekim težim posljedicama, kaže naša sagovornica.

- Sad mi je onako pomalo simpatično kako sam znala reagirat na padove jer me nikad nije bolio sam pad koliko mi je ego bio povrijeđen. Padovi i nisu loši, bitno je otresti prašinu sa sebe i ponovo se vratiti u sedlo. Strašno bi bilo da sam odustala - priča nam mlada instruktorica.

Nejra je potom 2013. godine na poziv Senade Muratović ,koja je u to vrijeme bila jedini certificirani instruktor terapijskog jahanja došla u konjički klub Pegasos.

- Poznavala me je samo kroz priče i moje objave na društvenim mrežama ali sam joj se dopala jer je i kroz taj mali dio informacija koje su dopirale do nje znala da je moja ljubav bezuvjetna i pozvala me da joj se pridružim, kao i ostalom timu koji su dio centra - rekla je Nejra.

U sklopu rekreativnog centra djeluje i udruženje "Jahači nade", koje se bavi isključivo terapijskim jahanjem.

- Zaljubila sam se u taj dio konjičkog sporta jer je zaista objedinio sve ono što sam oduvijek željela da radim, da pomažem ljudima i da radim s konjima. Htjela sam da napredujem, razvijam svoje vještine i znanje kako bih djeci koja dolaze mogla dati svoj maksimum, ali to je zahtjevalo moj odlazak vani, tačnije u SAD. Primljena sam u program za obuku u velikom centru u SAD „High Hopet Therapeutic Riding“, gdje sam stekla neophodno znanje i uspješno položila završni ispit s najvećim ocjenama - ističe naša sagovornica.

Pomoć u posljednjem trenutku

Krucijalnu ulogu u Nejrinom odlasku u SAD odigrala je Sanela Dženkins (Jenkins).

- Program na koji sam se prijavila je bio izuzetno skup tako da taj novac nisam mogla sama da dam, kao ni moja porodica. Obratila sam se Saneli jer sam znala koliko pomaže i ulaže u ljude u BiH koji imaju ideje i želju da napreduju. Ona je odmah pristala da stipendira moj odlazak i bila mi podrška i tamo dok sam bila. To nikada neću moći zaboraviti i zauvijek ću joj biti zahvalna, kao i cijelom timu njenih saradnika. Učinili su jednu djevojku najsretnijom na svijetu - ističe Nejra.

Nejra nam je potom otkrila šta je zapravo terapijsko jahanje i kome je namijenjeno.

- Terapijsko jahanje je vid terapije koji koristi trodimenzionalni pokret konja, koji je najsličniji ljudskim kretnjama, kako bi poboljšao kvalitet života i pomogao u tretiranju određenih poteškoća s kojim se osobe sa poteškoćama u razvoju svakodnevno bore. Moram naglasiti da su konji najbolji terapeuti, jer sam i ja neke svoje teške periode uz njih lakše prebrodila. Tako je terapijsko jahanje namjenjeno za sve one koji žele da sebi priušte par sati sreće - objašnjava Nejra, te dodaje da je ovaj sport izuzetno skup jer je posebna vrsta terapije, a konji su životinje koje zaslužuju posebnu njegu.

Vratiti sjaj i reputaciju

Vlast i nema puno sluha za ovu profesiju, a Nejra se u BiH prvenstveno vratila kako bi djeci i odraslima pružila terapiju s konjima na profesionalan i siguran način.

- Mislim da je ovaj vid terapije izuzetno bitan i da pruža mogućnosti napretka bez bijelih mantila, bolničkih kreveta. Na svježem zraku, sa životinjama i nasmijanim ljudima - riječi su Nejre.

Sama činjenica da smo egzistenciju bosanskog brdskog konja doveli pod znak pitanja je dokaz da ni država, a ni građani ne posvećuju preveliku pažnju našim prirodnim bogatstvima i autohtonim pasminama.

- Nismo svjesni kakva blaga kao država posjedujemo. Bosna je bila poznata po svojim snažnim, izdržljivim, pametnim, dobroćudnim i nezahtjevnim konjima. Danas su zaboravljeni, a za to smo krivi isključivo mi jer ih nismo znali cijeniti. Pokrenute su razne inicijative ljubitelja i uzgajivača tako da se nadam da ćemo uspjeti našim konjima vratiti sjaj i reputaciju koju su nekada imali - naglašava mlada instruktorica terapijskog jahanja.

Reakcije djece kada krenu da jašu su individualne, od velikog entuzijazma i pokušaja skakanja na konja od momenta kad ga ugledaju do plača i straha.

- Sve su te reakcije individualne i moj zadatak je da sve te emocije usmjerim u ponašanje koje je primjereno za jahanje. Naši konji su prošli obuku i trening kako bi mogli podnijeti sve što bi se u tim situacijama moglo desiti. Najljepša činjenica je što, ma kako god da djeca reagiraju, nakon prvog časa budu presretni i jedva čekaju svoj idući termin - zaljučuje Nejra.