Atletičarka Bojana Bjeljac, rođena 1989. godine, djevojka je iz Bosanskog Novog koja u posljednje dvije godine nastupa pod zastavom Hrvatske, čija je maratonska prvakinja za 2016. i 2017. godinu.

Bjeljac je prije dvije godine otišla u Zagreb za boljim uvjetima, a prošle jeseni na Zagrebačkom maratonu istrčala je drugi najbolji rezultat Hrvatske svih vremena (2.38:38).

U nastojanju da dodatno popravi svoje rezultate nedavno je svoje jednomjesečne pripreme odradila u kenijskom Itenu, “Domu šampiona”, gdje trenira niz olimpijskih pobjednika i najboljih atletičara današnjice.

- Pripreme u Itenu bile su moja želja, vidjela sam da se svi najbolji maratonci i polumaratonci tamo pripremaju, kao i moja kolegica iz Srbije Olivera Jevtić, koja tamo ide već 11 godina. Pomislila sam u sebi, mora da ima nešto dobro u tom Itenu – govori Bjeljac.

Ipak napominje, boravak i trening u Itenu “nije za razmažene”.

- Kad smo prvi dan došli, malo sam se šokirala zbog uvjeta i načina života, prljave vode, mnogo prašine, suženog izbora hrane, bez TV-a, interneta, radija, nismo imali ništa. Ali, rekoh sebi, ako mogu svi šampioni, mogu i ja.

Iten je grad s nešto više od 40.000 stanovnika na nadmorskoj visini od 2.400 metara.

- U početku sam po cijele dane imala jake glavobolje zbog visine od 2.400 metara i promjene klime. Kad sam se adaptirala, bilo je lakše.

Ističe da je bilo odlično iskustvo trenirati s kenijskim dugoprugašicama.

- Tek kad radite s njima, vidite, zapravo, koliko su oni bolji i napredniji od nas u svakom pogledu. Veoma sam zadovoljna učinkom na trening, mislim da bi svako ko ima mogućnosti, trebao otići tamo na pripreme. Prvo da nauči cijeniti ono što ima kod kuće i da nauči da su svi šampioni skromni i dobri ljudi - govori Bojana, koja je oduševljena tamošnjom gostoljubivošću.

- Kenijci su veoma susretljivi, rado pomažu za sparing na treningu, a svi su, od najmlađih do najstarijih, vrlo ljubazni. Skromno žive, a svi su sretni – kaže Bojana.

Kao da se vratiš 50 godina unatrag

- Kad ste u Keniji, imate osjećaj da ste se vratili 50 godina unazad na selo. Kad odete u trgovinu da kupite namirnice, ne znate šta da kupite. Mesa baš i nema, a to što ima, ne preporučuju da se jede, jer ga ne drže u frižideru. Za meso smo išli u 30 kilometara udaljeni Eldoret. Kenijci baš i ne vole meso, najčešće jedu ugali (kukuruzno brašno), palačinke na njihov način, rižu ili povrće – govori Bojana.