Jednog davnog februara, tamo prije 34 zime, gledali smo u nebo iz dana u dan i imali samo jednu želju – samo da hoće više pasti snijeg.  

Nisu to bile samo želje dječaka da ustane ujutro, kroz prozor vidi šeher u bijelom, ode brže-bolje u šupu i uzme sanke, nekome su to bile i rodle, spusti se niz prvi sokak kojim odzvanja iskrena dječija graja… nego su sve Sarajlije molile Boga da olimpijska bajka ne dođe u pitanje.

I onda je 8. februara prijestonica Bosne i Hercegovine osvanula kao iz najljepšeg dječijeg sna i olimpijska bajka mogla je početi. Tih 12 magičnih dana predstavlja vrijeme najvećeg ponosa svakog Sarajlije.

Naravno, Zimske olimpijske igre 1984. bile su državni projekt tadašnje Jugoslavije, ali smo onu finu, toplu, ljudsku, dobrodušnu oplatu svjetskom događaju, koja se ne može stvoriti nikakvim novcem nego je, jednostavno, imaš ili nemaš, dali mi.

Od volontera i konobara, izuzimajući onog nesretnika koji je pokušao pokrasti holivudsku zvijezdu Kirka Daglasa (Douglas), pa do taksista i prodavača, svi su bili kao jedan dobri duh iz boce, koji će ispuniti svaku želju gostima iz cijelog svijeta da se osjećaju kao kod kuće, pa možda i bolje.

Bili smo sretni zbog njihove oduševljenosti Sarajevom, a imali smo i razloga za slavljenje sportskog uspjeha.

Nije bio ni Sarajlija niti Bosanac i Hercegovac, ali se njegovo srebro slavilo kao zlato. Jure Franko, tada 22-godišnji skijaš iz daleke slovenske Gorice, u olimpijsku prijestonicu došao je skoro neprimjetno, a napustio ju je kao najveći junak Igara, simbol olimpijskog Sarajeva.

U posljednjim satima 19. februara, pod svodom dvorane Zetre, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), španski markiz i veliki prijatelj Bosne i Hercegovine Huan Antonio Samaran (Juan Antonio Samaranch) sigurno iskreno, poručio je Urbi et orbi: “Hvala, drago Sarajevo.”

A danas? Sarajevo liči na sve osim na olimpijski grad. I ne smije nam opravdanje za takav nemar i nepostojanje kulture sjećanja biti agresija na Bosnu i Hercegovinu. Zašto smo i maćeha i očuh većini objekata na koje smo nekada bili ponosni, na čemu su nam pomalo zavidjele i istočne i zapadne komšije? Nije kasno da se promijenimo, ali jesmo li sposobni za to?

Kraljica ZOI-ja bila je klizačica Katarina Vit (Witt), članica reprezentacije tadašnje Istočne Njemačke. Osvajanje zlata u Sarajevu bila je najava nevjerovatne karijere, u kojoj je bila dvostruka olimpijska pobjednica, četiri puta svjetska prvakinja, šest godina vladala je evropskim kontinentom...

Umjetničko klizanje ni prije, a ni poslije Igara nije bilo u sportskom genu Bosanaca i Hercegovaca, ali su hiljade muškaraca zbog ljepotice iz Berlina hrlile u Zetru.