Čini se da se fudbal pokvario. Ne sam sport, u kojem lopta skakuće i smiješ je kontrolirati samo nogama - on je moćan i popularan kao i uvijek. Ljudi ga i dalje igraju posvuda, dok god mogu pronaći komadić prostora i nešto za šutanje. 

Njegova arhitektura, institucija sporta, je ta koja je na rubu raspadanja, piše američki "ESPN" koji u svom tekstu nudi prijedlog restrukturiranja svjetskog fudbalskog sistema.

- Da su stvari zdrave i stabilne, nikad ne bi došlo do pokušaja Superlige i najveći svjetski klubovi ne bi pokušali pokrenuti vlastito takmičenje. 

Igrači i treneri ne bi nam stalno govorili kako ih se tjera da igraju previše utakmica, kako se izmišlja sve više takmičenja, a postojeća se šire. U najpopularnijoj ligi svijeta svakog vikenda glavne teme ne bi bili protokoli sudijske tehnologije.

Da su stvari zdrave i stabilne, onda bi tri najbogatije lige svijeta, Bundesliga, Premijer liga i La Liga, imale više od ukupno šest različitih prvaka u posljednjih 18 sezona. 

Također, onda Kilijan Mbape (Kylian Mbappe) ne bi godišnje zarađivao više od svih igrača bilo koje druge ekipe Lige 1. 

Onda igrači iz klubova Lige prvaka ne bi prelazili u osrednje premierligaške timove. Onda Njukaslovnajrealniji put do Lige prvaka ne bi bio da ga "kupi investicijski fond Kraljevine Saudijske Arabije". Mora postojati bolji način, zar ne - piše ESPN.

Dok je nešto zaista posebno skriveno u odskoku te lopte,  opijajuća esencija same igre, koju svi volimo, nema ništa posebno u profesionalnoj strukturi ovog sporta. Raspored i tabele stvoreni su davnih vremena, u znatno drugačijem svijetu, prije avionskih putovanja i televizije, a struktura takmičenja zapravo se nije promijenila. Ako bejzbol, možda jedini sport opterećeniji tradicijom od fudbala, može pronaći način da se popravi, zašto ne može fudbal, pita se ESPN.

Drugim riječima, što ako zadržimo samu igru onakvom kakva jest, ali stvorimo takmičarsku strukturu od temelja? Nažalost, i dalje bi sve izgledalo slično kao sada.

Zašto je fudbal prevelik

Osnovni problem ovog sporta je to što je prevelik. Previše je liga, previše operativaca, previše navijača, previše igrača. Ako bismo napravili novu strukturu od temelja, kome bismo zapravo pokušavali udovoljiti?

- Gomila je različitih dioničara - rekao je Omar Čaudhuri (Chaudhuri), glavni obavještajac u konzultantskoj firmi Twenty First Group, za ESPN.

- Imate navijače koji u konačnici sve financiraju, i očito su velika grupa. Ali navijači se dijele na lokalne i međunarodne.

Zatim imate klubove i ekipei ulagače, okupljene u jednu grupu. Zatim imate igrače. Zatim imate organizatore takmičenja, pa sponzore i nositelje prava na prijenose. Gomila je različitih ljudi koji na neki način doprinose globalnom fudbalu. Vrlo je teško pronaći odgovor koji bi sve njih zadovoljio - dodao je on.

Uzmimo za primjer igrače. Recimo da želimo da nam je prioritet ono što oni žele. Bi li bilo moguće dati svim igračima ono što traže?

- Šta igrači žele? Znamo da se trenutno bune zbog količine utakmica koje igraju i da je to ozbiljna briga. Ali moramo razgovarati o broju profesionalnih igrača. Koliko profesionalaca želimo da sport uzdržava - naveo je on.

Prema FIFA-inim procjenama, na svijetu ima otprilike 100.000 profesionalnih igrača. To je otprilike 4.000 klubova s po 25 igrača u rosteru. Usporedite to s najunosnijim sportskim takmičenjem na svijetu, NFL-om, u kojem su 32 ekipe s po 52 igrača, što daje 1.664 profesionalna igrača footballa.

Čak i da zaokružimo na 2.000, i dalje je 50 puta više profesionalnih fudbalera nego igrača footballa. Povrh toga, još je otprilike toliko članova osoblja koji rade u tim klubovima, pa recimo da profesionalni fudbalski klubovi zapošljavaju 200.000 ljudi širom svijeta.

S obzirom na finansijski uspjeh i strukturalnu stabilnost NFL-a i NBA lige, ako biste gradili fudbal od temelja, vjerojatno biste tražili inspiraciju u takvim puno, puno manjim takmičenjima.

- U NFL-u ili NBA-u imate model od 20 ili 30 klubova. Imate najbolje ekipe na svijetu, u kojima su koncentrirani najbolji igrači. I to je superatraktivan proizvod jer zaista igraju najbolji protiv najboljih. Svake sedmice stvorite neki interes pa se uvijek veselite idućoj utakmici.

Ali što se tiče novca koji bi generirao, a donio bi tonu novca, vjerojatno ne predaleko od onoga što sada generira u svijetu, taj novac ne bi se raspodijelio među svim onim ljudima koji bi ostali bez posla uslijed promjene modela."

Povrh toga, imate sve te navijače lokalnih klubova čiji igrači i osoblje čine tu masivnu radnu snagu. A povrh toga, nije jasno bi li takav model uopće bio zabavniji od ovog postojećeg.

- Američki sportovi izvrsni su u promoviranju opasnosti. Postoji nepredvidljivost pobjednika, ali može se gledati i s druge strane. Ulozi nisu tako visoki jer u evropskom fudbalu imate relegaciju, koja zaista povećava tu vrstu egzistencijalne prijetnje.

Ali to može dovesti do ogromnih gubitaka i neodrživosti u evropskom sportu, što nas vraća na glavno pitanje: Je li cilj zapravo finansijska održivost klubova? To vodi prema zatvorenim ligama i modelima redistribucije - kazao je Čaudhuri.

Evropski fudbal počeo drugačije

Američki profesionalni sportovi od starta su znali što žele biti. Prvo i osnovno: sredstva za bogaćenje vlasnika klubova, rast prihoda i povećavanje vrijednosti njihove imovine. Evropski fudbal je pak počeo znatno drugačije od onoga što je sad.

- Fudbal je izmišljen da bi služio lokalnoj bazi navijača iznad svega. To je bila subotnja zabava za radnike nakon što bi završili s poslom. Evropski fudbal, a posebno engleski, hrvao se s tim protiv onoga što je postao jer su ljudi shvatili da bi potencijal tog lokalnog proizvoda mogao imati globalnu privlačnost - istakao je Čaudhuri.

A kad se te lokalne i globalne snage ujedine, dobijete najveće engleske klubove koji se pokušavaju odvojiti i stvoriti vlastite lige u NFL ili NBA stilu, samo da bi njihova lokalna baza navijača protestovala tako agresivno da samim klubovima nije preostalo ništa drugo nego da se pokunjeno povuku.

- Na mnoge načine evropski fudbal ni sam ne zna šta želi biti - rekao je Čaudhuri.

Želi li biti globalni proizvod, kompetitivan od vrha do dna tabele, koji konkurira NFL-u i NBA-u? Želi li ostati lokalni, ujedinjujući kulturalni objekt koji je bio u počecima? Želi li maksimizirati prihode? Želi li uzdržavati radnu snagu od preko 100.000 ljudi? Želi li promovirati superzvijezde? Želi li biti pošten? Želi li favorizirati najveće klubove?

Problem je u tome što je odgovor na sva ta pitanja "da".

Kakva rješenja nude

Gabriele Markoti (Marcotti) iz ESPN-a nedavno je iznio činjenice o nejednakosti u evropskom fudbalui napisao: 

- Biste li uživali u NBA ligi da jedna momčad izvede startnu petorku s Lukom Dončićem, Stefom Karijem (Steph Curry), Lebronom Džejmsom (LeBron James), Janisom Adetokumbom (Giannis Antetokounmpo), dok sa klupe ulaze Džoel Embid (Joel Embiid), Kevin Durent (Durant), Džimi Batler (Jimmy Buttler), Demijan Lilard (Damian Lillard)... Da li bi ih bilo zabavno gledati protiv ekipe u čijoj su petorci Tajris Halibarton (Tyrese Haliburton), Ostin Rivs (Austin Reeves), Kaleb Martin (Caleb), Harison Barns (Harrison Barnes) i Nik Klakston (Nic Claxton) s gomilom anonimusa na klupi?

Možemo pretpostaviti da, nakon što prođe osjećaj novotarije - ne biste. Ali tako bi NBA mogla izgledati ako bi se preslikali odnosi između ekipa  u Premier ligi s najvećom i najmanjom platežnom moći.

Nikad se nisu postavile prepreke koje bi promovirale ikakvu finansijsku jednakost u evropskom fudbalu. Sva ulaganja su dobrodošla. I dok je jedna velika promjena, finansijski fair-play, drastično povećala financijsku stabilnost klubova širom kontinenta, također je prikrila nejednakost vezujući potrošačku razinu svakoga kluba za njegove prihode.

Prema podacima iz newslettera Swiss Ramblea za sezonu 2021./22., ovakvi su troškovi na plaće u usporedbi najbogatijih i najsiromašnijih klubova iz svake od pet najvećih evropskih liga:

Liga 1: PSG 41 x više od Klermonta

La Liga: Real Madrid 18.5 x više od Rajo Valjekana

Bundesliga: Bayern Minhen 15.5 x više od Grojter Firta 

Serije A: Juventus 9.5 x više od Specije

Premijer liga: Mančester junajted 5.7 x više od Brentforda

Tokom posljednjih desetak godina Premier liga bila je daleko najkompetitivnija od tih pet liga, a opet su samo četiri kluba osvojila titulu u posljednjih 10 sezona. 

Mančester siti osvojio je šest od tih 10 naslova, trošeći otprilike istu količinu novca kao Mančester junajted i Čelzi zajedno u tom razdoblju. Barem koliko znamo, dok istraga o mogućim prekršajima još traje.

- Premijer liga raspoređuje novac od prijenosa jednakije nego bilo ko na svijetu. Rade vrlo dobar posao s tim i tako održavaju razinu kompetitivnosti. Ali ima i druga strana. 

U ugovoru s klubovima je da klubovi zadržavaju vlastita sponzorska prava. I to nas dovodi do brojnih problema oko transakcija među povezanim klubovima kao na primjeru Sitija, rekao je Čaudhuri.

Jednakijom raspodjelom prihoda Premier liga stvorila je puno kompetitivnije takmičenje u kojem su se svi obogatili. Čak i s jednakijom distribucijom, zahtjevi navijača su takvi da je vrijednost TV ugovora toliko visoka da je čak šest premierligaških klubova među prvih 10 na svijetu po visini prihoda u sezoni 2021./22.

Ali to je vrlo osjetljiv tip mira. Engleski klubovi i dalje se moraju takmičiti s drugim evropskim klubovima za dovođenje najboljih igrača na svijetu kako bi se s njima mogli boriti u Ligi prvaka. Svaki pokušaj ujednačavanja finansija naštetio bi većim klubovima, koji bi se zasigurno protivili.

Je li spas u doigravanju

Isti problem postoji i u ostalim ligama petice. Kad bi televizijski prihodi bili jednakiji, najboljim klubovima iz tih liga odjednom bi se postalo teže nositi s najboljim engleskim ekipama. I

ako bi te lige mogle ostvariti slične uspjehe kao Premijer liga, postale bi kompetitivnije, više navijača bi ih pratilo i svi bi zaradili više novca, to nije izgledno jer Premijer liga već postoji. Kako uvjeriti površne navijače da gledaju tu ligu ako Premijer liga već postoji i njena je bolja verzija?

Još jedna opcija za Bundesligu ili ostale lige petice bila bi promjena takmičarske strukture. S obzirom na to koliko je sistem domaćih i gostujućih utakmica pošten u pronalaženju najbolje ekipe, ogroman budžet za plaće čini Bajern Minhen favoritom za naslov svake godine. 

Otud deset titula zaredom. Promjene strukture takmičenja fokusiraju se na posljedicu, a ne na uzrok, ali najbogatiji klubovi toliko su privilegirani da nam samo to preostaje.

Recimo da Bundesliga uvede doigravanje da odluči prvaka: običnom bi navijaču bilo lakše znati kad obraćati pozornost na ligu, jer bi bilo jednostavnije pratiti nekoliko klubova nego sve, a utakmice bi imale veće uloge od bilo čega što smo vidjeli u ligi posljednjih deset godina.

Naravno, njemački bi se navijači gnušali te ideje. Dok bi to moglo pomoći ligi da poveća globalne TV prihode, to bi se lako moglo vratiti padom interesa u samoj zemlji. Osim toga, nije da dobivamo mnoštvo neočekivanih pobjednika u postojećim kup-natjecanjima u ligama petice.

Uvođenje "salary cupa"

Posljednja mjera za izjednačavanje bio bi "salary cap". Veliki klubovi koji nisu u vlasništvu investicijskih fondova vjerojatno bi pozdravili naputak da moraju trošiti manje novca da budu kompetitivni. U tom smislu, u svakoj bi ligi takva ideja mogla dobiti većinsku potporu.

To naposljetku ne bi utjecalo na visinu prihoda za vlasnike ni na procijenjenu vrijednost njihovih ekipa, ali uzelo bi novac od samih igrača. Ipak, prema Čaudhuriju, plaće profesionalnih igrača čine oko 70 posto troškova fudbalskih klubova.

To je znatno više od otprilike 50 udjela u NBA-u i NFL-u, u kojima su ti postoci, za razliku od fudbala, ugovoreni kolektivnim sporazumima. A možda zabavna vrijednost još kompetitivnije lige dovede do povećanja prihoda koji onda zapravo povećaju plaće igrača, čak i ako one čine manji udio ukupnih prihoda.

Naravno, i ovdje se pojavljuju isti problemi. Ako liga samu sebe ograniči, istog bi trena najjačim klubovima postalo teže takmičiti se s najjačima iz drugih zemalja. Ali još je veći problem to što sad imamo i Saudijsku Pro ligu. A ona ne mora igrati po istim pravilima kao velike evropske lige.

Ako u evropskom sportu dođe do ograničenja plaća, gotovo neograničena zarada u Saudijskoj Arabiji postala bi puno atraktivnija brojnim zvijezdama u najboljim godinama koje Saudijci još nisu uspjeli regrutirati.

Tako nam ostaje ovaj nestabilan balans u kojem najveći klubovi ostaju vezani za sve ostale, a igra i dalje može uzdržavati radnu snagu od 200.000 ljudi. A sve najveće lige, u smislu pokušaja čiste kompetitivnosti, redom su lošije verzije najveće među njima.

- Premijer liga jako dobro se brinula o takmičarskim interesima klubova posljednjih 30 godina, unatoč par štucaja sa Superligom. Dok god to čini, u osnovi može biti najdominantnija fudbalska liga, a jedino je može omesti Saudijska Arabija - smatra Čaudhuri.

Ako se ta liga pokuša direktno takmičiti s Premijer ligom, postoji dovoljno igrača da to bude moguće. Tada bi postalo zanimljivo. Ali čak i tada, Premijer liga ima toliko već stečenih prednosti da možemo govoriti o multigeneracijskoj dominaciji te lige."

Ženski fudbal - poligon za eksperimente

Mjesta za eksperimente bi zato moglo biti u rastućem ženskom fudbalu. S puno manje klubova širom svijeta, nakon što je u ne tako davnoj prošlosti ženska igra u nekim zemljama bila proglašena ilegalnom, igrački bazen daleko je manji nego kod muškaraca. 

U tom je smislu puno bliži muškoj košarci ili footballu nego muškom fudbalu.

- Jedan od najvećih problema ženskog fudbalu je to što se uspoređuje s muškim fudbalu, umjesto s NFL-om, NBA-om ili nečim sličnim. Muški fudbal je pregolem, tu nema usporedbe - navodi Čaudhuri.

Ne samo da struktura ženskog fudbala ne mora pokušavati uzdržavati tako veliku radnu snagu, nego možda ne mora ni udovoljavati istoj navijačkoj bazi, onoj koja ima određena očekivanja o tome kako profesionalni fudbal mora funkcionirati.

- Jesu li publika fanovi muškog fudbala koje je privukao i ženski? Ili se radi o potpuno novoj publici? Mislim da su ženskom fudbalu veća prilika fanovi koji nisu navijači muških klubova. 

Ukorijenjeni kulturalni osjećaj fanova o tome što je ispravno i što bi trebalo učiniti u nogometu nije toliko izražen u ženskoj igri ako nisu toliko vezani za nju."

Jesu li promocije i ispadanja potrebni? Mogu li se prihodi dijeliti? Bi li salary cap funkcionirao? Bi li doigravanje bilo uzbudljivo? Mogu li evropske lige i američki ženski NWSL imati neki legitimni interkontinentalni turnir? Može li se eksperimentirati s promjenama pravila? Je li kvarni sustav VAR-a potreban? Mora li postojati tržište transfera? Mogu li se raditi razmjene igrača?

Ženska igra nudi mogućnost zadržavanja osnova sporta koji svi volimo, ali i stvaranja potpuno nove strukture. Za muški nogomet će, međutim, odgovori na sva ta pitanja ostati razočaravajući.

- Možete istraživati različite modele, ali svi će imati vrlo značajne mane. Koliko god su mnogi ljudi nezadovoljni današnjim sistemom fudbala, to je i dalje vjerojatno najbolja od svih ponuđenih opcija - prevodi "Index.hr" pisanje "ESPN-a".