Džordž Best (George) bio je prva nogometna pop-kulturna ikona. S Mančester junajtedom osvojio je evropski naslov, nakon čega se počeo raspadati. Postao je alkoholičar te je umro s 59 godina. Svijet ni danas nije siguran je li Best junak ili primjer kako ne treba živjeti.

On je početkom 1960-ih postao prvi nogometaš kojeg povijest pamti po posebnom medijskom tretmanu, s time da tada nije bilo pametnih telefona koji bi bilježili svaki njegov korak. Ne, za Bestom su hodali novinari loveći ekskluzivnu fotografiju ili izjavu, najčešće skandaloznu.

- Prebacio sam nogomet sa stražnjih na prednje stranice novina - govorio je Best.

U profesionalizam je ušao kao sramežljivi dječak koji se iz Belfasta preselio u Mančester kako bi potvrdio neviđen talent i činio okosnicu novog Junajteda. U tome je uspio. Odveo je Crvene đavole do naslova engleskih prvaka 1965. i 1967. te evropske titule 1968. Uprkos tome, dobitnik Zlatne lopte počeo se raspadati.

Bez službene dijagnoze i poremećaja, kojim bi koliko-toliko izazvao suosjećanje, postao je alkoholičar kojem su se nekada klanjali Pele, Dijego Maradona i Johan Krojf (Cruyff). Na pitanje je li gutao alkohol zato što se nije mogao nositi sa slavom, Best je slegnuo ramenima i odgovorio:

- Ne. Jednostavno mi se svidjelo. Uvijek sam htio više svega - žena, alkohola i uspjeha. Pretpostavljam da je moj problem bio u tome što se nisam mogao zasititi."

Na kraju je, žutog lica i s 44 kilograma, završio u bolničkom krevetu te s 59 godina uoči smrti poručio: "Nemojte umrijeti poput mene."

"Mislim da sam ti pronašao genijalca"

U februaru 1958. dogodila se minhenska tragedija. Momčad Mančester junajteda vraćala se iz Beograda, gdje je s Crvenom zvezdom odigrala 3:3 u Kupu prvaka (preteči Lige prvaka) i tako potvrdila prolazak u polufinale nakon slavlja 2:1 u prvom ogledu.

U avionu, koji je radi dolijevanja goriva stao u Minhenu, bila su 44 putnika, među kojima nogometaši Junajteda, navijači i novinari. Pokušavajući treći put poletjeti s piste prekrivene bljuzgom, avion se srušio i usmrtio 20 putnika, a u narednim je danima od ozljeda preminulo još troje, prenosi Index.hr.

Među njima bilo je osam „Bezbijevih beba“, nazvanih po treneru Metu Bezbiju (Matt Busby). Legendarni škotski stručnjak izvukao se iz dotad neviđene sportske tragedije. Mnogi bi bili napustili trenerski posao, a Bezbi se pokazao neslomljivim, preuzevši na sebe zadatak reizgradnje momčadi.

Temelj novog Junajteda trebao je biti inteligentni mladić iz Sjeverne Irske, kojeg je lokalni klub Glentoran odbio jer je bio "premalen i preslab" i koji se u Junajtedu pojavio 1961. godine.

- Mislim da sam ti pronašao genijalca - napisao je Mančesterov skaut Bob Bišop (Bishop) o 15-godišnjem Bestu u hitnom telegramu upućenom šefu Bezbi.

U prvoj seniorskoj sezoni zabio šest golova

Da je Best u mladosti bio sušta suprotnost plejboju u kojeg je izrastao, vidi se u tome da je nakon svega dva dana osjetio takvu čežnju za domom da ga je Junajted morao privremeno pustiti kući. Bezbi je prepoznao potencijal i dvije je godine strpljivo pratio Besta na treninzima i držao ga u omladinskom pogonu.

Debi u Prvoj diviziji, ondašnjoj Premier ligi, imao je u septembru 1963. protiv Vest Bromvič Albiona. Tada 17-godišnji Best sudjelovao je u pobjedi 1:0, nakon čega ga je Bezbi vratio među rezerve. No nije dugo mogao odolijevati guranju generacijskog talenta u vatru.

Best je već u decembru, u drugoj utakmici, zabio prvijenac protiv Barnlija (5:1) i najavio senzacionalne godine. Junajted je sezonu 1963./1964. završio na drugom mjestu, s četiri boda iza Liverpula. Best je sakupio 26 nastupa i šest pogodaka.

"Ne pijem i ne pušim. Štedim većinu novca"

- Mislio sam da se neću usuditi razgovarati s Denisom Lauom (Law) i Bobijem Čarltonom (Bobby Charltom). Bili su mi poput heroja kada sam bio klinac, no oni su zapravo obični ljudi - otkrio je davno Best pa opisao kako se kao pubertetlija ponašao među zvijezdama Junajteda:

- U prvoj momčadi su svi oženjeni, zbog čega mi je nakon treninga malo dosadno. Ne smetam im, ali oni imaju porodicu. Stoga poslijepodne idem na snooker ili kuglanje. Jednom-dvaput sedmično posjetim kino i ponekad čitam horor priče i stripove. Ne pijem i ne pušim. U rijetkim prilikama mogao bih popiti pivo.

Želim imati vlastiti stan, ali šef misli da bih mogao biti u iskušenju. Možda ću ga imati kada navršim 21 godinu. Sada se nemam na što žaliti, gazdarica mi je super. Štedim većinu novca. Prošle sam sedmice zaradio 175 funti, što je bilo neobično, ali imao sam tri utakmice, od čega jednu za reprezentaciju. Inače zaradim 50-ak funti sedmično. Jednog dana želim biti milioner.

Sezona 1964./1965. bila je međukorak na Bestovom putu prema statusu mitskog nogometaša. Postao je stalni član Bezbijeve šampionske postave, za koju je upisao 59 nastupa i 14 golova i koja je osvojila Prvu diviziju nakon tijesne utrke s Lidsom. Lagano je postajao zvijezda na Otoku. Za više od toga trebao se dokazati internacionalno, što je došlo godinu kasnije.

Trenutak u kojem je Best postao Peti Bitl

Junajted se kao u tom trenutku najbolja momčad Engleske plasirao u Kup prvaka, natjecanje osnovano 1955. i koje je okupljalo isključivo prvake europskih zemalja. Bezbijev sastav u pretkolu se lakoćom obračunao s finskim HJK-om (3:2, 6:0), uz dva pogotka Besta, a zatim je u prvom kolu izbacio Vorvärts Berlin (2:0, 3:1).

Benfica se s punim pravom smatrala favoritom dvomeča koji je uslijedio u drugom kolu. Govorimo o klubu koji je 1961. i 1962. osvojio Kup prvaka, a 1963. i 1965. bio drugi. Portugalski velikan na terenu je imao Eusebija, jednog od najboljih u povijesti nogometa i 1965. najboljeg igrača svijeta. Umjesto o njemu, nakon dviju utakmica pričalo se o Bestu.

Lau, David Herd i Vilijam Falkez zabili su za pobjedu 3:2 pred 64 hiljade navijača na Old Traffordu. Blaga prednost imala je malo značenje s obzirom na to da ih je mjesec kasnije čekao uzvrat na Luzu, Stadionu svjetla, na kojem Benfica nikad nije izgubila evropsku utakmicu. Barem do tada.

Best je u 11 minuta srušio moćnu Benfiku

- Džordž kao da nije čuo ili je potpuno ignorirao Bezbijeve upute. Trebali smo igrati usko u odbrani! Bili smo na ispunjenom stadionu, nismo imali pojma ima li naših navijača jer smo vidjeli samo domaće.

Džordž je radio po svome. Na poluvremenu sam ga pitao: „Zar nisi čuo kakav je plan?“ Cijela večer bila je potpuno nerealna. Nikada neću zaboraviti kako je igrao" - prisjetio se Falkez desetljećima kasnije.

Prije no što je zbunjeni Falkez tokom odmora postavio pitanje Bestu, Junajted je već vodio 3:0. Portugalski golman Kosta Pereira u šestoj minuti bespotrebno je istrčao na loptu ubačenu iz slobodnog udarca. Best je to iskoristio kako bi je glavom usmjerio u nebranjenu mrežu.

Drugi gol postignut pet minuta kasnije pokazao je velik dio njegove vještine. Iako se o nogometašima prijašnjih generacija njeguju mitovi i preko svake mjere glorificiraju sposobnosti, Best je zaista bio brz krilni napadač nepredvidivog driblinga, sposoban igrati s obje noge.

Golman Junajteda Heri Gerg (Harry Gregg) u 11. minuti ispucao je loptu. Pogodio je Herda, koji ju je spretno spustio za 19-godišnjeg Besta. Bio je brži od dvojice domaćih igrača, loptu je gurnuo pokraj trećeg i desnicom neodbranjivo pogodio kut Benfikina gola. Džon Koneli (John Connelly), Patrik Krerand (Patrick Crerand) i Čarlton dovršili su posao za konačnih 5:1.

Junajted je dobio svog boga, kralja

Šokirani portugalski mediji divili su se Bestu. Dvostrukog strijelca prozvali su Petim Bitlom, na što ih je asocirala njegova frizura prepoznatljiva za članove kultnog rok benda iz Liverpula koji je vrhunac doživio u šezdesetima

- Best, mladi sjevernoirski reprezentativac, premašio je sva očekivanja. Dribling, spektakularna kontrola lopte, lakoća i spontanost u igri zadivili su ne samo odbranu Benfike nego i cijelu momčad. Njegovi golovi nanijeli su udarac od kojeg se Benfika nije oporavila. Njegovo ugledno ime u Portugalu se odsad može mjeriti s nekolicinom odabranih - pisala je portugalska A Bola.

Instantno je prigrlio status celebrityja. Fotoaparati su škljocali na mančesterskom aerodromu kako bi iz svakog kuta uhvatili Besta pokrivenog sombrerom, svojevrsnom krunom novoimenovanog kralja i simbolom pokoravanja favoriziranih igrača Benfike.

- U ovakvim utakmicama dobri igrači postaju veliki, a veliki postaju bogovi. Čudno, iako se mogu sjetiti gotovo svih trenutaka utakmice, ne sjećam se ničega nakon posljednjeg zvižduka - poručio je Best nesvjesno najavivši godine pijančevanja i maglovitih noćnih provoda.

Bestov vrhunac - osvajanje Kupa prvaka i priznanje za najboljeg igrača Evrope

Best je proveo 11 godina u Mančester junajtedu, čiji je najbolji strijelac bio šest puta. Karijerni vrhunac, ujedno i tačka nepovratnog pada, bila je sezona 1967./1968. Godinu ranije s četiri boda prednosti u odnosu na Notingem Forest zgrabili su naslov u Prvoj diviziji i tako zaslužili novi plasman u Kup prvaka.

Junajted je potom na svjetlu evropske pozornice, na koje se Best dotad dobrano priviknuo, redom izbacivao malteški Hibernians (4:0, 0:0), Sarajevo (0:0, 2:1), poljski Gornik (2:0, 0:1) i Real (1:0, 3:3). Benfika je u finalu dobila priliku osvetiti se za debakl doživljen na Luzu. Prilika je bila slađa tim više što se igralo na Vembliju, pred dominantnim brojem engleskih navijača.

U prvom poluvremenu zabilježena je Eusebijeva solo akcija zaključena pogođenom prečkom. Junajted je furiozno otvorio drugi dio, povevši u 53. minuti, kada je Čarlton ostao usamljen u kaznenom prostoru. Vrhunski napadač poput njega iskoristio je takav poklon Benfike i nebeskim skokom i udarcem glavom promijenio smjer lopte koja se zakoprcala u maloj mrežici.

Dobio je Zlatnu loptu 1968.

Desetak minuta prije kraja, na pragu pobjede Junajteda, utihnule su 92 hiljade nabrijanih Engleza. Jaime Graca odapeo je iz voleja i, iako je imao težak kut, lopta je prošla ispod nogu golmana Aleksa Stepneja za 1:1. Finale je otišlo u produžetke, koje Junajted može zahvaliti upravo čuvaru mreže jer je u završnici zaustavio Eusebiov udarac.

Od dodatnih 30 minuta, novim „Bezbijevim bebama“ bilo je potrebno svega devet kako bi osigurale europski trofej. Best je u 92. minuti lažnjakom u ogledu jedan na jedan izbacio golmana Hozea Enrikea (Jose Henrique) i ugurao loptu u mrežu, pokazavši kako mu je godila noć provedena sa stanovitom mladom damom imena Sue, kao što je suigračima odgovarao običan san.

Brajan Kid dvije minute kasnije zabio je iz drugog pokušaja glavom, nakon čega je Čarlton iskoristio povratnu loptu i fantastično naciljao suprotni kut za konačnih 4:1. Počelo je slavlje prvog engleskog klupskog europskog prvaka, a potom dodatno idoliziranje 22-godišnjeg Besta, dobitnika Zlatne lopte 1968., tada nagrade namijenjene najboljem igraču isključivo Evrope.

Best je strelicama za pikado i jajima gađao Čarltonov portret

Bestovo raspadanje počelo je odlaskom Bezbija 1969. "On je Bestu bio poput oca. Nije htio igrati ni za koga drugoga. Shvatio je i da je momčad sve slabija. Bobi, Denis i ostali momci imali su sve više godina, a Džordž je bio na vrhuncu. Čini mi se kako je Best shvatio da Junajted ne dovodi jednako kvalitetne zamjene", otkrio je Bestov dugogodišnji prijatelj i poslovni partner Malkolm Vagner (Malcolm Wagner). Ispostavilo se kako u tim riječima leži velika istina jer Junajted godinama nije donio novi trofej.

Dojam je kako je Bezbi sve te usijane glave, osobito Bestovu, zaraženu izlascima i opsjednutu ženama, držao na okupu. Čim je otišao, makar se 1970. vratio na nekoliko mjeseci, krenule su nesuglasice. Zapravo, bilo je to više od nesuglasica. Generacijski jaz između Čarltona, kojem je Junajted bio svetinja, i devet godina mlađeg Besta, koji je prerastao klub, bio je prevelik.

Ne samo da nisu razgovarali nego si nisu niti dodavali loptu. Između njih je vladao animozitet koji se jasno vidio 18. septembra 1972. godine. Best nije nastupio u Čarltonovoj oproštajnoj utakmici sa Seltikom, opravdavši se ozljedom desnog zgloba. Kasnije je, međutim, izjavio kako bi bilo licemjerno da je igrao.

Bilo kako bilo, s tribina je ispratio svega pet minuta neriješenog dvoboja u kojem je njegov dojučerašnji suigrač dobio zaslužene ovacije. Zanimljivije od toga bilo mu je posjetiti bar „Brown Bull“, u kojem je nižući ispijene čaše strelicama za pikado i jajima gađao Čarltonov portret obješen na zidu.

Mančester Junajted je 1974. ispao iz prve lige

Britanski (anti)heroj nastavio je s usponima i padovima. Između zadivljujućih nastupa, kao što je šest golova postignutih protiv Nortampton Tauna u pobjedi 8:2 u FA kupu, ubacio bi neprospavane noći s glumicom Šineid Kosak (Sinead Cusack) ili Karolajn Mur (Carolyn Moore), jednom od tri, pet ili sedam misica koje su navodno pale na njegov šarm.

U sljedeće četiri sezone zabijao je 22, 23, 21 i 26 pogodaka, neovisno o tome što je istovremeno izazivao probleme, dobivao suspenzije i kasnio na okupljanja uoči odlaska na gostovanje. Jednostavno, dok je svojim igrama držao mančesterski klub glavom iznad vode, Best je trebao biti u sastavu.

Kada ni on nije uspio i kada je Junajted 1974. imao užasnu sezonu te, u konačnici, ispao iz Prve divizije, frustrirana zvijezda tražila je krivca. Pronašla ga u tadašnjem treneru Tomiju Dočertiju (Tommy Docherty).

- Malo ko bi uspio s Junajtedom ispasti iz lige, ali Dočertiju je to pošlo za rukom - izjavio je Best 30-ak godina kasnije. "Nisam htio igrati u drugoj ligi i nisam htio otići u drugi klub. Mančester Junajted mi je predstavljao život", dodao je.

"Nikad nisam pijan došao na Old Trafford, nikada ne bih tako uvrijedio momčad i navijače"

Unatoč ljubavi prema klubu i nakon dviju prijetnji odlaskom u mirovinu, Best je 1. januara 1974. odigrao posljednju, 466. utakmicu za Junajted. Tri dana kasnije nije se pojavio na treningu i Dočerti ga je izbacio iz ekipe.

- Dogovorio sam se da ću odraditi dupli trening. Dočerti i danas tvrdi kako sam se toga dana pojavio pijan s djevojkom pod rukom. Izmišljotina. Nikad nisam pijan došao na Old Trafford, nikada ne bih tako uvrijedio momčad i navijače - tvrdio je Best, čija je ozbiljna karijera tako završila s 27 godina.

Već je tada trebao pomoć. I nije da mu je niko nije nudio, ali s njim je bilo nemoguće izaći na kraj. Prijateljima je bila puna kapa neozbiljnog balavca koji uza se mora imati očinsku figuru koja će ga nadzirati. Usamljenom, kako to najčešće biva s alkoholičarima, ostalo mu je lutati svijetom i čekati pozive onih koji žele vidjeti barem malo oronule zvijezde na djelu.

U 11 godina nastupao je za 14 klubova

- Smatram se zabavljačem. Poznajem mnogo ljudi koji su platili kako bih izveo nešto spektakularno. Moram napraviti nešto zbog čega će se ljudi vratiti da bi me ponovo vidjeli kako igram - izjavio je jednom prilikom Best.

Od 1974. do 1985. promijenio je 14 klubova. Igrao je na jugu Afrike, u Engleskoj, Škotskoj, Republici Irskoj, SAD, Hong Kongu i Australiji. Poput putujućeg cirkusa parkirao bi ondje gdje su ga bili voljni platiti.

Primjerice, u Hibernianu je proveo desetak mjeseci između 1979. i 1980. Nije uspio spasiti prvoligaški status iako su ga plaćali 2000 funti po utakmici, ali je učetverostručio broj gledatelja. Dakako, među njima se našlo njemu ravnih pijanaca, pa ga je jedan pogodio limenkom piva. Best ju je podigao i nazdravio s publikom.

"Bio je to seksualni raj za svakoga s britanskim naglaskom ko nije bio osobito ružan"

Nezamislivo je da takvo planetarno ime ne obiđe Holivud.

- Ozbiljno sam shvatio nogomet u SAD - tvrdio je Best po dolasku među Aztekse. Bilo je to djelomično točno jer je s 14 golova upao u All-Star momčad uz Pelea i bio najbolji veznjak američke lige.

Sve nakon toga bio je isključivo šou.

- Amerikanci su nogomet smatrali zabavom, tek onda natjecateljskim sportom. Logično, kvaliteta je bila niža, fanovi nisu imali pojma što gledaju. No isprva je bilo odlično - stoji u jednoj od Bestovih autobiografija, koje je pred kraj života štancao kako bi imao od čega živjeti.

Kako je stario tako je razumom pomućenim alkoholom davao različite komentare perioda provedenog u Sjedinjenim Državama. Jednom bi rekao kako je uživao što se nije isticao među Amerikancima, a drugi bi put naglašavao kako su ga žene pratile u stopu.

- Napisale bi broj telefona na komadić papira i tutnule mi ga u ruku. Ako ne bih nazvao, kucale bi mi po vratima. Bio je to seksualni raj za svakoga s britanskim naglaskom tko nije bio osobito ružan. Htio sam ondje ostati zauvijek - ispričao je Best u drugoj knjizi.

Transplantacija jetre najveća je kontroverza koju je izazvao

U moru kontroverza, najveću je izazvao 2002. godine. Bestu je o trošku države u deset sati dugoj operaciji transplantirana jetra.

- Sedmicama sam bolestan. Ne mogu progutati hranu ili piće i stalno iskašljavam krv, no odbijao sam otići doktoru. Nastavio sam piti - otkrio je Best, kojem je uoči operacije požutjela koža, što je bio jasan znak ciroze jetre prouzrokovane alkoholizmom.

Kao da nije bilo dovoljno što je običan britanski narod platio jetru bogatom nogometašu, a mogao ju je dobiti nevini građanin koji nije svojom zaslugom bolestan, Best je svega godinu dana nakon operacije ponovo uhvaćen kako pije, unatoč svečanom obećanju koje su izrekli valjda svi alkoholičari: "Neću više nikad."

Kraj života 2005. dočekao je rastavljen od druge supruge Aleks Pursej (Alex Pursey), koju je tukao. Hodao je birtijama sve dok ga nisu sustigle godine, blago rečeno, samouništenja.

Alkoholičar i nasilnik ili jedan od najvećih nogometaša ikad

Britanski tabloid News of the World u bolnici je posjetio ono što je ostalo od nekad slavnog nogometaša. Fotografirali su ga u krevetu, s novinama koje su sadržavale posljednji intervju, u kojem je mladima poručio da ne žive poput njega. Podlegao je infekciji jetre i otkazivanju više organa.