U 77. godini života napustio nas je legendarni Vahidin Musemić. Insan, fudbaler koji je poglede plijenio zbog svoje dobroćudne naravi i nevjerovatne sposobnosti na terenu da najbolje defanzivce svijeta pretvori u djecu koja trče za loptom, ali je nikada ne uhvate.

Ovaj svijet je zaista čudna pojava. Musemićev život je najbolji primjer te neočekivane kosmičke povezanosti koju jedna ličnost može imati s bilo čime. Vahidin je to imao sa Sarajevom, koje je volio kao rijetko šta.

Neponovljiva legenda

Rođen je pet dana poslije nastanka kluba iz Titove 38b u Janji. Kao dječak, kako je i sam volio kazati, uvijek je čekao da završi čas i da s drugarima istrči napolje i zaigra ovaj divni sport, bilo to proljeće, ljeto, jesen ili zima.

U Sarajevo je stigao kao tinejdžer, a otišao kao neponovljiva legenda. Musemić je od samog početka karijere u Bordo klubu pokazivao naznake onoga što će doći u nastavku karijere. Nagrada je došla u sezoni 1966/67., kada je „Spenser sa Koševa“ poveo ekipu do titule s 23 postignuta gola. Mora se reći da tada Sarajevo nije bilo krema jugoslavenskog fudbala i da je ovo jedna od legendarnijih titula u historiji – kako kluba, tako i same lige.

U seniorskom timu je proveo 10 godina, sakupivši 182 nastupa i 83 gola. Bilo bi još više da tada defanzivci nisu bili ljubomorni na mađioničarski nastup koji Musemić pruža gledaocima u kojem sada vidite loptu, a onda ona nestane i ponovo se pojavi u nogama Vahidina kao trik u kojem se zec izvuče iz šešira.

Veliku karijeru mu nisu opraštali ni u Francuskoj. Uspio je zaigrati za Nicu i odigrati odličnu prvu sezonu, ali su ga sve povrede sustigle i morao je karijeru završiti sa 30 godina. Eh, šta bi bilo da su svi malo više uživali u apsolutnoj ljepoti fudbalske predstave neponovljivog asa...

Sarajevo ga "inficiralo"

Dovoljno je reći da ga je još jedna legenda Asim Ferhatović Hase volio toliko da mu je ostavio svoj dres kao nasljedstvo. Cijenili su ga i velikani poput Bobija Čarltona (Bobby Charlton), Johana Krujfa (Cruijff) i Pelea, a to se ne dobija na samo lijepe oči.

I u kasnijim godinama, najtežim za Bosnu i Hercegovinu, tokom rata vratio se u klub kako bi pomogao kao tehnički direktor. Nije mu bilo mrsko. Sarajevo je „inficiralo“ njega, a on je „inficirao“ sve ostale ljubavlju prema klubu.

Posljednji pozdrav za velikog fudbalera i još bolju osobu s njegovim riječima:

„Ja sam spreman poginuti za Sarajevo! Toliko volim ovaj klub, bez imalo pretjerivanja.“

Vahidin Musemić je živio Sarajevo, a sada će Sarajevo da nastavi živjeti u njegovu čast.