Legendarni Sergej Barbarez danas slavi 50. rođendan. Tim povodom je njemački portal "11freunde.de" objavio veliki intervju s našim nekadašnjim fudbalskim asom.

Sergej, ko je bio na posteru u vašoj dečijoj sobi, košarkaš Dražen Petrović ili fudbaler Dragan Stojković?

- Niti jedan ni drugi. Imao sam postere svojih omiljenih bendova. Iz “Aha” na primjer. Muzika je oduvek bila moj najveći hobi. Dobar prijatelj, Mladen Solomun, sada je DJ i vlasnik hamburškog elektro kluba. Nekada je bio moj veliki obožavatelj, sada sam ja njegov veliki obožavatelj. Ponekad čak i sam poklopim slušalicu.

Htjeli postati profesionalni košarkaš. Kako ste ušli u fudbal?

Prvi trening u Hanoveru

- Volio sam i atletiku, moja specijalnost je bila trčanje na 400 metara. Nažalost, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo tako lako pronaći cipele za ove sportove. S fudbalom je bilo drugačije. Trener samo bacio kutiju s nekoliko starih kopački i kaže: “Odaberite par.” To je zvučalo lako.

Šta ste sanjali, Bundesligu? Seriju A? Premier ligu?

- U Jugoslaviji je rijetko ko tada gledao velike lige na zapadu, jer smo imali veoma uspješan klubove kao Crvena zvezda iz Beograda. Taj tim je 1991. osvojio Kup prvaka Evrope, a zatim postao pobjednik Svjetskog kupa. Reprezentacija je također igrala odličan fudbal. Tada mi je san bio da se proslavim kao profesionalni fudbaler u Veležu. Nažalost, sve se srušilo dvije godine kasnije.

Neposredno prije rata u BiH pobjegli ste u Hanover?

- Vjerovatnije je da sam izbjegao, ako se tako može reći. U zimu 1991/92 godine moj otac je predložio da ponovo posjetim strica u Hanoveru. Ono što nisam znao: Ujak i moj otac su se već dogovorili da se ne vraćam, već da ostanem u Njemačkoj.

Njih dvojica su sumnjali da će rat uskoro stići do Bosne?

- Rat je tada već bjesnio u Sloveniji i Hrvatskoj. Moj otac je sada bio jako zabrinut da više nećemo biti sigurni u Mostaru. U isto vrijeme, međutim, bio je čvrsto uvjeren da rat neće dugo trajati. Nadao se da ću se moći vratiti kući nakon nekoliko sedmica. Dvije sedmice su se brzo pretvorile prvo u mjesece, a potom i godine. Danas mogu reći da je moj otac učinio sve kako treba, jer sam u suprotnom trebao ići u rat. Osim što su ratovi uvijek besmisleni, u ovom slučaju se pitamo i za koga ili protiv čega uopće? Majka mi je Hrvatica i muslimanka, otac pravoslavni Srbin. Osim toga, ni vjera ni nacionalnost nikada nisu igrali važnu ulogu u mojoj porodici.

Jeste li oplakivali svoj san o karijeri u Mostaru?

- Nisam imao vremena za to jer sam uskoro igrao za Hanover. Inače, moj prvi trening se dogodio na prilično čudan način. Nakon nekoliko dana u Hanoveru, ujak me upitao želimo li prošetati. Rekao je: „Obuci sportsku obuću.“ Na kraju ove šetnje stali smo ispred velikog terena sa umjetnom travom nedaleko od jezera Maš. Nikada neću zaboraviti taj dan. Bilo je to 4. januara 1992. godine, hladno, a moj ujak je odjednom prijateljski razgovarao sa jednim čovjekom u trenerci - Frankom Pagelsdorfom. Nakon nekoliko minuta pozvao me: “Dečko, možeš trenirati sa mnom!”

Pokušali su kidnapovati moju majku

Kako je vašoj porodici, u međuvremenu, bilo kod kuće?

- Nekoliko sedmica kasnije doveli smo mog oca u Hanover. Za njega je jednostavno postalo previše opasno u podijeljenom gradu Mostaru. Samo moja majka Zlata nije htjela pobjeći. Mislila je da se mora pobrinuti za stan.

Vaša majka nikada nije bila u opasnosti?

- Dvaput je skoro nestala.

Šta to znači?

- Pokušali su je kidnapovati, a zatim ubiti. Na sreću, imali smo kontakte s nekim ljudima koji su to mogli spriječiti.

Vaša majka je također dobila prijetnje smrću nakon što ste dobili poziv u reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

- Rekao sam tada da ću igrati za svoju zemlju samo ako mi je majka na sigurnom. Jednog dana politika se umiješala i garantovala moju porodicu. Čak i ako to ne znači stopostotnu sigurnost, naravno, to obećanje mi je dalo određeni unutarnji mir. Na međunarodnoj sceni sam debitovao 14. maja 1998. - u 26 godina. Izgubili smo 5:0 od Argentine u Kordobi.

Jeste li bili u Mostaru od zime 1992. godine?

- Zapravo, nikad se nisam želio vratiti. Volio bih da sam grad zapamtio po tome kako sam ga kao dječak upoznao. Ali kad majka pita sina da se vrati, ne možete reći ne. Prvi put sam se vratio kući sedam godina nakon rata.

Kako je bilo?

- Usrano. Ništa nije bilo kao što je bilo. Sve je bilo pokvareno, vrlo hladno i nadrealno. Izgledao je kao grad duhova, gotovo napušten.

Šta je za vas bio fudbal devedesetih? Bjekstvo?

- Nakratko sam mogao zaboraviti rat i sve loše stvari. Tamo sam imao ljude oko sebe koji su također imali ciljeve i snove. Momci poput mene dolazili i su sa svih strana kako bi zaštitili svoje porodice.

Jednom ste rekli da ste majčin sin. Kako Vas je u početku bilo, potpuno sami u Hanoveru?

- Veoma teško. Prije svega, morao sam se prilagoditi svemu – kulturi, mentalitetu, dnevnoj rutini. U tom pogledu, prva godina u Hanveru me jako oblikovala. Naučila me je da brinem o sebi.

Rat nije uspio podijeliti ljude oko mene

Prije dolaska u Hanover odigrali ste nekoliko profesionalnih utakmica za Velež. A onda ste došli u drugi tim Hanovera. Da li je to bio nazadak?

- Bio sam sretan što sam uopšte igrao.. Tada sam zarađivao 1.500 maraka, bruto. Samo naš stan, u kojem smo živjeli sa pet ili šest ljudi, koštao je 1.300 maraka. Moja tadašnja djevojka, kasnije i supruga, radila je kao čistačica i nadao sam se da ću uskoro dobiti bolji ugovor.

Ko vas je naučio njemački?

- Televizija. Nikada nisam imao učitelja, sve sam naučio iz TV emisija.

U Hanoveru 96 i Union Berlinu upoznali ste i brojne igrače iz bivše Jugoslavije. Kako ste se snašli sa Srbima i Hrvatima?

- Sasvim normalno. Bili su kolege igrači, neki prijatelji. Rat nije uspio podijeliti ljude oko mene. U Berlinu sam bio prijatelj sa Makedoncem Goranom Markovom, u Hanoveru sa Crnogorcem Dejanom Raičkovićem. Međutim, u početku mnogi ljudi nisu ni vjerovali da sam Bosanac.

Kako to?

- U bivšoj Jugoslaviji većina prezimena završava na ić, a ne na ez. Puno ljudi je mislilo da sam Španac.

Ali Sergej ne zvuči baš španski.

- Zato sam bio ruski Španac. Ili španski Rus.

Jedan od najvažnijih ljudi u Vašem profesionalnoj krijeri bio je Frank Pagelsdorf. Šta je bilo tako posebno u njemu?

- Bio mi je trener na mnogim važnim stanicama, u Hanoveru, Berlinu, Roštoku i Hamburgu. Postao je neka vrsta mog mentora. Posebno u Roštoku uspio mi je dati puno samopouzdanja. Došao sam u tim koji je imao zaista dobre igrače: Stefan Beinlich, Jonathan Akpoborie ili Steffen Baumgart. Ali brzo sam shvatio da mogu nastaviti, iako sam godinu dana ranije igrao u trećoj ligi. Bio je to dobar osjećaj.

Trener Bayerna Ottmar Hitzfeld je također bio Vaš veliki obožavatelj. Dva puta vam je dao ponudu tokom Vaše profesionalne karijere. Žalite li što ste danas odbili tu ponudu?

- Uvijek je bilo upita vrhunskih klubova poput Arsenala ili Deportiva La Korunje. I istina je, trener Bajerna Ottmar Hitzfeld me također želio dva puta, 1998. i 2001. No, otišao sam u Dortmund, a drugi put sam produžio ugovor s HSV -om. Ni zbog toga ne žalim. Ponosan sam na svoju karijeru. Hamburg i Dortmund su također veliki klubovi.

Ne mogu izviniti za nešto što nisam učini

Kako biste danas opisali vrijeme u Dortmundu između 1998. i 2000. godine?

- Bilo je i jednog i drugog. Međutim, mislim da na početku nisam igrao loše u Dortmundu. Zabio sam dva gola u svojoj prvoj domaćoj utakmici protiv Herte, to je bio fantastičan debi. Od tada sam volio trčati na Vestfalen stadionu, jer kad se moje ime pojavilo na semaforu, cijela južna tribina se ustanez. Odličan osjećaj! Ali to se ubrzo promijenilo.

Jednom ste rekli: “U Hanzi je moj dres bio najprodavaniji, u BVB-u je bio najviše spaljen.”

- Kad je došao Bernd Krauss i tim je iznenada igrao borbu za opstanak, trebalo im je žrtveno janje. I to sm bio ja.

Imate li primjer?

- Jednom je u novinama pisalo da sam pijan i da lutam po ulicama. Istina, večer sam proveo u restoranu i otišao kući u 22 sata. Ubrzo nakon deset, Uwe Neuhaus, moj tadašnji pomoćnik trenera, čak je nazvao i fiksni broj. Sutradan sam suspendovan.  Navodno sam se zabavljao u restoranu do 6 ujutro.

Kako su drugi igrači reagovali na to?

- Mnogi su rekli: Barba, izvini se treneru! Trebamo te! Rekao sam da se ne mogu izviniti za nešto što nisam učinio! Godinama sam naučio da se ne pravdam.

Kraussov nasljednik Udo Lattek također je smatrao da biste se trebali tražiti u individualnom sportu?

- Ali svidjeo sam mu se. Prvog dana želio je znati šta nije u redu s pričom. Rekao sam: “Treneru, treba nam još malo vremena.” On je odgovorio: “Neka bude. Definitivno igraš za mene! ”Kasnije je rekao da sam jedan od najboljih igrača koje je ikada trenirao. Također, mislim da mi ovaj pečat ega ne odgovara. Često sam bio taj koji je stvarao dobru atmosferu u timu i mogao voditi mlade igrače.

Ali jednom ste tokom svog boravka u HSV -u rekli: “Mišljenja o meni su podijeljena”.

- Ono što mogu učiniti za ekipu je za mene uvijek bilo odlučujuće. Šta misle trener i saigrači. Neko mi je jednom rekao nakon deset godina kao profesionalcu da moram promijeniti stil trčanja - izgleda tako provokativno. Uvijek sam mislio: Uštedite energiju za zaista važne radnje. Međutim, ne mislim da je uvijek bilo samo zanovijetanja. Mnogo obožavatelja sam se jako svidio i još uvijek me prijateljski pozdravljaju na ulici.

Loto Karl vam je čak napisao pjesmu sa “Zvijezdom iz Bosne”.

- Odlično, zar ne?! Inače, postoji i nekoliko Sergejevih pjesama u Bosni.

I dalje živite u Hamburgu. Kada ste se zaljubili u grad?

- Bila je to ljubav na prvi pogled. Ovaj grad je jednostavno lijep, luka, Laba, parkovi, plus kulturna strana. Što se sporta tiče, meni lično je to išlo odlično. U svojoj prvoj sezoni postao sam najbolji strijelac.

Na prijelazu milenija bili ste na vrhuncu karijere, ali HSV je bio u borbi za ospatanak.

- Naravno, sportska situacija u početku nije bila dobra. Ali, osjećao sam se dobro, u fudbalu se uvijek radilo o životnoj sredini i gradu. O osjećaju doma. I to sam imao u Hamburgu.

Uvijek sam bio normalan

Bili ste jedan od igrača u Hamburgu koji se nikada nije krio od navijača. Volite li biti slavni?

- Nikada nisam razmišljao o tome. Čak i nakon velikih ugovora, nastavio sam živjeti kao nepoznati nogometaš. Nikada se nisam osjećao kao da se skrivam na sjajan način, volio sam transparentnost.

Znači, ne smeta vam kad obožavatelji dođu i fotografiraju zajedno?

- Kada se normalno krećete po svojim četvrtima, ljudi se brzo naviknu i ta čudna granica između obožavalaca i zvijezda tada se podiže. Uvijek sam bio normalan.

Kad je hamburški “Bild” postao previše nametljiv, bojkotovali ste novine više od godinu dana. Možete li uopće dobiti tu borbu?

- Ne baš, ali nije me briga. Ja sam fanatik pravde, ponosna sam osoba i super lojalan. Kad se osjećam kao da ljudi zloupotrebljavaju moje povjerenje ili zadiru u moju privatnost, jako se naljutim. Sa “Bildom” nije bilo ništa konkretno, poluistiniti izvještaji iz mog privatnog života jednostavno su se zbrajali. Ali vjerujte mi, bilo je to zabavno vrijeme.

Odigrali ste dvije utakmice protiv Juventusa s HSV-om. Danas se navijači posebno sjećaju meča koji je završio 4:4. Zašto niko zapravo ne govori o drugoj utakmici?

- I ja ponekad tako mislim. Konačno smo u Torinu pobijedili 3-1. Juve je te sezone možda bio malo u padu forme, ali tim je bio prepun superzvijezda: Zinedine Zidane, Edwin van der Saar, Edgar Davids, Alessandro del Pierro. 

U prvoj utakmici ste Inzaghija povukli za dres i sudac je dosudio penal, što je značilo izjednačenje na 4:4. Kako danas vidite tu scenu?

- Ako pogledate TV slike, možete reći da je to bio penal. Ako poznajete igrača, onda…

Još jedna nezaboravna scena dogodila se posljednjeg dana sezone 2001. godine. Tada ste postigli gol protiv Bajerna i slavili kao da ste osvojili Ligu prvaka. 

- Situacija je bila takva da bi Šalke osvojio titulu ukoliko pobjedi HSV-a protiv Bajerna. Atmosfera na zagrijavanju i atmosfera na stadionu su me zaista ponijeli. U trenutku kada sam dao gol, imao sam osjećaj kao da sam plutao po stadionu. Bilo je to kao što je Fredi Bobić jednom rekao: “Bolje postići gol nego orgazam.” Ali danas me je sramota zbog toga.

Mislite li da je slavlje bilo neprikladno?

- Bili smo pristrasni. Nismo imali veze sa Šalkeom ili Bajernom. Mi smo bili HSV. Šta su nas ostali zanimali? Nakon navijanja, došao mi je Alexander Zickler i upitao: “Šta bi to trebalo da znači?” Prvo sam ga zbunjeno pogledao, ali sam ga kasnije shvatio.

Sjećanje na Dansku

U toj sezoni 2000/01 postigli ste i dva gola protiv svog starog kluba Borusije Dortmund. Jeste li osjećali zadovoljstvo?

- Tada sam gol proslavio ispred tribine BVB -a. Međutim, naučio sam i da ne mrzim. Sreo sam Bernda Kraussa nekoliko puta. Među nama je sve u redu.

Većina obožavalaca vjerovala je da ćete karijeru završiti u Hamburgu. Ali onda ste to uradili u Leverkusenu. Kako to?

- Ako Rudi Völler sjedi na vašem kauču, ne otkazujete, zar ne? Jako se trudio za mene i cijenio me od početka. Stalno sam govorio Berndu Hoffmannu (tadašnjem direktoru HSV -a) da HSV ne bi trebao vjerovati da me mogu zadržati samo zato što volim grad Hamburg. Jer čak i ako je uvijek bilo jasno da želim živjeti ovdje i voljeti grad, prelazak u drugi klub nije isključen. Bilo mi je lijepo u Leverkusenu, ali moram priznati da se promjena nakon šest godina u Hamburgu osjećala kao novi početak u inostranstvu.

Govorili ste da vam je san da se BiH plasira na Svjetsko prvenstvo.

Tačno. Bio sam jako zadovoljan 2014. godine.

Da li ste razočarani što nikada niste otišli na veliki turnir?

- Ne. Da mi je to bio jedini cilj, mogao sam biti naturaliziran 1998.

U Njemačkoj?

- Tada se vodila ova rasprava, a da sam tada nazvao Bertija Vogtsa, možda bih danas bio višestruki učesnik Svjetskog prvenstva i Evropskog prvenstva. Nisam igrao nijedan veliki međunarodni turnir... Ipak, za mene se to pitanje tada nije postavljalo, jer sam oduvijek želio igrati za zemlju u kojoj sam rođen. Bez obzira na to koliko je reprezentacija mala ili neuspješna.

Jednom ste se spremali za učešće na Evropskom prvenstvu.

- To je bilo u oktobru 2003. Zadivili smo sve stručnjake u kvalifikacijskoj grupi za Evropsko prvenstvo s Rumunjskom, Norveškom i Danskom, kao totalni autsajder. Na nekim utakmicama su nam se čak i smijali jer nismo mogli okupiti dovoljno igrača. U Dansku smo putovali samo s oko 13 fudbalera, a protivnici su se rugali: “Želite li igrati mali nogomet?” Međutim, to nam je dalo ogromnu motivaciju i iznenada, nekoliko godina nakon rata, suočili smo se s velikim nogometnim trijumfom.

Za plasman na Evropsko prvenstvo Bosna i Hercegovina je samo morala pobijediti u posljednjoj utakmici Dansku. 

- Utakmica je završila 1:1. Danas ponekad pomislim da nismo trebali izaći na teren dva sata prije početka utakmice.

Zašto?

- Stadion Asim Ferhatović u Sarajevu već je bio popunjen od ranih popodnevnih sati. Kad sam oko 16 sati, dva sata prije početka igre, pogledao iz tunela, vidio sam toliko lica koja se nadaju. Svi ljudi koji su u posljednjih nekoliko godina doživjeli toliko patnje i bijede sjedili su na tribinama. Zaista smo željeli ispuniti njihova očekivanja – a onda smo postali napeti. Bio je to jedan od najemotivnijih i najtragičnijih trenutaka u mom životu. Nikada nisam gorko plakao nakon fudbalske utakmice kao one oktobarske večeri 2003. godine.