Danas nas je napustio po mnogima najveći fudbaler svih vremena, Dijego Armando Maradona (Diego). Preminuo je u 60. godini od srčanog udara.
Čuveni "El Pibe" rođen je 30. oktobra 1960. godine, u Vila Fioritu, radničkoj četvrti Buenos Ajresa, kao peto od osmero djece u porodici Čitora (Chitoro) i Tote Maradone.
Fudbal mu je bio u krvi. Na Dijegovu karijeru najviše je utjecao njegov ujak Kirilo (Cirilo), nekadašnji golman malog kluba Korijentes, pravi fudbalski ovisnik.
Njegov talent prvi je uočio Fransisko Korneho (Francisco Cornejo), skaut Argentinos Juniorsa.
- Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se jednostavno lijepila za Dijega – riječi su Korneha.
No, Korneho je bio zabrinut izgledom sićušnog dječaka, morao je ojačati da bi opstao u fudbalu. Uz dopuštenje roditelja odveo je Dijega liječniku sumnjive reputacije. Čačo Paladino (Cacho) injekcijama je podignuo mišiće buduće zvijezde. Paladin je to 1995. godine, nakon penzionisanja, priznao pred novinarima.
- Kad sam okončao tretman, Dijego je izgledao poput najboljeg trkačeg konja. Pritom uopće nije pocrvenio, a trebao je, jer je tim činom odveo Maradonu u svijet dopinga – rekao je Paladin.
Deset dana prije 16. rođendana, 20. oktobra 1976. godine Dijego je odigrao svoj prvi susret za seniore Argentinos Juniorsa. Tada je postao najmlađi prvoligaški fudbaler u historiji argentinskog fudbala. Naredne godine odigrat će prvu utakmicu za seniorsku reprezentaciju Argentine. Ipak, 1978. godine selektor Luis Sezar Menoti (Cesar Menotti) nije ga uvrstio u nacionalnu selekciju za SP u Argentini rekavši kako je Dijego premlad da bi izdržao pritisak.
Godine 1979. bio je kapiten reprezentacije Argentine koja je u Japanu osvojila naslov juniorskog prvaka svijeta. Tada su se Juventus i Barcelona počeli raspitivati za "malog zelenog", kako su ga zvali. No, nisu bili jedini - u igri su bili Arsenal i Šefild junajted. Brzo su odustali kada su čuli početnu cijenu od 800.000 funti, što je tada je bio prilično velik novac. Dijego je ostao u Argentini i 1981. godine s Bokom Juniors osvojio naslov prvaka Argentine. Godinu dana kasnije nastupit će na SP-u u Španiji i potpisati za Barcelonu.
U Barceloni je prvi puta probao kokain.
- Ništa posebno. Želio sam se osjećati živahnijim - obrazložio je Maradona.
U klubu su svi sumnjali, ali su šutjeli jer Maradona je bio prevelika investicija. Čak je nastupao u anti-droga TV reklamama i to dobro plaćenim.
Godine 1984. potpisao je za talijanski Napoli s kojim će osvojiti dva naslova prvaka Italije (1987. i 1990.), a 1989. godine osvojit će i Kup UEFA - prvi evropski naslov Napolija.
Na SP-u u Meksiku 1986. godine bio je dvostruki strijelac u utakmici Argentine s Engleskom. Prvi njegov gol na toj utakmici i dan danas se prepričava. Riječ je o pogotku koji je Dijego kasnije nazvao "Božjom rukom". Tada je s Argentinom osvojio naslov prvaka svijeta u dramatičnom dvoboju s reprezentacijom Zapadne Njemačke (3:2).
Tri godine kasnije dva je mjeseca proveo u Argentini i nije se pojavio na početku talijanskog prvenstva. Zatražio je ispisnicu iz Napolija zbog transfera, ali je zahtjev odbijen. Na Svjetskom prvenstvu u Italiji (1990.) s reprezentacijom je došao do finala, ali su poraženi od SR Njemačke 1:0.
Krajem 2008. godine postao je izbornik Argentine. Ostvarivši kvalifikacije napravio je sablazan na tiskovnoj konferenciji prostački se obrušivši na novinare rekavši im da mu mogu popušiti.[5][6] Dana 15. studenog 2009. godine FIFA ga je kaznila sa dvomjesečnom suspenzijom. Maradona je osim suspenzijom kažnjen i novčano s 25.000 švicarskih franaka.
Godine 1991. bio je pozitivan na doping kontroli (otkriven kokain) te je kažnjen s 15 mjeseci zabrane igranja. Iste godine, nakon povratka u Argentinu, uhićen je zbog posjedovanja kokaina. Sudska presuda je glasila - kontroliran medicinski tretman. Godinu dana kasnije nakon doping skandala odbio se vratiti u Napoli i ultimativno je zatražio transfer. Novi klub bila je španska Sevilja. Godine 1993. vratio se i u reprezentaciju i to s kapetanskom trakom. Iste godine napušta Sevilju i potpisuje za argentinskog prvoligaša Njuels Old Bojs. Već naredne godine (1994.) otpušen je iz ekipe jer je uporno izbjegavao treninge. Te godine ponovo je došao na naslovne stranice nakon što je iz zračne puške gađao (i pogodio) jednog novinara. Na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama nastupio je na prve dvije utakmice za argentinsku reprezentaciju jer je na doping kontroli opet bio pozitivan i morao je napustiti selekciju uz 15-mjesčnu zabranu igranja. Pored toga, fudbalskim rječnikom rečeno: izgubio je i utakmicu sa ženom koju je volio, majkom sina kojeg nikada nije imao hrabrosti priznati.
Godine 1995. nakon dvije neuspješne trenerske avanture (Rasing Klub i Deportivo Espanjol) vratio se u Boka Juniors kao igrač, uz najavu da se riješio kokaina. No, već sljedeće godine sam je potražio pomoć u jednoj švicarskoj klinici. Utakmicu s kokainom još nije dobio. Nakon tretmana 1997. godine ponovo je u dresu Boka Juniorsa. No, u prvoj utakmici sezone (protiv Argentinos Juniorsa) još jednom je pozitivan na doping kontroli. Opet kokain. Na svoj 37-i rođendan, 30. oktobra 1997. godine, telefonom se javio televizijskoj stanici America Z. Oni koji su slušali kažu da se gušio u suzama.
- Fudbaler u meni stigao je do kraja staze. Sutra će biti najteži, najgori i najtužniji dan u mom životu – rekao je Maradona.
U januaru 2000. godine, dolazi na Kubu kako bi se ponovo pokušao izliječiti ovisnosti od droge. Svi raniji pokušaji očigledno nisu bili uspješniji.
S približavanjem kraja fudbalske karijere sve se više upuštao u javno iznošenje svojih političkih stavova. Tako je tokom devedesetih godina 20-tog stoljeća podržavao argentinskog predsjednika Karlosa Menema. Kasnije će više simpatija pokazivati za ljevičarski politički spektar. S vremenom će postati prijatelj s kubanskim predsjednikom Fidelom Kastrom (Castro). To će otići toliko daleko da će istetovriati Kastrov lik na svojoj lijevoj nozi, a na desnoj ruci lik Če Gevare (Che Guevara). Svoju političku potporu dao je i predsjedniku Venecuele Hugu Čavezu (Chavez). Bio je prijatelj i s ljevičarskim predsjednikom Bolivije Evom Moralesom.
Krajem 2008. godine postao je selektor Argentine. Ostvarivši kvalifikacije napravio je sablazan na pres-konferenciji prostački se obrušivši na novinare rekavši im da mu mogu "popušiti". Dana 15. novembra 2009. godine FIFA ga je kaznila sa dvomjesečnom suspenzijom. Maradona je osim suspenzijom kažnjen i novčano s 25.000 švicarskih franaka.
Nakon Argentine vodio je Al-Vasl, Deportivo Rijestru, Fujairah, Dorados De Sinjolu.
Posljednji angažman imao je u Gimnaziji de La Plata, gdje ga je smrt i dočekala.
