Ognjen Vranješ je doživio niz kritika zbog tetovaže četničkog vojvode Momčila Đujića, za svoj potez osuđen je od NSBiH, a i od bh. javnosti.
Defanzivac belgijskog Anderlehta je ekskluzivno za Srpskainfo postavio niz pitanja zašto je stavljen na “stub srama”.
- Postavljam vam svima pitanje da li sam sporan ja ili vojvoda Đujić. Prije nego se odvaži da donese sud, javnost mora znati ko je bio vojvoda Đujić, odakle ja dolazim, ko sam sada, status i historiju naroda kojem pripadam, odnos i relaciju nacija unutar moje reprezentacije, pa tek onda donosi sud.
Prema mom mišljenju, najispravnije je da vam postavim pitanje: Da li se ovdje radi o meni ili o Đujiću? Da li bi možda bilo toliko bitno čiji lik nosim na ruci da igram treću ligu u BiH? Da nisam uspješan i da ne igram na nivou na kojem igram, da li bi nekoga zanimalo šta imam na svom tijelu?
Ponavljam, na svom tijelu! Da ne pripadam narodu kojem pripadam, da li bi se neko drznuo da blati mene i historijsku ličnost kao što je vojvoda Đujić?
Objašnjavati da je za mene i moj narod riječ četnik i status vojvoda nešto sasvim drugačije niti želim, niti ima smisla, niti je moguće razuvjeriti druge ljude, ali ja to i ne želim da radim.
Samo ono što mi je bitno stavljam na svoje tijelo, ali, također, poštujem sve one koji sa svojim tijelom rade šta žele, bilo da se radi o porukama, slikama ili simbolima, to je samo njihovo vlasništvo i odgovorni su sebi i Gospodu.
Zašto se nacionalizam drugačije kategorira kad je u pitanju manjinski narod u odnosu na imperatorske nacije? Mnoge historijske ličnosti su svojom zastavom i vojskom osvajale države i regije, uništavale cijele civilizacije, milioni su pred njima nestajali pa ništa, nikom ti likovi ne smetaju.
Treba li da ih nabrajam? Smeta nekome vojvoda Đujić koji je prije svega bio svešteno lice i u godinama kada je moj narod stradao, možda i najviše u skorijoj historiji, on se suprotstavio zlobnicima.
Uostalom, rekoh da ne želim bilo kome da podnosim račun i opravdanje, niti da držim čas historije, a za mene i većinu stanovnika Republike Srpske, kao i cijelog srpskog naroda, vojvoda Đujić je heroj i simbol otpora prema neprijatelju i niko mi ne može uzeti pravo na takav stav.
Historija uvijek ima više lica i činjenica ima raznih, a ja prosto imam pravo da od svoga tijela radim šta mi je volja i na to niko ne može i ne treba da utječe.
Nije vam bitno u kakvoj sam formi, hoću li i u kojoj mjeri doprinositi rezultatima reprezentacije i uopće domaćem nogometu, kakvo nam je stanje u reprezentaciji, uopće u nogometu, na tribinama. Sve to vas ne zanima, ali vas zanima šta to ja imam na svom tijelu. Samo ću reći da je to "tužno i nisko". A trudio sam se i pod povredama i kad drugi nisu htjeli da igraju i kad god sam mogao da pružim maksimum i donesem vam radost.
Što se tiče publike i tribina, stvari su jasne: “Ko zbog koga postoji?” Za publiku koja je tu zbog nogometa i iz ljubavi uvijek ću dati maksimum, ali za sve one koju su tu iz nekih drugih pobuda i dalje imam spremne iste riječi kao ranije, jer sam u ovom slučaju ja predmet njihovog interesiranja, a oni nisu meni.
Vratimo se na “skandaloznu” tetovažu. Sjećate li se košarkaša Gurovića i zabrane nastupa u Zagrebu protiv Cibone zbog tetovaže drugog historijskog velikana Draže Mihailovića?
Uvjet je bio da tetovaža bude pokrivena zavojem ili na sličan način, što, naravno, Milan Gurović nije ni pomislio da uradi. Poruka je jasna, vojvoda Đujić ostaje na mojoj ruci dok je ruka na meni ili dok ja ne odlučim drugačije, a to bi značilo još veoma dugo, ako Bog da zdravlja i sreće, bez obzira da li se to nekome sviđa ili ne.
Ukoliko još ne razumijete da sam ja sportista i nogometaš i da to treba da gledate u meni, onda vam ne mogu pomoći. Ako su vam zanimljivije moje tetovaže, moji bankarski računi, moj porodični život, moje slobodno vrijeme i uopće moj način života od onoga što mogu da ponudim u tih 90 minuta, onda vam zaista ne mogu pomoći.
Da li bi moja tetovaža bila toliko bitna da sam konobar ili prodavač paprika na pijaci, a ne Ogi Vranješ? Naravno, te ljude i te profesije ne potcjenjujem, svjestan sam da ih ima mnogo i da teško žive.
Nisam ja kriv što je BiH sastavljena od dva entiteta, niti sam ja kriv što na teritoriji imamo tri većinske vjere i tri većinske nacije. Nisam kriv što je politika među tim ljudima prekomplicirana, što su narodi zavađeni i žive u siromaštvu, pa je prag tolerancije odavno ispod nule. Ja tome nisam kriv. Krivca tražite u visokim društvenim nivoima, a nama, sportistima, ostavite prostor da se pokažemo u tome u čemu smo najbolji i predstavimo sve nas na najbolji način, ali mi ne govorite kako i čijom glavom da mislim. Na to niko nema pravo.
Svi vi koji imate problem s Đujićem, zapravo imate problem sa sobom. Dok god ne crtam i ne pišem po nečemu vašem, dozvolite da imam pravo na svoje izbore.
Tolerancija za mene ne znači prešutnost niti “nova identifikacija”, nego prihvatanje i uvažavanje različitosti.
Pozdrav svima i zapitajte se da li je problem Vranješ ili vojvoda Đujić. Mogu da igram još sezonu ili deset, ali moj narod i njegovi velikani će da žive vječno i, na vašu žalost, to nikada neće prestati - konstatirao je Vranješ za Srpskainfo.