Zvonimir Boban, glavni savjetnik predsjednika Svjetske nogometne asocijacije (FIFA) Đanija Infantina te zamjenik generalnog sekretara Fatme Samoure, u ekskluzivnom razgovoru za “Dnevni avaz” opisao je na svoj način naš glavni grad, svoje fudbalske početke, utakmice na Grbavici, naš državni tim...
Jedna priča
Prilikom dogovaranja intervjua s legendarnim Zvonetom, nekadašnja zvijezda zagrebačkog Dinama, Milana, Barija i Selte iz Viga napisala nam je SMS: “Pozdravite mi sve ljubitelje nogometa u tom čudesnom gradu. Vidimo se u Sarajevu...”
- Pisao sam jednu priču o Sarajliji Mariju Staniću (dijete i bivši igrač Željezničara, Parme, Čelzija... te proslavljeni hrvatski reprezentativac, op. a.), u kojoj sam se malo dodirivao i Sarajeva, tog grada svih čudesa. Da, tako sam ga nazvao. Grad ironije, grad genijalnosti, grad koji je nekad sam sebi veliki neprijatelj. To mislim u smislu da se nekad ne može izvući iz mahalaštine - kaže Boban te dodaje:
- To je, opet, prirodno i životno i naški, ali tako dijeli sudbinu mnogih gradova na Balkanu. Sarajevo je, međutim, izvorište toliko mnogo inspiracija. Generalno, gledajući mene, opće i životno, i neko moje odrastanje, od Sarajlije Silvija Strahimira Kranjčevića i Tina Ujevića, koji su nekad tu živjeli, do Miljenka Jergovića, koji je bitan, sarajevski pisac. Istina, sada ga imamo i mi u Zagrebu... Također, tu su i Sarajevo, Željo te toliko stvari.
Nedavna događanja dobro su ga ubila, ali mi je veoma drago kad vidim da se veoma dobro oporavlja. I za to je trebalo nešto vremena. Sarajevo je grad od kojeg su u jednom trenutku svi pobjegli kad su mu trebali biti najbliži. Sarajevo je stvarno jedna metafora života za sve one koji bar malo znaju o njemu, bar malo ga poštuju. A ja ga volim i iznimno poštujem. To mi je iznimno, iznimno drag grad, iz kojeg imam i lijepe nogometne uspomene.
Koja Vam je utakmica u našem glavnom gradu ostala najdublje u sjećanju?
- Prva utakmica u kojoj sam, ja mislim, pokazao svoj talent na pravi način, bila je protiv Želje na Grbavici. Igrao sam desno, nemam pojma zašto me je Ćiro Blažević tamo stavio. Igrao sam protiv Balje (Mirsad Baljić, op. a.), koji je dobro znao vozati neke druge igrače. “Vozaj ga, Balja”, znam da su često dobacivali s tribina na Grbavici... No, tog dana sam ja malo valjao njega. Ma, dobro, dobio sam od njega koji lakat u glavu tako da je sve bilo OK. Pamtim i Baljine riječi: “Diž’ se, šta sad kmečiš”... Često se sjetim te utakmice kao jedne bitne u mojoj igračkoj karijeri. Druga utakmica koje se, također, često sjetim je kad smo na Grbavici gostovali s Vlatkom Markovićem. Blatnjav, težak teren, puna Grbavica, ali mi smo igrali dosta dobro i pobijedili sa 2:0. Kroz tu utakmicu se, praktično, stvorila jedna pobjednička momčad Dinama, jer smo od tada krenuli u jedan nevjerovatan, pozitivan niz. Prema tome, i u tom mom nogometnom, terenskom smislu, vežu me lijepe uspomene za Sarajevo.
Sjajna atmosfera
Vaš nekadašnji saigrač Robert Prosinečki ponovo je vratio vjeru u bh. fudbal.
- Predsjednik NSBiH Elvedin Begić pogodio je sa Prosinečkim... Uz dobar rezultat, napravljena je i kvalitetna smjena generacija. Reprezentacija BiH ima dva velikana Edina Džeku i Miralema Pjanića, ali i nekoliko novih klinaca, jer je za jednu ekipu veoma važan balans. Na početku je trebalo biti i malo sreće, stvorila se sjajna atmosfera, demonstriraju zajedništvo, vjeruju da se može napraviti i nešto veliko... Jednostavno, sretan sam zbog uspjeha reprezentacije BiH.
Kako vidite posljednje uspjehe Dinama, koji će, nakon 48 godina, prezimiti u Evropi?
- Kao dijete Dinama, ponosan sam na taj historijski uspjeh. Konačno je skinuto to prokletstvo evropskog proljeća. Sretan sam zbog toga.
Može li reprezentativac BiH iz Dinama Amer Gojak, kojeg mnogi stručnjaci upoređuju s Vama, biti Vaš nasljednik?
- Robi mu je dao šansu i u Beču i u Las Palmasu. Dijete je odigralo cijelu utakmicu protiv Španije. Malo sam ga, ukupno, gledao da bih ulazio u neke detaljnije procjene. No, ako je tako mlad dobio šansu u A-timu, jasno je da ima talent.
Nakon izbora Luke Modrića za najboljeg igrača svijeta, sve su ljubitelje fudbala dirnule Vaše suze. Zašto ste zaplakali?
- Luki sam ja uvijek bio idol i to sve je OK. Nisam se, međutim, mogao suzdržati u tom dijelu kad je na pozornici govorio o svojoj karijeri, o tome da sam mu ja mnogo značio u karijeri, jer sam ga znao nazvati u nekim teškim momentima pa mu dati podršku. Mislim da je to bio red, kao stariji kolega, kao čovjek koji voli nove generacije, koje su neki nastavak nas. To su naša djeca, tako ih i osjećam, kao mlađe prijatelje, kolege.
Ili kao našu djecu. Normalno, presretan sam kad bilo ko od njih napravi nešto veliko. Na kraju krajeva, i mi smo se probijali tim stazama.
Predsjednik Infantino i ja poštujemo Petkovića
Boban je biranim riječima govorio o našem stručnjaku Vladimiru Petkoviću, koji ostvaruje odlične rezultate i s reprezentacijom Švicarske.
- Veoma ga cijenim, ali i volim, kao prijatelja. Super je trener, ali i čovjek. Sve naj, naj - stručan, uljudan, elokventan, odmjeren. Znam da isto mišljenje o njemu ima i predsjednik Infantino, koji ga veoma poštuje i često zove zbog ovog ili onog razloga - kaže Boban.
Izbor i historija
Bili ste vrhunski igrač, ali ste igrali na samo jednom Mundijalu. Je li Vam žao zbog toga?
- Da, pogotovo od kada radim u FIFA-i, gdje su mi svjetska prvenstva svakog dana oko glave. Uključen sam u razne poslove oko tog velikog takmičenja. Normalno, krivo mi je što je to bilo tako, ali sam, s druge strane, veoma zadovoljan svojom karijerom. Prvo Svjetsko prvenstvo (1990. godine u Italiji, op. a.) propustio sam zna se zbog čega.
oZbog suspenzije Fudbalskog saveza Jugoslavije, koja je uslijedila poslije Vašeg napada na policajca prije neodigrane historijske utakmice Dinamo – Zvezda na Maksimiru.
- Da... Prerano bi bilo da sam išao ranije, iako se Jugoslavija 1986. godine nije ni kvalificirala.
Nisam mogao igrati ni 1994. godine, jer je bio rat, tako da se dogodilo to što se dogodilo. Ipak, to jedno, 1998. godine, bilo je veoma dobro - kaže Boban, koji se tada u Francuskoj okitio bronzom.