Nogomet više nije ono što je nekad bio. Ovi današnji nogometaši ne bi preživjeli jednu utakmicu u dobrim starim vremenima. Takve i slične rečenice redovno slušamo gotovo na svakoj utakmici, svaki put kad se neki nogometaš baci na teren da bi se previjao od bolova i nekoliko trenutaka kasnije nastavio po svome kao da se ništa nije ni dogodilo. Ista priča se povela i nakon pobjede Brazila protiv Meksika, gdje je teatralni Nejmar opet dobivao zvižduke s tribina zbog kotrljanja po terenu, ali i izvan njega.
Kada je prije nekoliko dana legendarni Eric Cantona objavio video na Instagramu, gdje se zeza s Nejmarom i njegovim dramatičnim padovima, svima je bilo jasno što ostatak svijeta misli o takvom ponašanju na terenu.
Na prošlom svjetskom prvenstvu je "Wall Street Journal" odlučio provjeriti koliko tačno igrači troše vremena na kotrljanje po podu uz bolne grimase.
U 32 utakmice grupne faze izbrojali su 302 situacije gdje su igrači beživotno ležali na podu ili se bolno bacakali po terenu kako bi uvjerili sudiju da su opasno povrijeđeni. U devet prilika su igrači bili stvarno povrijeđeni i to dovoljno da ih trener zamijeni jer nisu mogli nastaviti utakmicu.
Treba pošteno priznati da su povrede normalna stvar u nogometu, postoje čak i određeni prekršaji koji ozbiljno bole, a da igrač može nastaviti utakmicu poslije njih.
Vratimo se mi izračunima WSJ-a koji kažu ovako: Brazilci su čak 17 puta u samo dvije utakmice završili na podu i time su neprikosnoveni prvaci. Nejmar je, pomalo i očekivano, najčešće završavao na terenu. Čak pet puta je bolno pao, a svaki put je bio na nogama u roku od 15 sekundi.
Na drugom kraju spektra su bili debitanti na svjetskoj sceni, reprezentacija Bosne i Hercegovine koji su samo dva puta pali na zemlju.
Razmislimo sad malo. Navijači mrze lažiranje povreda, sudije imaju upustvo za kažnjavanje takvih postupaka, a ipak svjedočimo neviđenim glumačkim sposobnostima nekih od najboljih igrača. Zašto?
Postoje mnoge teorije, ali trebamo razmišljati na jedan malo drukčiji način. Nogomet više nije igra zabijanja golova već posjeda lopte. Bilo da ste Talijani pa je dovoljno pobijediti 1:0, bilo da ste nekadašnji Selecao pa želite zabiti što više golova, sve to možete uraditi samo ako imate loptu u svom posjedu.
Nekad se to rješavalo "muškom igrom" gdje su igrači redovno dobivali teže povrede, pa se tokom sedamdesetih i osamdesetih godina počelo suditi sve više i više prekršaja, a sve kako bi se zaštitilo igrače. Kada pogledamo kako su igrači udarali i sudarali na nekadašnjim igralištima, vidimo da bi polovica tih dodira igrača bilo dosuđeno kao prekršaj, a poneki bi bio kažnjen i kartonima.
Sada kada igra postaje više nalik partiji šaha gdje se i najmanja greška kažnjava, kako je to zorno prikazano u posljednjim minutama utakmice Japana i Belgije, vidimo zašto igrači lakše padaju na travu. Svaki kontakt, pogotovo ako završi gubitkom lopte, gotovo tjera igrača da pada na tlo i sve to ukrasi zdravom dozom bolnih grimasa. Sudije u takvoj situaciji su pod pritiskom da sude prekršaj, sigurnosti radi, jer ne mogu biti apsolutno sigurni da igrač nije povrijeđen.
Trenutna pravila govore da je za "simuliranje" predviđen žuti karton, ali to pravilo se tako rijetko poštuje da ga možemo i zanemariti. I tu vidimo kako je sprječavanje jednog obrasca ponašanja, ozljeđivanje protivnika, dovelo do drugog neželjenog ponašanja, a to je bacakanje po terenu.
Postavlja se pitanje kako riješiti taj problem? Vidjeli smo da su na ovom svjetskom prvenstvu suci dobili naputak da dopuštaju malo žešću igru, da ne sude toliko prekršaja i svjedočimo jednom od najuzbudljivijih takmičenja moderne ere nogometa.
Nakon prvenstva, kad se sve zbroji i oduzme, FIFA će vjerovatno imati podatke je li bilo više povrijeđenih igrača na utakmicama gdje se sudilo manje prekršaja i kakav je to utjecaj imalo na igru. Vidjeli smo da je videotehnologija, onaj famozni VAR, pomogao sudijama da donose još bolje odluke. Možda će i ovakvi kriteriji suđenja jednom donijeti još više uzbuđenja na travnjake.
