Kako sam kaže, rodio se u krivo vrijeme. Hrvatskim nogometom vladali su Aljoša Asanović, Robert Prosinečki, Zvonimir Boban... pa Nenad Pralija, i pored raskošnog talenta i impresivnih fudbalskih kvaliteta, nikad nije uspio doći do prevelikog izražaja.
No, ime ovog nogometaša upisano je u historiju Hajduka, čija je, slobodno se može reći, legenda, sa 189 zvaničnih nastupa i 45 golova.
U ekskluzivnom razgovoru za “Dnevni avaz” Pralija se prisjetio svoje velike karijere, počevši od trenutka koji ju je, možda, i obilježio – pogotka protiv Anderlehta u Ligi prvaka u sezoni 1994/1995., u kojoj su Splićani, nošeni Nenadom Asanovićem, Igorom Štimcem… došli do četvrtfinala, gdje ih je izbacio slavni Ajaks.
- To se dešava jednom u životu. Startao sam utakmicu kao lijevi bek, a trener Ivan Katalinić rekao mi je da je na toj poziciju isto kao igrati u veznom redu. Tako je i bilo. Postigao sam možda i najdraži gol u životu. Isprve sam udario jednu loptu, koja je zakačila njihovog igrača i poveli smo sa 1:0. Te smo godine osvojili i duplu krunu – kaže Pralija, sada selektor kadetske reprezentacije Hrvatske.
Osim za splitske ekipe, Pralija je nastupao i u španskom Espanjolu, italijanskoj Ređini i izraelskom Makabiju iz Haife. U tri godine provedene u Izraelu, osvojio je dva naslova prvaka, a u sezoni 2002/2003. ponovo je nastupao u Ligi prvaka.
- Bivši trener Čelzija Avram Grant dugo me je pratio i želio me je u svojoj ekipi. U prvom mjesecu u Izraelu nisam mogao dodati jedan pas na terenu. Temperatura i vlaga su bili strašni i nisam se snašao. Predsjednik kluba galamio je na Granta, ali ovaj me je i dalje branio. U jednom derbiju mi se otvorilo i sve je krenulo. Osvojili smo prvenstvo, a bio sam proglašen za najboljeg stranca – prisjeća se Pralija.
U reprezentaciji Hrvatske nastupio je samo 11 puta, postigavši jedan pogodak (Češkoj na turniru u Maroku).
- Rodio sam se u pogrešno vrijeme, jer je, pored Bobana, Prosinečkog i Asanovića, bilo nemoguće doći do mjesta u ekipi. No, moram reći da sam veoma ponosan da sam mogao trenirati s takvim igračima. Tu su bili još Alen Bokšić, Mario Stanić, Robert Jarni i mnogi drugi. Sama ta okupljanja i treninzi za mene su bili veliko iskustvo – kaže Pralija.
Nogomet se, u međuvremenu, mnogo promijenio. Pralija tvrdi da je novac sve pokvario.
- To je mač sa dvije oštrice. Djeca danas imaju fenomenalne uvjete, a mi nismo imali ništa. Mi smo igrali na ulici, a danas ih tamo rijetko vidim. Mogu reći da sam nogomet naučio na ulici, a u klubu sam se samo nadograđivao. Dolazili smo u klubove sa 10 godina i znali smo igrati. Nažalost, danas djeca nisu takva. Problem su i pare. I u mojoj generaciji je bilo vrhunskih igrača, ali ove današnje pare... to je nemoguće – kaže Pralija.
Zbog Turkovića prati Sarajevo
Pralija prati našu ligu, ponajviše zbog prijatelja.
- Goran Sablić i Mirko Hrgović u Širokom Brijegu, Baka Slišković u Zrinjskom.... Volim pratiti i utakmice Sarajeva zbog mog velikog prijatelja Almira Turkovića. I opet, i kod vas je problem infrastruktura, koja nas skoro pa ubija. Mi u cijeloj Dalmaciji, osim kod Hajduka, nemamo pomoćnih terena. U Hrvatskoj ligi tek je nekoliko stadiona koji imaju natkrivene tribine, a i ovdje je situacija slična. Mi, na ovim podnebljima, imamo mnogo talenata i moramo se potruditi da napravimo kampove za djecu i adekvatne stadione – govori Pralija.
Dva „Hajdučka srca“
- Od svih osvojenih, možda su mi najdraži trofeji koje mi je dala Torcida. Dva puta zaredom birali su me za najboljeg igrača Hajduka i uručivali mi trofeje “Hajdučko srce”. Svakom Dalmatincu je san da zaigra u dresu Hajduka kao što je Sarajliji da igra u Željezničaru ili Sarajevu. Ostvario sam taj životni san i nosio sam dugi niz godina bijeli dres. Torcidini trofeji su na posebnom mjestu u mojoj kući i moja kćerka i sin, koji trenira u Hajduku, sa ponosom ih gledaju - kaže Pralija.
