Jedni će reći da je veoma pronicljiv, pragmatičan i sposoban, drugi da je bezobrazan, egoističan i bahat, ali šta god ko govorio, Amar Osim je trener koji može izazvati sve samo ne ravnodušnost.  

Neko poput bh. verzije Žozea Murinja (Jose Mourinho), ko je kadar da svoja razmišljanja lansira na najjednostavniji način, stavljajući suštinu ispred forme i ne mareći za to kako to ko shvata. Nekome će se svidjeti, nekome neće, ali i jedni i drugi u jednom se, htjeli to ili ne, moraju složiti - gdje je on, tu su trofeji.

Amar je od početka važio za ozbiljnog kandidata, a nakon odustajanja Mehe Kodre i ispadanja niza drugih trenera, Osim se nametnuo za možda i najozbiljnijeg. Prekjučer je u Sarajevu obavio posljednji sastanak sa predstavnicima Nogometnog saveza BiH i 4. januara će čekati konačni sud članova Izvršnog odbora naše kuće fudbala, koji će izabrati između njega i Roberta Prosinečkog.

Gospodine Osime, kako je protekao sastanak s delegacijom NSBiH?

- Veoma korektno. Već sam na prvom sastanku prezentirao svoj plan i ideje i od tada se ništa nije promijenilo. Obavili smo razgovor, razmijenili mišljenja i to je to.

Jedno prosto pitanje, zašto želite biti selektor?

- Ne bih volio da se stekne dojam nekakve lažne patetike, ali to je moja velika želja. Tu sam, u Bosni i Hercegovini, odavde potječem, odavde sam krenuo u posao i naravno da poziciju selektora reprezentacije BiH gledam kao nešto veliko. Ovo je moja zemlja i zemlja kojoj želim najbolje. Želim da nešto napravim za nju. Možete to zvati snom, ali to je suština moje ambicije.

Suština i forma

Zašto bi Amar Osim trebao biti izabran za selektora?

- Zato što dobro poznajem okolnosti u kojima se nalazi ova ekipa i zemlja općenito. Sve što se dešava u BiH, odražava se i na sport i na našu reprezentaciju i ja sam svjestan toga. Mislim da sam neko ko će se lakše nositi sa svim problemima, jer ih dobro poznajem. To je prirodno. Možda bi u nekom drugom sistemu i sređenijim okolnostima bilo drugačije, ali ovdje je tako kako jeste.

Šta biste Vi donijeli reprezentaciji BiH?

- Ne želim kritizirati nikoga, jer smatram da su i Safet Sušić i Mehmed Baždarević radili dobar posao u datim okolnostima i s dosta objektivnih problema, ali ne mogu se oteti stavu da u posljednjem ciklusu nismo djelovali kao ekipa. Nismo imali i suštinu i formu. Nekada je bilo jedno, a nekada drugo, ali rijetko kada oboje, a bez toga, ekipa nije prava.

Kako biste to promijenili?

- Tako što bih pokušao napraviti tim sa 10 fudbalera koji igraju na svojim prirodnim pozicijama, koji su, u okviru svojih sposobnosti, spremni da trče, da se bore i da odrade ono što im se kaže. Ako bismo to uspjeli, imali bismo ekipu protiv koje će svakome biti teško igrati.

Radi se o pitanju volje i želje, onome što je nedostajalo u posljednje vrijeme?

- Pa, veoma je bitan stav prema reprezentaciji i ozbiljnost pristupa državnom dresu. Nepojmljivo mi je da se neke stvari u klubu rade, a u reprezentaciji ne ili obrnuto. Ako se neko izborio da igra za neki veliki klub, očito je da ima kvalitet za to, jer ga niko tamo ne bi plaćao bez razloga. No, onda to treba donijeti i kod nas, a ne uživati status zvijezde i na terenu ništa ne raditi da to opravda. U reprezentaciji se ne smiju dopuštati stvari koje se ne rade ni u klubovima. A ako oni nisu spremni na to, šta će nam onda?

S tim u vezi, mnogo je polemike o tome ima li Amar Osim autoritet za to i kako bi se izborio s eventualnim problemima u svlačionici?

- Nema tu nikakvih problema niti na te stvari treba gledati kao na treniranje strogoće. To su fudbaleri koji su navikli da slušaju šta im se kaže, inače ne bi bili tu gdje jesu. Zašto ih, inače, plaćaju u njihovim klubovima? No, treba ih natjerati da se i u reprezentaciji ponašaju kao tamo i to je sve. Neka pokažu zbog čega igraju po jakim klubovima iz liga petice i neka rade šta se od njih traži pa makar i ne mislili da je to ispravno.

Tako jednostavno?

- Naravno, uvijek ima varijacija i improvizacije, ali ako se ti fudbaleri budu bavili istim sportom kao u svojim klubovima, tu ne može biti problema. Moraju shvatiti da igrati za državu nije isto kao igrati za klub. Bez obzira na to koliko su tamo plaćeni, u reprezentaciji mogu ostvariti ono što u klubovima ne mogu. Nije stvar u tome da ih gledaju kao božanstva i fudbalere bez kojih se ne može, već u tome da na terenu opravdaju te statuse božanstava.

Svjestan sam toga da je fudbal došao na taj nivo da su klubovi toliko ojačali i preuzeli primat da fudbaleri, jednostavno, gube naboj kada nastupaju za reprezentaciju. Znaju odakle dolaze, koliko zarađuju, ko ih plaća... Tako, recimo, doživljavam Argentinu. Tu je previše veoma dobro plaćenih fudbalera koji u dresu državnog tima ne igraju kako mogu pa ih, recimo, Peru pobijedi. To je zato što Peruanci s mnogo više adrenalina igraju za reprezentaciju. I tako je to kod, uvjetno rečeno, manjih reprezentacija, u koje, na neki način, spadamo i mi. Upravo bi tu trebala biti naša snaga, da se potučeš za pobjedu, sa mnogo žara i borbe.

Narušeni kriteriji

Iskreno, jeste li očekivali da odemo na Svjetsko prvenstvo?

- Očekivao sam da odemo na prošlo Evropsko prvenstvo, a za Svjetsko sam se nadao. Nakon Brazila, logično je bilo očekivati da odemo i na Euro, jer smo se podigli, uznapredovali i postali cijenjena ekipa. Imali smo snagu i, prema svim parametrima, trebali smo uspjeti u tome. A kada je riječ o ovom posljednjem ciklusu, nadao sam se makar baražu, jer je to naša realnost, pa onda šta bude. Ali, nažalost, nije bilo tako.

Mnogo ste govorili o zapostavljenosti Premijer lige BiH. Zar tu zaista ima kvaliteta reprezentativnog nivoa?

- To ne možemo znati dok ne provjerimo. Kada smo igrali baraž protiv Danske, u ekipi smo imali pet ili šest igrača iz Premijer lige BiH. A sada ih koristimo samo ako nema nikakve druge opcije. Kao da su zločinci. S tim momcima treba pokušati, jer će oni dati život na terenu, a iz toga će sigurno izaći nešto. Neko treba promijeniti tu svijest da je sve ono što dolazi iz inozemnih liga, po automatizmu bolje od onoga što imamo ovdje. To ne mora nužno biti slučaj.

Šta mislite, kakva je uopće budućnost našeg reprezentativnog nogometa, jer smo svjedoci da nam se ekipa neminovno osipa? Otišli su Misimović, Spahić, Ibišević... a uskoro će i neki drugi stariji fudbaleri, bez kojih je ekipa do sada bila nezamisliva.

- Trebamo i dalje tražiti igrače po inozemstvu, a to će ići mnogo lakše ako imamo uspjeha. Mnogo je nogometaša došlo u reprezentaciju privučeno dobrim rezultatima. No, ne mislim da se slijepo treba držati dijaspore i dizati previše galame oko toga ima li tamo nešto ili ne. Ova generacija je dosta poremetila kriterije, jer je u jednom trenutku bila toliko dobra da smo svi počeli vjerovati da je sve što dođe iz inozemstva, u startu dobro, ali to ne mora biti slučaj. Nije da se kod nas ne može pronaći nešto upotrebljivo i korisno. Sigurno da može.

Novi selektor imat će jasan cilj da odvede reprezentaciju na Evropsko prvenstvo. Možete li to?

- Prema FIFA-inom rejtingu, koji je meritoran, naravno da trebamo ići na Evropsko prvenstvo. Ako idu 24 ekipe, sve je jasno, mi moramo biti tamo. Nije to nikakav podvig nego realnost.

Prosinečki je legenda

Šta mislite o svom protukandidatu Robertu Prosinečkom?

- Imao sam čast igrati s njim nekoliko puta. Šta o njemu mogu reći nego da je čovjek legenda. Pri tome ne mislim na ono što sada radi nego na ono što je radio. Imao je fenomenalnu igračku karijeru i, bez obzira na to što je igrao i za Crvenu zvezdu, za Dinamo, za Real i Barcelonu, nikad se nije spominjao u negativnom kontekstu, već je u svakoj toj sredini ostao upamćen kao posebna kategorija.

Logično je da se od reprezentacije uvijek očekuje najviše

Narod od reprezentacije uvijek očekuje najviše, da uvijek pobjeđuje i redovno se plasira na velika takmičenja. Jesu li njihova očekivanja prevelika?

- Jesu, ali mi uvijek očekujemo previše, bez obzira na to o čemu se radi. To je i logično za ovu zemlju, u kojoj mnogo stvari nije posloženo kako treba. Uvijek želimo više, i od direktora i od političara... ali je s fudbalom poseban slučaj, jer su tu emocije najizraženije. Naravno da se uvijek očekuje najviše. Ako pobijediš, dobro je, a ako ne, onda nemaš pojma. Tu rijetko ima sredine.

Ja arogantan? Nikad nikoga nisam uvrijedio

Arogantan, bahat, egoističan... Kako prihvatate takve, česte ocjene okoline koje se vežu uz Vaše ime?

- Mogu to razumjeti. Zbog svoje zaleđine, lagana sam meta za etiketiranje, jer je ljudima ovdje često važnija forma nego suština. Važniji im je moj način izražavanja od onoga šta pričam. No, jednostavno sam takav i ne mogu se mijenjati i ponašati drugačije. Ljudi koji me poznaju, dobro znaju kakav sam. Ono što je sigurno jeste da nikad nikoga nisam ni uvrijedio niti okrivio za neki svoj neuspjeh, a takvih trenutaka je bilo mnogo. Kada sam bio u Željezničaru, nismo uvijek pobjeđivali, ali nikad uzroke poraza nisam tražio u drugima nego sam kritizirao sebe i svoju ekipu.

Jednostavno, ja sam osoba koja je sigurna u ono što govori i koja čvrsto stoji iza svakog svog stava. Nisam neko ko je iskočio iz žbunja i došao tu gdje jeste, već sam neko ko se, bez obzira na porodično naslijeđe, žestoko borio za svoje mjesto pod suncem. Hvala Bogu pa se nisam morao tući za hljeb, ali jesam za posao i za svoju karijeru.