Boris Raspudić, jedan od najboljih poslijeratnih fudbalera Borca, odstranjen je kolo prije kraja jesenjeg dijela sezone iz ekipe, uz objašnjenje kako mu 31. decembra svakako istječe ugovor.  

Istovremeno mu je uručena i pismena potvrda prema kojoj se oslobađa obaveze dolaska na treninge i nastupa na utakmicama u preostalom dijelu prvenstva.

Ukratko rečeno, neosporno najveći ljubimac najvatrenijih navijača Borca, s kojima je, kad god nije mogao da nastupi da li zbog povrede ili zbog kartona, putovao na nebrojena gostovanja, dobio je otkaz, koji je izazvao veliki gnjev svih pristalica crveno-plave boje.

Gnjev navijača

Uz njega, na Gradskom stadionu su, zbog ovih ili onih razloga, nepoželjni postali i Bojan Puzigaća, Ivan Delić, Borisav Erić i Miloš Đorđević.

- Ovo što je uprava kluba uradila meni i ostalim momcima, nije nimalo lijepo i profesionalno. Zar je bio problem da se sačeka kraj polusezone pa da se, onda, lijepo objavi na koga se više ne računa? Ovako je to ispalo veoma ružno! Zar sam zaslužio ovakav tretman u Borcu, u kojem sam igrao tolike godine, bio kapiten, podigao pehar šampiona BiH?

No, znajući kako su prošli Maleta i Vule (Darko Maletić i Vule Trivunović, op. a.), pretpostavio sam da ni ja neću proći mnogo bolje. Jedino mi nije jasno zašto su postupili na ovakav način i izazvali gnjev navijača te stvorili negativnu atmosferu uoči veoma važnog meča sa Širokim Brijegom kada se to moglo lijepo uraditi nakon njega – istaknuo je razočarani Raspudić.

Pouzdani defanzivac u dresu Borca odigrao je 159 premijerligaških mečeva, dva manje od Draška Žarića, i uskraćena mu je mogućnost da se bar izjednači s nekadašnjim saigračem, ali i da se na dostojanstven način oprosti od navijača.

- Bar pet puta pitao sam direktora Dejana Lukendića mogu li da treniram i da se u posljednjem kolu oprostim od domaće publike. Bio sam spreman i da sam treniram, bez ekipe, ako smetam, a on je bio uporan, govoreći da nema potrebe za tim i da ne moram više da dolazim! Želio sam da se oprostim od navijača, da im zahvalim na svemu, ali mi je Lukendić rekao da ne može. A onda sam i pismeno dobio potvrdu da sam oslobođen svih aktivnosti. Također, bio sam u kombinaciji za meč na Koševu i na taj način sam mogao da izjednačim Žarićev rekord pa da ga, čak i ako bih odigrao samo jednu minutu, oborim protiv Širokog Brijega, ali sam i za to uskraćen – pojasnio je Raspudić.

Čast ili pare

Ljubimac banjalučkih navijača naglasio je kako je, nakon meča sa Željezničarom, razgovarao sa potpredsjednikom kluba Vicom Zeljkovićem, koji mu je poručio da, budući da mu ugovor istječe 31. decembra, razmisli o njegovom produžetku.

- Zaista sam se ponadao da ću ostati bar još jednu sezonu u svom klubu, ali sam, jednostavno, otjeran. Čini mi se da je sve posljedica našeg nezadovoljstva zbog neisplaćenih plaća kada sam, na izjavu predsjednika Branka Kovačevića kako se u Borcu ne igra za pare nego za čast, rekao kako smo mi ipak profesionalci i da ne igramo s rajom na livadi nego za plaće. Tada se sve okrenulo naopačke i od tog momenta sam, prema svemu sudeći, postao nepoželjan – zaključio je Boris Raspudić.

Nije mi smetala klupa

Raspudić je u prvih šest kola, dok je na klupi Banjalučana sjedio Željko Vranješ, bio nezamjenjiv u startnoj postavi Borca, ali je, dolaskom Zorana Milinkovića, više bio na klupi nego što je igrao. Ali, kako sam kaže, to mu nije smetalo.

- Nije meni bio problem ni da sjedim na klupi. Kada je to mogao jedan Frančesko Toti u Romi, zašto ne bih i ja u Borcu? Ili, da ne idem tako daleko, da se okrenem klubovima i njihovim legendama iz regije, Saša Ilić je više rezerva u Partizanu nego što igra, baš kao i Vagner u Širokom Brijegu. Eto, Brazilcu je nedavno produžen ugovor na još jednu sezonu iako je već u 40. godini života. Ja želim još da igram, još mislim da mogu i ne nedostaje mi ambicija, a neke ponude već postoje – kategoričan je Raspudić.