Sarajevska pop-rok muzička škola iznjedrila je plejadu asova kojim bi se, s punim pravom, mogle podičiti najveće evropske i svjetske metropole. Kada krene nabrajanje uvijek se pomenu imena Davorina Popovića, Zdravka Čolića, Gorana Bregovića, Dine Merlina, Kemala Montena ili bendova kao što su: „Indexi“, „Bijelo dugme“, „Zabranjeno pušenje“, „Crvena jabuka“, „Plavi orkestar“. Međutim, nekako po pravilu, a potpuno nezasluženo i bez objektivnog razloga, u tom nabrajanju zaboravimo ime Fadila Toskića. Nezasluženo i bez razloga, jer je umjetničkom vještinom i snagom svoje interpretacije zaslužio da se nađe rame uz rame sa spomenutim veličinama.

Riječ je o pjevaču koji je obilježio najkvalitetniji i najproduktivniji period pop-rok scene u Sarajevu. To je bio period kada su noćni izlasci i dobar provod značili odlazak na igranke na kojima su nastupali samo vrhunski muzičari, a Fadil Toskić je bio jedan od njih. Također, riječ je o periodu kada su festivali imali dominantno mjesto u estradnim tokovima, a Fadil Toskić je na njima osvajao nagrade. Kada na sve rečeno spomenemo i pjesme iz Toskićevog opusa kao što su: „Zapalio sam plamen u srcu tvom“, „Burna ljubavi vladaj“, „Jasmina“ ili „Crno vino, plave oči“, postaje jasno koliko se ogriješimo svaki put kada preskočimo da odamo priznanje Fadilu Toskiću na njegovom radu. Pjesma koja je jedan od njegovih posljednjih velikih hitova, a koja je mlađim generacijama pokazala o kakvom pjevaču se radilo, dok je starijim samo potvrdila njegovu veličinu, sasvim sigurno je „Kad ostaneš jednom sama“.

Radi se o neobičnoj pjesmi koja u neku ruku predstavlja i mješavinu žanrova, u kojoj se spajaju pop i rok s primjesama folka. Sve to protkano je dozom mističnosti, posebno u uvodu i na samom kraju pjesme, a koju svojim glasom Toskić dodatno ističe.

Pjesma donosi priču o lirskom subjektu koji ima ženu koju voli, a koja je svoju ljubav dala nekom drugom čovjeku. Duboko povrijeđen njenim postupkom on pati u samoći i prisjeća se vrmena kada je bio sretan i imao voljenu ženu pored sebe. Ipak, ne zaustavlja se samo na tome. Bol u njemu preovladava na momente (u refrenu), te iz njega izbija bijes i proklinjanje – kad ostaneš jednom sama, sjetit ćeš se mene. Osuđivali ili prihvatali ove njegove riječi, treba shvatiti da je to potpuno normalno ljudsko osjećanje, te je ova pjesma spomenik tom fenomenu.

Kada pjevač pjesmi koja evidentno posjeduje umjetničku vrlinu da lični pečat, toliko da ona postane asocijacija na njega, tada znate da je riječ o izvanrednom umjetniku. To je Fadil Toskić uradio i u ovoj pjesmi i u mnogim drugim pjesmama. Iz tog razloga ne smijemo zaboravljati da mu odamo zasluženo priznanje. Kako ni mi ne bismo kasnije proklinjali…