Kompozitora, producenta i izvođača Branu Likića mnogi znaju kao vođu sarajevske grupe “Rezonansa“ koja je, s Jadrankom Stojaković, predvodila akustičnu scenu Sarajeva od prve polovine 1970-ih.

Likić već duže vremena živi u inozemstvu, na više destinacija, ima 69 godina i još je vrlo aktivan.

Dolazi u Zagreb, Sarajevo, a najčešće u Ljubinje, odakle je porijeklom. Ovih dana bio je u Novom Sadu i Beogradu. U Novom Sadu je održao uspješan koncert, uz gitaru, u „Prometejevoj“ knjižari, dok je u Beogradu u prodavnici „Jugoton-Croatia records“ promovisao tri albuma.

Jedan je s novim pjesmama posvećen najboljim bosanskohercegovačkim fudbalerima, a drugi je CD „Jazz Postcard“ s obradama džez standarda i na kome su uz njega potpisani i Gojković, Lang, Terzić, Đakonovski. Tu je još i dvostruki CD „Gold Collection“ s odabranih 20 kompozicija nastalih u prvom dijelu njegove karijere i 20 koje je snimio u novije vrijeme.

Kreativna koalicija

Moglo bi se mnogo pričati o grupi „Formula 4“ u kojoj ste počeli, „Rezonansi“, Vašem studiju „Blap“, čuvenoj sarajevskoj pop-rok sceni, „Baglama bendu“... Na šta Vi najprije pomislite kada se okrenete tim godinama?

- Ja se uopšte ne okrećem unazad, nego stalno gledam naprijed, ali kad pomislim o tome šta se dešavalo u mom životu, onda kažem: „Bio sam jako hrabar“. Usudio sam se uraditi neke stvari koje drugi nisu, jer su oni kalkulisali, a ja sam slijedio svoj kreativni instinkt i išao naprijed sa svojim pjesmama. Jedan od ilustrativnijih primjera je ploča "Profesija muzičar" koju sam objavio 1981. godine. Naime, ja sam tada imao svoj studio, ali sam se i zaposlio, jer to je bio običaj u to doba - da se čovjek zaposli kad ima fakultet i kad je oženjen. Na tom poslu sam bio godinu i po i dao otkaz, a potom, kao svoj obračun s tim udruženim radom, objavim album "Profesija muzičar" na kome pjevam o radnom danu, i kažem „uuu radni dan“, i to onda skinu s Radio Sarajeva, kažu da ne može, gdje ću radnom danu „uuu“. Pa imam refren: „Sjedim u kavezu od sedam do tri, radim nešto, a ne radim ništa, mislim na vikend, a ne mislim o tom šta biva sa životom“... Pa dolazi pjesma "Mirno idem krivim putem" , koja je evo poslije 30 godina postala ogroman hit. A u to vrijeme, kad sam je uradio, u „Diskotonu“ su mi rekli da to nije komercijalno. Znači, suština je: slijedite svoj instinkt, nemojte slijediti trendove, ko slijedi trendove, taj je propao. Trend sam ja, onaj momenat kako se ja osjećam, tako i ovaj džez album, tako i sve što radim.

Vrlo ste aktivni i dalje, stvarate nove kompozicije, putujete, nastupate...

- Ovo što sada radim je nekako najznačajnije, jer sam napravio "kreativnu koaliciju". To je skup ljudi koji neke stvari znaju bolje od mene, naročito u riječima. I vi onda imate taj filter, da ocijeni ili dopuni to što ste uradili, a konačno - lijepo je biti u društvu. Kreativna koalicija se rasprostire od Kanade do Australije, njeni članovi žive na svim merdijanaima, i ja zakuham neku priču i onda oni daju svoje doprinose, prolazi to kroz njihove filtere i svi smo sretni i zadovoljni iz razloga što smo složili neko djelo. A djela ostaju, pjesme ostaju... Sada mi pade na pamet kako oni Laponci, na sjeveru Evrope, kad se rađaju, svaki dobije svoju pjesmu od nekoliko redaka koja se zove jojki i ona ih prati do kraja života. I to mi je uvijek bilo u glavi - roditi se s nekom pjesmom, i živjeti s njom. Mene vežu za pjesmu "Nemoj meni braniti, moja nano". Ja sam napravio mnogo bolje pjesme, pametnije, ali me ona stalno prati, ne može se čovjek odbraniti tog hita. Kad čovjek ima taj jedan hit, onda ga on prati cijelog života.

Živite po svijetu, na više strana, ali često ste i u našim krajevima?

- Već duži period živim na više strana, ali ja stalno živim tamo odakle potječem, znači u Hercegovini, odakle su moji preci. Tamo sam ili u stvarnosti ili u mislima. Pokrenuo sam jedan projekt, proizvodim čaj na čijoj je ambalaži, što bi rekli na naslovnoj strani, slika mog đeda Dušana. Taj čaj ima sedam trava i nosi naziv po mojoj pjesmi "Čovjek s juga". Jedan moj đed je umro mlad, u 35. godini, ali đed Dušan je poživio dugo i prenio mi je divne mudrosti. Mnogi ljudi ne znaju da je on koautor pjesama "Trči čule, neven čule", "Ajde dušo da igramo malo", "Tamo preko Dunava ima jedna koliba"... I njemu sam posvetio pjesme, kao što sam posvetio i svakom članu porodice, jer kad su se izdešavale ove stvari kod nas shvatite da vi nemate državu, da je država, ustvari, vaša porodica. I malo me to uzbudi, ali to je činjenica. Ja želim sad da doprinesem, u tom pravcu da stvaram i da nastavim da širim ljubav i to čemu sam naučen, da širim dobro i poštujem druge ljude.

U januaru album

Veliku pažnju izazvao je Vaš album „Football“, kako zbog same ideje, tako i zbog tih priča koje prate sve bh. fudbalere kojima su posvećene pjesme?

- Uglavnom su to priče koje su se već širile među rajom, ali sad su dobile ovu formu. Posvetio sam pjesme Osimu, Ferhatoviću, Edinu Bahtiću Fići, Predragu Pašiću Paji, Dušku Bajeviću, Edinu Džeki, Safetu Sušiću, Nikoli Nikiću, nadam se da sam se svih sjetio. Jedna je posvećena i navijačima, tekstove je napisao Nedžad Begović, a ja sam uradio muziku, aranžmane i ja ih izvodim. E, zaboravio sam da spomenem Sakija, on se zvao Salan Ragib, i njega sam uvrstio među ove nogometaške legende. Bio je golman u drugoj ligi, i slučajno je neki golman iz prve lige bio bolestan i zovu Sakija da brani, da ga zamijeni, a tom prilikom na stadionu se zadesila ekipa Kosmosa iz Njujorka i Saki se baš pred njima odlično pokazao i ovi mu odmah daju ponudu. Saki se prepao, ali "legla" karta, ide u Njujork, a ne zna ni engleski, ne zna ništa. I sletio on u Njujork, većina ljudi ode, poprazan terminal, ali idu ka njemu tri mladića i šta će Saki uzme onu torbu s kojom je došao, baci je u zrak i napravi paradu, valjda da im pokaže da je golman. Pričao je poslije da to nije bila parada, to je bio salto mortale. I vrati se u Sarajevu, pitaju ga što si se vratio, kaže: "zamirisali mi ćevapi". E, to je ta lokalna priča... Interesantne su i druge. Recimo, Edin Bahtić Fićo potječe iz porodice koja tradicionalno navija za Sarajevo, ali on dobije ponudu da igra za Željezničar. I igra se gradski derbi, Fićo daje odlučujući gol za Željezničar i kao pobjednik se vraća kući, kuca na vrata, niko mu ne otvara, samo čuje glas oca koji ga pita: "A, gdje ćeš ti, sine, noćas spavati?"... Znači, trebalo je da razmisli i o tome prije nego što je dao gol Sarajevu.

Šta novo možemo da očekujemo od Vas na muzičkom planu?

- U januaru bi trebao izaći moj sljedeći album, a pripremili smo, poslije 40 godina, i album „Rezonanse“. Uglavnom smo ga završili i ima 20 pjesama, 10 pjesama koje su stare, obrađene, i 10 novih pjesma za koje je Seka (Branina sestra, član „Rezonanse“ od samog početka, op.aut.) uglavnom uradila tekstove i mislim da su to pametne pjesme i ženske, u nekom smislu oslobađanja žene u ovom svijetu, koji je takav kakav je i koji pojedincu ugrožava slobode. Jednom je Džon Lenon rekao: „Možda je danas moderno mrziti susjede, ali ja ih ne mrzim“. Eto, to je moja filozofija i ja ću istrajati u tome.

Sarajevski humor

Uz „Rezonansu“ osnovali ste i „Baglama bend“, koji se smatra pretečom nju primitivsa i „Nervoznog poštara“?

- To je bilo dobro zezanje, naš specifičan sarajevski humor. Ta ekipa muzičara i glumaca s kojima sam radio bila je zezatorska i mi smo izmislili i nova imena, za svakog od nas. Ali i „Bagalmu bend“ su skinuli s programa nakon što smo prodali 100.000 albuma, 120 hiljada singlica, jer se naš glumac, u želji da opiše pjesmu, pojavio s pištoljem, u tada najgledanijem „Nedjeljnom poslijepodnevu“. I nastane problem, opet nas skidaju s programa, ali pjesme su preživjele, i sve dođe na svoje, kad-tad.

Šta je uspjeh

- Na koncertu koji sam imao u Novom Sadu bilo je divno i osjetili smo da to funkcionira, da dolazi ta moja poruka do ljudi, to je najveća sreća. Uopšte nije bitno jeste li vi pred 100, 200 ili hiljadu ljudi, to je nevažno, ako poruka dođe do jednog čovjeka - to je uspjeh – ističe Likić.