Tradicionalno, a vječito. Moderno, a odvajkada prisutno. Sve pomenuto karakteriše pjesmu koja je proslavila Usniju Redžepovu, „Neću babo Aliju“ ili kako je još poznata „Kćeri moja“, koju je ova pjevačica objavila na albumu „Usnija“ 1988. godine.
Pjesma na maestralan način dočarava vječiti generacijski jaz između roditelja i djeteta. Onaj uvijekprisutni motiv roditeljske zabrinutosti zbog koje gura svoje dijete u ambis nesreće, mizerije i patnje.
Dijalog u ovoj lirskoj narodnoj drami vodi se između oca i kćeri koja je stasala za udaju. S tim u vezi, on joj neprestano nabraja potencijalne đuvegije iz čega vidimo da ni sam nije najsigurniji koji bi za nju bio najbolji, što ga opet ne spriječava da prestane sa nabrajanjem. Kćerka, kako to obično biva, uspješno nalazi mane svakom od eventualnih supružnika zbog čega se da zaključiti da je i sama uložila značajno razmišljanje u ovaj odabir.
Posebno zanimljiva karakteristika ove pjesme je njeno čuveno – neću, koje je mladalački buntovno, svaki put sve glasnije i odlučnije pri pomenu imena svakog od đuvegija. Iako mlada, naša heroina, je izuzetno visprena i duhovita, te nas zabezekne razlozima odbijanja njenih prosaca. Alija je džimrija (cicija), te iz braka s njim neće biti berićeta, što potvrđuje njenu visprenost i promućurnost. Zbog toga je ne smijemo smatrati interesdžijom (čitaj sponzorušom), ali možemo racionalnom mladom djevojkom, koja zna šta hoće.