Pobjednica muzičkog šoua „Nikad nije kasno“ 2017. godine Nihada Kapetanović nastupa bez predaha. Sreli smo je u njemačkom gradu Ofenbahu, gdje je pjevala u restoranu „Mala Juga“.

Kako restoran ima nostalgično ime, upitali smo je kakva je sjećanja vežu za nekadašnju zajedničku državu - Jugoslaviju.

Titova Jugoslavija

- Iz tog vremena nosim najbolja sjećanja. Ja sam osamdesetih godina, kada je umro Tito, bila još djevojčica, a poslije toga, nakon pet ili šest godina, počela sam da pjevam i otada zarađujem svoj novac. U toj državi smo svi dobro živjeli. Moj otac je imao četvero djece, sam je radio, ali imali smo sve. A danas imamo sve, a kao da nemamo ništa. Bila sam najsretnija u Titovoj državi, šteta što je došlo do raspada. Ja sam tada imala dnevnicu, preračunato u današnji novac, 100 eura, a radilo se svaki dan. Danas nemam svog unutrašnjeg mira, slobode, rahatluka - kaže Kapetanović.

Kako su Vaši roditelji gledali na to da im kćerka bude pjevačica?

- U to vrijeme, posebno na selu, biti pjevačica, konobarica, uvijek se poredilo s tim kao da su ku*ve. Ali mene je pjesma ponijela, nisam se osvrtala na priče, poštenje sam ponijela od kuće, a roditelje nisam ni slušala po pitanju svog pjevanja. Roditelji su mi branili, ali nisam ih slušala. Kada sam počela da pjevam, majka mi nije dala, kaže ona meni da su u kafani sve žene sumnjivog morala. Ali, ja se nisam dala. Krenula sam s 18 godina s pjevanjem, a danas imam 56 i pjesma me prati sve to vrijeme. Nisam pjevala samo kad je bio rat u BiH. Pjevat ću sve dok me ljudi budu tražili, a kada na mom nastupu budu samo tri gosta, prestajem s pjesmom.

Da ste za vrijeme Jugoslavije postali poznata pjevačica, a ne danas u ovo vrijeme, kakva bi Vaša karijera bila?

- Da vam kažem iskreno, ja sam bila toliko tražena tada, da sam htjela i bila istrajna, mogla sam biti bolja od Lepe Brene. Imala sam tako dobre ponude, a jedan od prvih koji mi je ponudio saradnju bio je Ljuba Aličić...

Bila sam tada lijepa, mlada, zgodna, sve su mi nudili. Ali, ja sam imala svoju ljubav, svog pokojnog supruga u kojeg sam bila zaljubljena. Sve sam ponude glatko odbila, jer sam htjela biti samo s njim. Tako sam ostala samo kafanska pjevačica. Snimila sam jednu kasetu prije rata, kada sam trebala krenuti s promocijom, zaratilo se.

Poslije sam se prijavila na takmičenje jedne sarajevske televizije, ušla sam i u finale... Bilo je to lijepo, ali gorko iskustvo. Tada sam shvatila koliko ljudi mogu biti zlobni, zavidni, ljubomorni. Nakon toga sam se odlučila prijaviti na takmičenje „Nikad nije kasno“. Sada mogu slobodno kazati da sam imala estradni život do tog takmičenja, a poslije tog takmičenja imam karijeru estradne pjevačice.

Šator i livada

Zbog čega BiH nije prepoznala Vaš kvalitet, opet je to bilo u Beogradu?

- Ja sam pjevačica koja se ne stidi da ode pod šator i pjeva, na livadu, u kafanu... Ali kod nas u BiH na to gledaju sasvim drugačije, jer, ako odeš da pjevaš na teferič, odmah kažu to su seljačka okupljanja i seljačka pjevačica. Ako dođete negdje u BiH i pjevate sevdah, onda ste staromodna pjevačica. I onda do izražaja dolaze pjevači koji ama baš ništa ne vrijede, cijene se polugole i polunakazne pjevačice. Bila sam pozvana kod Ere Ojdanića na svadbu i zove me jedan čovjek, direktor neke radiostanice u Srbiji, i kaže mi: „Nihada, molim te, večeras nam pjevaj samo sevdalinke. Kod vas u Bosni se sevdalinka toliko ne cijeni koliko je cijenimo mi u Srbiji. Bacate sevdah negdje iza, umjesto da ga cijenite.“ Eto, tako je i s pjevačima, posebno sa mnom.

Ali, to je vjerovatno i zbog toga što ja uvijek kažem istinu u lice, što se nikada nisam skidala u mladosti, iako sam bila lijepa, mlada i zgodna. Nikada mi nijedan gost nije ubacio novac u grudnjak ili me uhvatio za stražnjicu. Imala sam svoj gard. U Bosni se kvalitet ne cijeni. Na tom takmičenju u Sarajevu više su cijenili nekvalitet nego kvalitet. Da ih nije bilo stid, stavili bi me na posljednje mjesto u tom takmičenju. A „Grand“ je od mene napravio zvijezdu.

Neke pjevačice iz Sarajeva me prozivaju što idem da pjevam Saši Popoviću, „Grandu“. Pa ja pjevam svima, ja volim sve ljude, sve vjere i nacije. Srbija cijeni sve kvalitetne pjevače i znaju šta je pjesma.

 Ljubav života

- Imala sam ljubav života, s njim sam dobila dvije kćerke... S estradne strane sam nešto izgubila, ali sve je to život. Nit se kajem niti žalim, sve je to sudbina. Moje kćerke glasovno nisu povukle na mene i, kažem, Bogu hvala na tome. Obje su fakultetski obrazovane, udale su se, starija ima trojicu sinova, mlađa ima kćerku od četiri godine, a u septembru će dobiti i drugo dijete. Imat ću petero unučadi i to je moje bogatstvo. Karijeru sam žrtvovala zbog ljubavi - kaže Nihada.