Provesti vrijeme s bosanskohercegovačkom legendom narodne muzike Halidom Bešlićem (69) uvijek je zadovoljstvo. Bilo da je riječ o realizaciji intervjua (što je u ovom slučaju bilo) ili samo kafi i slušanju ga kako priča svoje zgode i nezgode.

Dobar sam

Velikani, kakav Halid zaista jeste, uvijek su bili ljudi „iz naroda“, oni koje slava ni estrada nisu ponijeli i digli u nebesa.

Raspoložen je ušetao u najvišu zgradu u regionu „Avaz Twist Tower“, ljubazno se pozdravio s ekipom „Avaza“, skoro pa ispratio 2022. i podijelio s nama očekivanja za 2023. godinu. Govorio je o sadašnjosti, budućnosti, ali se vratio i u prošlost, otkrio nam poslovne planove, ali i koje je pjesme u karijeri odbio, a postale su hitovi.

 Kako biste ocijenili 2022.?

- Sve u svemu, stabilizirajuća, kada gledaš period poslije koronavirusa, koja je poremetila sve moguće. Imao sam u 2022. dosta odrađenih svirki i koncerata, bio sam po Evropi i Balkanu, tako da s te strane mogu uvijek biti zadovoljan. Maltene, pola kalendara za 2023. mi je već popunjeno.

 Kakve su Vam želje i očekivanja od 2023.?

- U godinama sam kada je zdravlje najpreče. Zdravlje prvo, a ostalog će biti. Imam zakazanih koncerata, u aprilu sam u Sloveniji, kažu da je pomama za kartama. To je prednost interneta, najlakša reklama je preko interneta. Imam još svirki zakazanih u Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, planiramo Ameriku... Ovo regionalno sam odradio, ostale su još beogradska Arena i Podgorica.

 Kako Vas služi zdravlje?

- Nije loše sada. Imao sam problem sa srcem, nisam ni znao. Slučajno sam pozvao dr. Mirsada Kacilu, mog prijatelja, otišao na pregled i ustanovio je da imam začepljenje arterije, pa su stavili stent. Tako da sam sada dobar. Otkrio sam na vrijeme, nisam imao problema. Svi su mi govorili da imam dobro srce, pa nisam ni razmišljao o tome. Na vrijeme sam reagirao, kao i za karotidu, kada sam na vratu ugradio stent. To su stvari koje su mi produžile život, vjerovatno.

 Unučad, sin i snaha su stigli iz Njemačke, to Vam je, sigurno, i najljepši novogodišnji poklon?

- Kako ulazim u ove ozbiljne godine, meni su djeca sve. Gledam ih kako rastu, vole svoga dedu, a voli i dedo njih. I kada dođu ovdje, non-stop su sa mnom, iskoristimo to vrijeme. S te strane sam sretan čovjek.

 Kažu da je velika razlika između toga biti otac i biti djed, je li to, iz Vašeg iskustva, istina?

- A jeste. Imam samo Dinu od djece i faktički bio sam puno zauzet, a bio sam opkoljen i svojom familijom i od supruge. Tako da ja Dinu nisam osjetio dok je rastao. Dino je sada čovjek. To je jedna vrsta ljubavi, dijete je dijete. A čim se rodilo ovo dvoje djece, ja sam totalno dobio neki drugi klik u glavi. Jednostavno, dobio sam neki novi cilj. A to je da ta djeca rastu, da se školuju, budu živa i zdrava i nađu svoje puteve.

Reći „ne“

 Postigli ste dosta toga u karijeri. Ima li išta što je ostalo da biste voljeli ostvariti?

- Nema, što se tiče moje branše i gdje imam afiniteta da se pokažem, ne idem tamo gdje ne mogu. Mogu malo koketirati, ali znam gdje sam najjači i na tom polju sam postigao sve. Imam i dobre godine, karijera se možda i približava kraju, ali... Imao sam namjeru da stanem, jer sam osjetio veliki zamor materijala. Međutim, kako su mi se ova djeca rodila, unuci, i kad sam napravio prvu pauzu, oko pola godine, tada sam shvatio da bez muzike ne mogu. Vidio sam da mi je to lijek. Eh, sad samo ne treba pretjerivati u broju nastupa. Dozirano treba. Radim veće projekte, ali manje količinski. Nekad se desi da i ne moraš raditi, ali ljudi te mole: „Hajde ’vamo!“ Tu sam malo rigorozniji. Naučio sam reći “ne”.

 Već je ogromno interesiranje za koncert u Zetri najavljen za mart 2023. godine…

- Rasprodata je ona VIP-ovska varijanta, to sam vidio. To je dobro da se pretprodaja vrši za nas koji radimo koncerte, i da se ljudi snabdijevaju kartama preko interneta. Prije nije to bilo. Ranije 15 do 30 dana pred koncert se počnu karte prodavati. Sada imamo tri mjeseca do koncerta, a već pola sale je otišlo. Samo je pitanje dana kada će biti rasprodat. Sve smo uokvirili. Produkcijski se brine Nedim Srnja, a moj sin je uz njega. Posljednji koncert u Sarajevu mi je bio na stadionu Koševo. Mislio sam opet na Koševo, ali imao sam želju da jednom odradim Koševo, pa da ne ponavljam. Vratio sam se Zetri jer je i to dobra priča.

 Kakva je sarajevska publika?

- Vrhunska, tu se nema šta reći. Ne mogu ja sad pričati o Sarajevu... To je moje, da ne bi bilo da „svako svoga konja hvali“. Sarajevo je moje i tu se osjećam drugačije, svoj na svome.

 Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Vaša supruga Sejda decenijama je uz Vas, koliko je doprinijela Vašoj karijeri?

- Puno. To je stabilnost. Kada imaš normalnu vezu sa sobom i normalnog čovjeka, sve se normalno dešava. Ta stabilnost je vrlo bitna. Doprinio sam ja tome, ali i ona je. A te strane, Sejda i ja smo sinonim za to kako to treba otprilike funkcionirati.

Nema kajanja

 Fahrudin Pecikoza Peca i Aleksandar Milić Mili udružuju snage i prave pjesmu za Vas, a upravo se spominje i Vaša supruga, je li tako?

- Da. Dobro je to. Neki dan je to Peca najavio, kada sam vidio naslovnu stranu „Avaza“, kontam šta je ovo, je l' ovo NATO bombarduje. Malo sam se šalio, nego sam ja bio na naslovnoj, a ni ne znam. Znam tu pjesmu, dobra melodija, Mili je radio i poslao demo varijantu, pa sam rekao Peci da mi se sviđa ta melodija, a znam da Peca ne može napisati loš tekst, majstor je tu. I radi na tome. Spomenuo je da se moja žena spominje, ali u nešto drugačijem kontekstu, više pjesnički. Vidjet ćemo, o tom – potom.

 Često se govori o hitovima koje ste otpjevali, ali i onim pjesmama koje ste odbili, a postale su hitovi u izvedbi drugih. Koji su to?

- Nakupilo se sada tih finih pjesama. Recimo „Žal“ Šabana Šaulića. Ta pjesma je prvo meni nuđena. „Muštuluk“ Harisa Džinovića isto. Ne mogu sada da se sjetim više. „Muštuluk“ je pravljen za mene, igrom slučaja, nisam je uzeo. Kada je Haris došao u Štutgart i kaže mi da preslušam pjesmu, rekao je: „Čujem da ovu pjesmu nisi htio da uzmeš.“ I preslušao sam je, tada sam mu rekao: „Bogami, da sam znao, ne bih ti je dao.“ Ali njegova nafaka. Nema kajanja. „Žal“ je napisao Bane Vasić i poslao mi snimak. Malo je to sa Šabanom preuredio, poboljšao, ali refren je ostao isti. A ja tada imao pjesmu „Lavanda“, slične su. I rekao sam da bih je uzeo ako može da čeka sljedeći album, da nemam na jednom slične dvije numere, ali je Vasiću bilo daleko čekati, pa je dao Šabanu. Sva je ta priča tu. Meni je drago da je pjesma otišla u prave ruke, ruke pravih pjevača. Šaban i Haris su stvarno pjevači, nema tu priče.

Proizvod dobre priče i Sarajeva

Družili ste se u Sarajevu i s Kemalom Montenom, Davorinom Popovićem, Zdravkom Čolićem... Kako sada pamtite taj period?

- To je moja generacija. Davorin i Kemo su malo stariji, pa su tu bili Željko Bebek, Goran Bregović, Čola... Ta generacija pop-rok varijanti, s njima sam se dosta družio. Mali je ovo grad. Onda mlađa generacija je došla, poput Harija Mata Harija, Dine Merlina, Zije Valentina, „Crvene jabuke“, „Bombaj štampe“, „Plavog orkestra“... Sve je to sljedeća generacija koja je isto napravila čudo. A sve je to proizvod jedne dobre priče, jednog druženja i dobrog Sarajeva. Ne mogu da se sjetim nijedne anegdote sada. Tanak sam tu. I viceve, naprimjer, volim, ali ne mogu da ih zapamtim. Dok moj harmonikaš Samir Kadirić sve pamti, kad počne, ne možeš ga zaustaviti. Ja nisam taj.

Brendirali lokaciju

- Standardno ja za Novu godinu pjevam, evo već osma godina, prvo u hotelu „Holivud“, pa u hotelu „Hills“. To je jedna lokacija koju smo mi brendirali, gdje ja svake godine budem u Sarajevu, a i dobar povod da ljudi iz regiona, najviše, a, bogami, i iz inozemstva dođu. Ponuda cijele te priče je dobra i primamljiva. To je non-stop puno.