Nerma, možeš li sada doći na tu i tu adresu, na Senjak?

Mogu, gospodine Džinoviću, samo da taksi uhvatim i stižem.

Ovoliko je bilo dovoljno da zakažemo intervju s legendom narodne muzike Harisom Džinovićem (71) u Beogradu. Možda malo neočekivano, ali je potpisnicu ovih redova pozvao u svoj dom u beogradskom naselju, koje važi za jedno od onih u kojima su smještene najljepše kuće u kojima, između ostalog, žive i mnoge poznate ličnosti s naših prostora.

Traje decenijama

Naivno, pomislila sam da je dovoljno oko 15 minuta. Ali nisam računala na beogradsku gužvu i apsolutnu nemogućnost pronalaska taksija. Prošao je skoro sat od poziva kada sam nervozno okrenula njegov broj, nadajući se da nije ljut i da će razumjeti.

- Vidiš bijelu kuću s crnom ogradom? Samo uđi kroz kapiju - rekao je Džinović potpuno opušteno.

Penjući se stepenicama, kroz glavu mi je prolazilo pitanje kako početi intervju s čovjekom koji ih je toliko imao u svojoj višedecenijskoj karijeri. Odgovor se sam nametnuo čim sam zakoračila u luksuznu vilu.

Širio se miris hrane, a Džinović nas je dočekao potpuno domaćinski, to se podrazumijeva. Kafa je stigla za koju minutu, dok mi je pjevač govorio kako mora malo bdjeti nad hobotnicom koju priprema za sebe i prijatelje s kojima će gledati jednu od utakmica Svjetskog prvenstva. I tokom razgovora nekoliko puta je ustao da „obiđe“ hranu koja se kuhala. Za to vrijeme pažnju mi je privukla ogromna, prelijepo dekorirana jelka.

Ovaj Sarajlija se iz rodnog grada odselio prije 30 godina, živio po Evropi i skućio se u Beogradu, a još ima onaj prepoznatljivi sarajevski „šmek“ i žargon.

Kuhate inače stalno?

- Kuham non-stop. Imam i svoju emisiju na televiziji. A i bez obzira na to sve, kuhanje je moja pasija već 100 godina, tako da sam zaljubljen u to, isto kao i u muziku. Kuham, naravno.

Šta Vam je omiljeno?

- Svašta nešto. Kuham i kontinentalnu i morsku hranu. Ja kada kuham, to radim za sviju, za porodicu, prijatelje... Merak je. Jednostavno, to je.

Bliži nam se Nova godina. Kakvi su Vaši planovi, je li radno ili...?

- Radno je, naravno. Ove godine se dosta radilo, mnogo se putovalo, nedavno sam bio u Dubrovniku, Splitu, Sarajevu, nastupao i u Beogradu. Sve to zajedno je oko 1.800 kilometara. I to je bilo ludilo, sjajno. Uglavnom su svi koncerti, da kucnem o drvo, vrlo posjećeni. Mnogo ima posla, više nego ikada u karijeri. Ova godina... Valjda da „naplatimo“ ono što nismo radili tokom perioda korone, ne mislim tu samo finansijski.

Spomenuli ste prijeđene kilometre. Je li Vam to naporno?

- Ja to volim. I putovanja, volim i koncerte, radujem im se, volim izaći na stejdž, volim pjevati. Jeste da ima umora, ali on se nekako potire tim zadovoljstvom. I uspjehom. Pa čovjek se malo i odmori. Šta sad, nije to kopanje u rudniku. Ali jeste naporno putovanje, kao i tajming pjevanja. Recimo, po tim nekim klubovima, ako nisu koncerti na otvorenom koji uglavnom počinju u 21 sat, onda su u tim zatvorenim prostorima koji krenu u ponoć, jedan, ili pola dva... Tako da se cijela noć praktično strovari.

Toliko godina ste tu, na sceni, trajete i opstajete. Novi trendovi dolaze i odlaze, neki se zadržavaju. Koja je Vaša tajna?

- Ja ne opstajem. Moram napraviti korekciju u postavljenom pitanju. Ja trajem dugi niz godina. Ima više potražnje za mnom i mojim koncertima nego što sam imao ikada. Ne znam da sam ovoliko ikada radio i da su me ikada ovoliko zvali. 

Sjećate li se svojih početaka, koliko je Vama bilo teško „otisnuti se“?

- Prvo, moji počeci su bili ono ni tamo ni ’vamo. Hoću li fudbal, ili ću skijanje ili hoću li muziku... Međutim, bilo je vrlo teško iz prostog razloga što je u Sarajevu bio samo jedan studio, koji je bio u Radiju Sarajevo. Kasnije će biti drugi studio koji je kupljen za Olimpijadu na sarajevskoj TV. I svi ti studiji su bili uglavnom pri radiostanicama u velikim gradovima. Eh, doći na red... Put do snimanja je bio vrlo težak. 

Trebalo je položiti audiciju s Radija Sarajevo, koji je raspisivao audiciju za mlade pjevače. Pa kad se audicija prođe, snime se tri pjesme, zavisi koji je žanr. Onda se one vrte malo po radiju, pa to producenti osluhnu, je li ili nije dobro, onda dobiješ poziv za festival na koji dođeš kao debitant, pa šta god da napraviš... A, ako se pokažeš malo, dobiješ poziv od diskografske kuće da snimiš singlicu, znači dvije pjesme. 

Onda, ko biva, postaješ neki pjevač, a ništa to nije garancija da ćeš uspjeti. Jer tako je bilo teško proći kroz sve te filtere, a danas u kući imaš studio u obliku kompjutera na kojem možeš snimiti sve. Sve je digitalno, sve se može snimiti, to pod ruku staviš i možeš na poljanu otići i snimiš ploču, šta god. Možeš praviti razne korekcije, svašta nešto, dok to nije bilo u vrijeme kada sam ja počinjao. Sve si morao odjednom, i muzika i pjevač, svi su odjednom pjevali. 

A danas se snima instrument po instrument, pa onda pjevač otpjeva pjesmu, koja se onda dorađuje jer ima falševa ili ovoga-onoga, pa na kraju izgleda perfektno kad se pusti. I tu je veliki problem kad dođe svirka uživo. E, tad je veliki belaj. Ali ima mladih pjevača koji su fantastični, tako da zaista, samo im pjesma treba da izlete u orbitu.

Uhvati nostalgija

Spomenuli ste Sarajevo, kako sada gledate na svoj rodni grad?

- Ja sam dugo van Sarajeva, 30 godina. To je dug period, to je cijeli jedan život. Dosta se izmijenilo, dosta je ljudi raseljeno, dosta ih je otišlo vani, napravilo neke nove živote tamo gdje su već. 

Pa sada u Sarajevo dolaze kao turisti, dođu onako... Neko ko živi u Americi, rodila mu se i djeca tamo, on napravio tamo kuću i dom, živi i radi. To je njegovo Sarajevo tamo, kada ga “okine” nostalgija ili slično, onda sjedne na avion, dođe u Sarajevo i vidi malo svoje stare raje, barem one koja je ostala. Malo se podruži s njima, pa se opet vrati. Uglavnom je kod sviju ista priča.

I kod Vas?

- Pa i kod mene je ista priča. Živio sam u Parizu, u Francuskoj 22 godine, tako da... 

Uhvati li Vas često ta nostalgija o kojoj govorite?

- Uhvati me nostalgija. Prije nekoliko dana sam bio u Sarajevu. Ali uhvati me i nostalgija za Parizom, ipak, nisam ja malo vremena u Francuskoj proveo. U Kanu tri ili četiri godine, u Sen Tropeu, Parizu 16... Dug je period to, znaš, 22 godine nisu malo. I sada letim u Pariz isto kao na vreo sač. 

Razmišljate li nekad da se vratite u Sarajevo ili Pariz?

- Ma ne. Gdje ću se vratiti? Evo, napravio sam ovu kuću, izgleda kao gimnazija. Gdje ću odavde sada? I opet, u ovim godinama da se vratim i da započinjem nešto novo… S druge strane, nemam ja više svoje raje u Sarajevu koliko sam imao. Ima tu i tamo. I da nije rata bilo, došle su mlade generacije. Ja imam više od 70 godina. Šta ja sada da tražim u Sarajevu?! Šta bih radio tamo? U granapu negdje, je li? Moraš imati svoje društvo. 

Ne mogu ja da se družim, iako sam se cijeli život družio sa 10, 15, pa i 20 godina mlađim ljudima, ali ni toga više skoro da nema. Vrlo malo. Dosta ljudi je, nažalost, umrlo. Dosta, dosta... Hem što je poginulo tokom rata, hem što je umrlo poslije rata... Tako da se izgubilo to što bi čovjeka privuklo. Ova moja priča je potpuno identična kao kod svakoga ko je Sarajlija, a ko se iselio i otišao, bilo svojom voljom ili je otjeran ratom ili bilo čime i bilo kako. Svi mi imamo identičnu priču. Dosta novih ljudi se u Sarajevo naselilo. Rodile su se nove generacije. Starosjedioce možete na prste nabrojati. Šta, da hodaš s rukama na leđima po čaršiji, blejiš u nebo i hraniš golubove?! 

Govorilo se oduvijek da je Sarajevo “teško” kad su zvijezde u pitanju. Mislite li da biste Vi danas bili tolika zvijezda da ste ostali u Sarajevu?

- Davno sam ja rekao: „Onog momenta kad promoliš glavu iznad linije prosječnosti, svi nastoje da te svuku dole.“ To je tako. Takav mentalitet i za to se teško, stvarno, izboriti se. Ali može se. Mada je teško to postati i ostati samo u Sarajevu, moraju se obići svi gradovi, Beograd, Zagreb, da i tu dobiješ neku verifikaciju. I Oliver Dragojević je prošao kroz Beograd, i Dino Merlin, i Goran Bregović, Zdravko Čolić, Halid Bešlić... Govorimo o Jugoslaviji ovdje. Da dobiješ taj “tampon”. Kao što svi Francuzi prolaze kroz Pariz, Španci kroz Madrid... Kapitalni grad je ipak nešto iz čega sve potiče. Nije to samo pitanje ove vrste umjetnosti nego svake.

Koju biste svoju pjesmu odabrali za omiljenu?

- Nemam omiljene. To je kao kada majku pitate koje joj je dijete najdraže. Kako koje dijete sluša kako koji dan, to joj je najdraže. Kako koji dan bude, kakav koncert, atmosfera, onda je možda ta pjesma omiljena tada. Ali, iskreno, inače ja svoje pjesme ne mogu reći da ne volim, ali... Uglavnom, kad je neki dernek i kad pjevam za svoj ćeif, pjevam neke druge pjesme.

Nikome dužan

Pretpostavljam da onda pjevate one koje svrstavate među omiljene, samo od drugih izvođača?

- Volim narodne, a pjevam sve vrste muzike. Tako da samo zavisi od atmosfere, ambijenta, kad se nađem u kakvom društvu, u koje doba, u kakvom sam ja raspoloženju, koje okruženje je oko mene, kakvu muziku to okruženje treba da čuje od mene... Pjevao sam i po Francuskoj i po Americi i po Švedskoj, Danskoj, Norveškoj, strancima, a ja ne mogu tu pjevati „Đul Zulejhu“, ali zato u Sarajevu i na nekom drugom mjestu mogu otpjevati da se skamene ljudi. 

Smetaju li Vam natpisi u medijima koji su malo „pojeftinjeni“, poput onih koliko ste „iskeširali“ za kuću i slično?

- Što će mi smetati? Uopšte me ne zanima.

I odajete dojam kao da Vas ne zanimaju takve stvari...

- Ma šta to mene zanima? Ja nikome ništa nisam uradio, nisam dužan, nisam kriv, nikoga nisam zeznuo... Oraha u džepu nemam. A, ako ja nisam mogao zaraditi kuću za svojih 70 godina, onda ne znam šta sam trebao zaraditi. Kupiš novi auto ili bicikl, pa ti zvekeću iza leđa. Ali ja sam se toga kotarisao davno, još prije 40 godina.

Da, Vi kao da ste stavili barikadu…

- Ma totalna barikada, ali ja nemam skandala. Hodam svukuda bez bodigarda, bez ikakvog obezbjeđenja. Jer sam normalan građanin. Druga je stvar moja djelatnost, umjetnost, muzika, što sam zvijezda i ljudi vole moju muziku, što radim i slično... Ja se osjećam potpuno normalno. Hodam po zemlji, i to cijelim tabanima objema nogama. Uopšte nisam u zraku niti sam neki zanesenjak, a nisam ni nabijeđena zvijezda.

Vaše novogodišnje želje?

- Ma nemam ja želja. Šta će mi?! Dobro mi je u životu da bih tražio od Boga bilo šta, suviše mi je dao, tako da nema smisla tražiti više. Dobra porodica, kuća, zdravlje dobro kod sviju, dobro radimo.. Šta još treba? Putujemo gdje hoćemo, jedemo šta hoćemo, pijemo, oblačimo se, izlazimo... Šta preko toga, moja ti?

Na prste dvije šake

Jeste li se ikad osjećali da se „borite“ s mlađim generacijama?

- Nema nikakve borbe s mlađim generacijama, jer one još nisu postigle ono što su postigle starije generacije, poput Zdravka Čolića, Halida Bešlića, Olivera Dragojevića, Đorđa Balaševića, Gorana Bregovića... Nema takvih. Mlađa generacija, a tu govorim o onima koji su 10-15 godina mlađi od mene, Hari Mata Hari, Dino Merlin..., ali sve to nabrojati na prste dvije šake. A ima toliko talentovanih mladih pjevača, jer sam bio i u žiriju „Pinkovih zvezda“, sreo sam ljudi koji tako fantastično pjevaju, da se čovjek zaledi. Međutim, toj mladoj generaciji ne treba ništa drugo, osim dobre pjesme. Ona je ta koja će ih gurnuti u orbitu, ništa drugo neće.

O supruzi Melini i porodici

Nedavno sam čitala o tome kako ste se Vi i Vaša supruga Melina upoznali...

- Ne bih ja o tome pričao. Ni o braku ni... Vidite, porodica je intimus koji ja ne iznosim po novinama, tako da... Ne dam ja svakome da čačka, daje svoje mišljenje i da čita vezano za moju porodicu. Ovo je nešto što je usmjereno na mene, a porodica je nešto sasvim privatno, nešto posebno. Rijetko kada izjavim nešto o njoj, možda neki detalj, ali...

Samo sam htjela reći da ste i poslije toliko godina velika podrška jedno drugom.

- To je sve OK. Mi smo porodica kao svaka porodica, obična, gradska. Uklopili smo se u gradski život i ovdje i u Parizu, Kanu, Londonu... Sve je potpuno isto, nema ništa da je „amazing“ (nevjerovatno) ili da hodamo po nebu.

Za Novu godinu nastupam u Nišu, na otvorenom, na trgu. Repertoar je već davno spremljen. Ako nije do sada spreman, neće onda biti ni za Novu godinu. Ne možemo učiti nove pjesme, rekao je Džinović.