Crnogorski reditelj Danilo Marunović u Sarajevu je pripremao i radio na dramskoj predstavi „Hasanaginica“, zajedno s glumačkim ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS).

Regionalni dom

Njegov autorski projekt doživio je premijeru krajem septembra i naprosto oduševio publiku. Priča o položaju žene u društvu, u braku, univerzalna je priča. Kako se partneri i porodice odnose jedni prema drugima, kako se odvijaju svađe, pa i pomirenja... Sve to, kako sam reditelj Marunović ističe, nešto je s čime smo se skoro svi susreli. Zato svi i razumiju predstavu.

Marunović je u vrlo otvorenom intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio o utiscima rada u NPS-u, teatru za koji kaže da mu pod hitno treba institucionalna podrška, ko su danas hasanaginice, Sarajevu, ali i cijelom regionu, odnosima, bremenu i svom oštrom jeziku, koji ga, kaže, prečesto košta. Ali ne odustaje.

Premijera „Hasanaginice“ naišla je na odlične reakcije sarajevske publike. Kakvo ste Vi iskustvo ponijeli sa sobom iz Sarajeva?

- Prvo, brend „sarajevske raje“ je mit. Vjerovatno je nestao zajedno sa socijalizmom, dobrim Kusturičinim filmovima i intelektualcima koji su se pogubili u srebroljublju i beogradskom sluganstvu i udvaranju. Zemlja je siromašna, a biti „raja“ podrazumijeva da ne moraš da grizeš da bi preživio.

Drugo, pozorište je u Sarajevu spalo na malograđansku naviku starijih generacija. S mlađima je sasvim diskonektovano i kompletna pozorišna publika se svodi na 700 ljudi. Projekat „Hasanaginice“ je djelić mozaika repertoarske politike uprave Narodnog pozorišta, koji to namjerava promijeniti. Ne možete očekivati inovacije, revolucionarni duh i rebrendiranja Sarajeva kao Meke umjetničkih superzvijezda s generacijom koja ne ide u pozorište. Ignorisanje teatra je duhovni turbofolk, a taj duh je bio očigledniji za vrijeme mog boravka, kada je predizborna kampanja najbolje reflektovala posrnulo dostojanstvo građana, sa svim tim bezveznjakovićima po bilbordima. Pogledajte politički marketing jedne zemlje, imat ćete kompletnu sliku.

Treće, ćevapi su bili bolji ranije, a čaršija je postala najdosadnije mjesto u gradu. Uprkos svemu, zavolio sam ljude, a jedan veliki budući projekat želim da realizujem baš u Sarajevu. Sa svim manama, želim da Sarajevo usadim u svoje navike kao svoj alternativni regionalni dom. Stekao sam neke „drugove do groba“, zar to nisu dovoljni razlozi?

Glumačka raskoš

Kako je bilo raditi s glumcima iz NPS-a?

- Prvi kontakt je bio poput blještavog svjetla, pravo u oči! Jedna eksplozija talenta kojom sam bio obuzet. Međutim, talenat u našim provincijama češće je teško breme nego blagoslov. Osim što talenat malo ko cijeni, malo je i šansi da se on njeguje i razvija. Talenat u našem poslu razvaljuje brakove, ličnu harmoniju, talenat te u provinciji nemilosrdno kažnjava. Kažnjava lijepu ženu samo zbog ljepote, a ne darovitog glumca. Mislim da neko mora stalno, iznova i iznova, podsjećati Sarajevo, Bosnu i cijeli region kakvi su glumački formati Ermin Sijamija i Mediha Musliović. Da je dar koji nose Nerman Mahmutović, Sanela Krsmanović, Mona Muratović isti onaj dar koji nose neki od najprepoznatljivijih globalnih glumaca, samo bez šansi da se svijetu pokaže. Neko mora podsjećati da zvijezde koje najavljuju novu pozorišnu epohu, s takvom fanatičnom posvećenošću i pozorišnom lojalnošću, poput Maka Čengića i Belme Salkunić, moraju biti njegovane, pažljivo vođene i projektovane kroz karijere. Da imati jednu glumačku raskoš od Jasne Diklić moramo znati da cijenimo više kao kuriozitet, sad i odmah, a ne tek kad ne bude s nama. Moramo biti svjesni toga da je komedijska tehnika glumca poput Milana Pavlovića takva da se rijetko rađa.

Sarajevo je naviklo na te okolnosti, čini mi se, zaboravilo ih u rutini i inerciji odsustva ritma produkcije, u svim medijima. Takvi kakvi su, ujedno su znali biti i teški, cinični, kruti, nekad i oholi, strastveni u sukobu, buntovni, konfliktni. Iako mi je to sve to donijelo najteži životni proces, potajno me radovalo. Radovalo me jer je to značilo da ideja, koncept i dramski predložak „Hasanaginice“ „radi“ i da djeluje čim svi od glumaca tako burno reaguju na ideju koju sam ponio u džepu, dolaskom u Narodno. Osim glumaca, cijela ta priča oko Narodnog je nadahnuta Dinom Mustafićem. Nadam se da se neće u rutini i podrazumijevanju izgubiti i okolnost da vaš nacionalni teatar ima njega na čelu, a ne nekog partijskog vojnika. Dino Mustafić je regionalni martir za pravdu, estetiku i etiku, on je markir za idealno ideološko pozicioniranje u ovim zbunjujućim vremenima. Da budem iskren, ne znam kako bi izgledalo raditi u jednim vrlo ograničenim, za nacionalni teatar ponekad nedostojnim uslovima da nema njega i preciznog, disciplinovanog i vizionarskog projektovanja drame Vedrane Božinović. Do kada će moći sav teret padati na talente i njihovu strast prema pozorištu, ne znam, ali djeluje mi da tom pozorištu pod hitno treba podrška. Stabilna, institucionalna podrška.

Predstavom postavljate pitanje ko su današnje hasanaginice. Imate li Vi odgovor?

- Svaka žena koja ima petlju! Donesite kao žena i najkontroverzniju odluku, ali uradite to iz punih pluća, glavom gore, budite lijepe u tom trenutku, privlačne, nemojte se kajati ili oklijevati, pogledajte svakoj osudi u oči i postat ćete Hasanaginica. Kada napravite i najveći „prekršaj“ moralnih konvencija, a društvo vam aplaudira umjesto da vas osuđuje – tada znajte da ste Hasanaginica!

Govorite i o odnosu kulture prema temi ženskih prava kroz današnji Balkan…

- Svaki pojedinac je kosmos za sebe i svaki par je unikatan. Ali dominira taj model, da balkanski muškarac želi submisivnu, po mogućnosti nevinu suprugu (u tome se krije neka ozbiljna patologija), koja neće biti fatalna, nego smjerna i poslušna. To je ta odvratna udobnost konzervativizma. Opet, isti muškarac će balaviti nad fatalnom, bezobraznom, neposlušnom, tajanstvenom, individualnom, uspješnom ženom. Taj strah od žene čini muškarca ranjivim.

Ukazujete na perverznosti današnjice, dostupnost svemu i svačemu. Je li to znači da Vama kao čovjeku, ne umjetničkom radniku, više odgovaraju neka prošla vremena?

- Ne. Ovo su daleko najzanimljivija vremena u istoriji civilizacije. Samo komentarišem tu brzinu evolucije koja će se slupati na cesti, ili raspasti kao svaka civilizacija na svom vrhuncu. Naši roditelji su kao klinci na prizor svoje komšinice udovice, ili žene pomorca kojoj se na trenutak podigla suknja doživljavali nuklearni napad erotike u mozgu. Današnji klinci, kad upale porno-sajt, prvih 20 minuta odlučuju u koju kategoriju će tog dana uroniti. Ne postoji ni najudaljeniji kutak mašte koji vam društvo konzumerizma i spektakla nije dostavilo na tacni. Liberalizam se uporedo borio da tom tržištu ukine svaku granicu. I hop! Evo nas. U najluđoj dekadi u istoriji.

To su jataci

Otvoreno govorite o nekim od najvećih problema u Crnoj Gori. Plašite li se nekad reakcija, ono da Vas “jezik ne košta”?

- Koštao me uvijek preskupo. Ali, ako to niste spremni da podnesete, onda jednostavno ćutite. Postoji malo ljudi u regionu koji imaju tu vrstu beskompromisne odanosti pravdi, pa se ponekad ta šačica viteza međusobno solidariše, znajući koliko vrata jedan nezavisni, angažovani pojedinac sebi zatvori na dnevnom nivou u svojoj pobuni protiv elita. To su jataci. U Sarajevu ih imam nekoliko. Osim Dine Mustafića, tu je i Senad Pećanin. Niko od njih se nikad nije bojao, već išao za njih jedinim mogućim putem. Putem pravdoljubivosti. Crnogorci bi rekli, čojstva i junaštva.

Doživjeli smo u posljednjih nekoliko godina povratak nacionalizma na velika vrata? Ne učimo, očigledno, iz svojih grešaka…

- Kad se nacionalizam aktivira, znajte da elite nemaju drugi adut. EU integracije? Ne, nacionalizam kao surogat. U Crnoj Gori je eskalirao među narodima koji žive vjekovima u savršenoj harmoniji. Bojim se. Neki mudri ljudi kažu da ih Crna Gora podsjeća na Bosnu prije rata. Crkva Srbije, uz zvaničnu državnu politiku te zemlje, igra istu igru kao devedesetih. Samo što je sada jedno 40 puta snažnija, finansijski, logistički i geostrateški. Dok zapadni partneri ukapiraju da Vučić ne može biti ključni faktor stabilnosti u regionu, nadam se da kasnu pamet nećemo plaćati novim masovnim grobnicama. Zato teatar, a ne rijaliti. Kultura, ne vašar. Zato je uloga nezavisnih kreativaca presudna. Da bi kalkulanti i lupeži bili očigledniji. Ostaje nam da se držimo zajedno. Spontano se rodilo dirljivo prijateljstvo. Tamo gdje drugi započinju ratove – na tribinama, mi smo rodili ljubav. Šah-mat za nacoše!

Talac vlastite porodice

- Hasanaginica je svojom pobunom samo povod i inspiracija. Napravili smo predstavu koja na isti način izaziva limite kontroverze do kojih žena ima pravo da bude „neposlušna“ u odnosu na njenu iskonsku ulogu majke, partnerke... Htjeli smo da se ona tiče ovog vremena u smislu ovih dana, mjeseci, ne i godina. Jedan je status ovih tema danas, sasvim drugi prije slučaja “Lečić” ili Mike Aleksića, pokreta „Me too“ ili parnice Džonija Depa (Johnny Depp). Sve što ćete vidjeti u predstavi, dogodilo se nekome od nas. A sigurno i svima u publici. Bili smo nemilosrdni i bezobrazni i zato se ljudima sviđa. Jer znaju da u svojim bračnim iskustvima baš tako teče svađa, ljubav, seks, apatija, finansijski problemi... Da se nekad osjetiš kao talac sopstvene porodice. Da si nekad zarobljenik svojih najbližih. Da si izgubio sebe zbog njih. Ovo je priča o tvojim opcijama u trenucima porodične beznadežnosti - kazao je Marunović.

Vrijeme dominacije žena

- Muškarca je sramota od žene u trenutku orgazma. Zato što je previše ogoljen, iskren. Ali epoha koju živimo je karakteristična po tome da mi s periferije svijeta usvajamo fanatične trendove. Liberalizam koji totalitarno maršira u tabloidnom formatu najbolje se prima ovdje. Možda je to i dobro, jer će brže anulirati vjekove kulturnog zaostajanja. Dolazi vrijeme dominacije žena. To će se prije dogoditi u Sarajevu nego u San Francisku. Na kraju krajeva, žena je dobila pravo glasa prvo u Sarajevu, pa tek kasnije u San Francisku - istakao je Marunović.