Veliki književnik, akademik i živa legenda Abdulah Sidran jučer je posjetio redakciju „Avaza“, kada nam je dao i ekskluzivni intervju u kojem je veoma otvoreno govorio o izborima, vlasti, privatnom životu…
- Meni je jutros naumpala vrlo neobična misao, da bi baš svako trebao biti zadovoljan rezultatima izbora. Onaj koji sebe, personalno, smatra gubitnikom, pa zatim stranka dugogodišnje vlasti, koja je numerički i dalje najjača ima gubitak u personalnom smislu. S druge strane, ko god ozbiljno promišlja o političkim procesima, zna da je za jednu stranku takvog profila, koja je zapravo pokret, da je za nju neophodno apsolutno jasno i transparentno odvajane i distanciranje od svega što je kriminal, ili liči na kriminal, i što cjelokupna javnost vidi kao nezakonito, ili izvanzakonito djelovanje.
- Tu postoje mnoge persone zbog kojih štetuje stranka. Ako se pokazalo da pojedinci imaju loš, a stranka dobar rezultat – neminovan je zaključak da će stranci biti veoma korisne četiri godine opozicione situacije u kojoj će raditi na pročišćenju i na povratu svoga ugroženog moralnog integriteta. To neće biti lak posao, a od njega važnijeg nema. Potrebno je da to znaju i oni ljudi iz buduće vlasti koji misle da mogu jednu takvu snagu zaposve ukloniti s političke scene. To je iluzija. Postoje desetine hiljada ljudi koji u svoju stranku vjeruju, vide je onakvom kakva je bila u godinama svoga nastanka, i nemaju blage veze s mešetarenjima, kombinatorikama i nevaljalštinama što se godinama zbivaju izvan i iznad njihove volje i znanja. Mutež s vrha do njih ne dopire - komentira Sidran.
Na šta mislite?
- Ne bi se dalo nabrojati sve na šta mislim. Ne mogu ja datumski precizirati kad je počelo stropoštavanje stranke u etičkom smislu. Činilo mi se da je veoma važna, možda i presudna bila 2003., kada, nakon smrti osnivača i prvog predsjednika, stranka za sekretara uzima javnosti nepoznato lice, izvjesnog Amira Zukića. Ranijih godina generalni sekretari bivali su univerzitetski profesori... Ovo je imenovanje u tome smislu bio šok. Tada se kreće onim putem koji kulminira aferama, nerazjašnjenim kriminalnim slučajevima, sve do respiratora, štancanja sumnjivih diploma itd. No, to nije moja briga. Ja se trudim da stvari ne gledam personalno, nego da prepoznajem i razumijevam procese. Otuda, često se zbiva da moram objašnjavati neobičnu činjenicu da se ja opirem stranačkom definiranju. U svakoj stranci imam prijatelje, ljude koje poštujem, koji mene poštuju. Na taj način izuzetno visoko kod mene stoji Semir Efendić. Nekidan zaokružio sam ime komandanta Ahmeta Sejdića ne obazirući se na čijem je stranačkom spisku navedeno. Ponekad i ne žele razumjeti činjenicu da ja, kao prilično poznat i uvažen pisac, u poznim životnim godinama imam i pravo i obavezu javno djelovati i iznad i izvan stranačkih, pogotovo personalnih relacija i stega.
Bakir Izetbegović je izgubio, ali stranka nije…
- Vrh stranke ne može stajati politički i pravno u zaštiti bilo koga ko u njeno ime obavlja društveni zadatak, a da bude pod bilo kakvom inkriminacijom. Presumpcija nevinosti ne podrazumijeva da predsjednik države može biti onaj koji je pod optužbom za bilo koji krimen. Biti političar, biti na visokoj funkciji znači imati i viši stepen odgovornosti. On je godinama aktivan i morao je napraviti stotinu grešaka, a ne jednu. A tu je, vjerovatno, prevagnula bezuvjetna odbrana onoga što se ne da braniti.
Sad smo došli do supruge.
- Pa i tu akteri zbivanja mogu vidjeti razlog za zadovoljstvo. Ne može se nikad ništa dobiti, a da se na drugom tasu ne izgubi. Tih 10.000 glasova je impresivno, a tumačenja otkuda i kako toliko glasova mogu biti svakojaka. Hoće li gospođa odlučiti da ostane na radnom mjestu direktorice KCUS-a ili se sasvim posvetiti politici - u to se ne trebamo petljati. A ovamo je, naprimjer, Semir Efendić dobio 16.000. U prvom primjeru možemo govoriti o velikoj popularnosti, pa ženskom faktoru, dosegnuta popularnošću ličnosti u širokim masama, hem žensko, pa supruga predsjednika stranke, prva dama... U drugom primjeru, kod Semira Efendića mora se reći samo jedno. Ljudi su prepoznali i svojim glasovima nagradili deset godina njegovog izuzetno dobrog rada.
Sad imamo potpuno drugu temu, a to je regularnost izbora u tehničkim okolnostima gdje s terena dolaze hiljade argumentiranih pritužbi na postupak.
A kažu da su nam Slovenci besplatno nudili tehniku za elektronsko glasanje i za skeniranje. Od sutra svi da sjednu i da predase postave zadatak da se za iduće izbore apsolutno osigura njihova regularnost.
Ljudi se boje da će nestati Bosne, da će se raspasti.
- Nama se 25 godina zaklinju da neće dozvoliti da se dogodi ono što se već dogodilo. Kad mi danas – a to znači od Dejtona do danas - kažemo „cjelovitost“ i „suverenost“, mi izgovaramo apstrakciju koja nije u skladu s realitetom. U stvarnosti, na terenu toga nema - niti cjelovitosti teritorija, niti suverenosti države kao takve. U Dejton je otišla jabuka, iz Dejtona se vratio ogrizak.
Kusturica je podržao Dodika…
- Vjeruj mi da me to ne zanima. Ne pratim, ako mi šta naleti, hitro gasim TV. To govorim o Kusturici, Dodika ne brojim nizašto. A Kusturica je tragičan lik, znam da će neko vrijeme proći, slegnut će se ovi historijski događaji i, kad se budu podvlačile crte pod naše životne učinke, u njegovom primjeru će se ustanoviti jedna potresna ljudska tragedija, i u profesionalnom i u društvenom smislu – a da ne zavirujemo u svetinju privatnog života. Pri tome podvlačenju crte ja se osjećam nagrađenim, do kojih sam godina dogurao, koje sam sve jade i belaje preturio preko glave, da izostavim nesreće od kojih sam pravio književnost – kako sam uspio preživljavati od 2001. godine, kada je “naša vlast”, i meni i Nedžadu Ibrišimoviću, odrezala penziju od 217 KM. Mjesečna rata za stambeni kredit koji mi je (umjesto stana) također osigurala “naša vlast” iznosila je 829 KM. Svašta se još sa mnom i s tom “mojom” vlašću isponadogađalo, mnogo toga i nije za priče. Ljudi koji su meni morali dati ono što mi pripada su mi to oteli. Govorim o egzistenciji. Mene je uvijek spašavao dobri duh bosanskog čovjeka.
Zamislite, jedne godine, meni na vrata svakog mjeseca počne dolaziti golem sanduk hrane. Mjesečna opskrba. Nemam pojma šta se događa. Trebalo mi tri mjeseca da raspetljam. Jedan moj školski drug, Prva gimnazija, rodom iz Bosanske Dubice, upamtio je da je moja mama njemu prala majice, košulje, čarape nakon što se mi izigramo ping-ponga u avliji. On je postao golem inžinjer, stručnjak za avione, motore, radio u Saudijskoj Arabiji. Pročitao negdje ovu opskurnu vijest – o ponižavajućim penzijama za pisce u Sarajevu – i pronašao način, jedan trgovinski lanac, da mi internetom može naručiti i na kuću slati takve pakete. Ramo Krivdić.
To je to. Postoji neka nevidljiva ruka koja nada mnom bdije i o svemu brine.
Kad je bila korona, začepile se granice, meni ne mogu dolaziti moji lijekovi od moje ljekarke, to je tzv. tradicionalna medicina, zovu je Čarobnica Ramiza iz Bijelog Polja. Jedini čovjek koji je mene tad nazvao bio je Kemo Ademović da me pita imam li kakvih problema.
I kažem ja da mi ne mogu dolaziti Ramizini lijekovi. On organizira vozača i donosi meni dva sanduka mojih lijekova. Ja sam tad njemu tražio dva kao da su oba meni, a nisam mu rekao da sam drugi namijenio Rami, koji mi je iz Zagreba javio da je fasovao karcinom abdomena, ide na hemoterapije, ali se topi svakog dana. I kaže meni: „Šta je ono što si ti uzimao?“ Ja kažem: „Ramiza.“
I ja preko treće osobe prebacim Rami. I uspravi se Ramo, kliažu vrati, i eno ga sada u Istri.
