Džordan Pil (Jordan Peele) je i autor, reditelj i producent ovog ostvarenja, dok su u glavnim ulogama Danijel Kaluja (Daniel Kaluuya), Keke Palmer, Stiven Jun (Steven Yeun), Majkl Vinkot (Michael Wincott) i Brendon Pira (Brandon Perea). Radnja filma prati brata i sestru, vlasnike ranča, koji pokušavaju nabaviti dokaze o neidentificiranom letećem objektu.
U ekskluzivnom intervjuu koji je za “Dnevni avaz” omogućio Una Film, distributer filma studija Universal, Džordan Pil je iskreno govorio o nastanku ovog filma, koju je zamisao imao na početku i šta ga fascinira u odnosu brata i sestre.
Vaši filmovi su jedinstveni i drugačiji od ostalih. Kakva je bila geneza “Nopea”?
- Teško je govoriti o nastanku, a da ništa ne odam, ali osjetio sam da postoji taj vakuum filma za koji bih želio da postoji, ali i da ne postoji, što je bio veliki horor, NLO film. Na neki način, osjećao sam da imam odgovornost da to preuzmem. Dakle, ideja, koncept i radnja su krenuli odatle.
Šta je bila Vaša glavna inspiracija da ga napišete?
- Humanost, kao i svi moji filmovi, u kombinaciji s osjećajem egzistencijalne bespomoćnosti. Tada sam ciljao na ideju spektakla, da izvedem ljude u kina i pomognem im da ojačaju ljubav prema bioskopskom iskustvu, a istovremeno sam se zapitao zašto smo opsjednuti spektaklom. Zašto je ljudsko stanje takvo da imamo zavisnost svjedočenju magije, bila ona lijepa ili užasavajuća?
U srži priče je odnos između brata i sestre koji su veoma različiti, ali imaju posebnu vezu?
- Da, to je priča o domu i bratu i sestri – O Džej (OJ) i Emeraldu Hejvudu (Haywood), koji imaju vezu koju treba ponovo otkriti tokom filma. Mislim da predstavljaju dvije polovine koje većina nas ima u sebi. Postoji dio mene koji je Emerald, koji želi biti “vani” i dobiti smijeh i ocjenu, a drugi dio koji je O Džej, društveno nervozan i neugodan. Ja sam jedinac, ali sam fasciniran odnosom između braće i sestara jer je zasnovan na primarnoj genetskoj vrsti lojalnosti, s nečim posebnim ispod toga. Bez obzira na to koliko mogu jedni drugima “skakati za vratove” ili koliko je njihovo postojanje definirano razlikovanjem jednog od drugog, na kraju će doći da podrže jedni druge. Dakle, želio sam da ispričam priču o tome jer je to nešto što mi uvijek donese veliku dozu ljubavi, radosti i melanholije.
A šta su dva glumca kalibra Danijela Kaluja, s kojim ste već radili na “Get Out”, i Keke Palmer donijela tim ulogama?
- Oni su tako različiti izvođači s tako različitom pozadinom, i oboje su tako divno utjelovili svoje likove. Čim smo spojili ove glumce moglo se vidjeti kako počinju da postaju Emerald i O Džej i koliko je ta veza bila stvarna. Došlo je čak do tačke da nisam morao mnogo da pričam s njima ili da im govorim šta osjećaju jedno prema drugom, jer su znali. Danijel Kaluja i Keke Palmer se toliko nadopunjuju, a u suštini su jedni drugima stvarali likove. Dakle, scene u kojima su zajedno su magične, a njihova veza stvarna.
Kako je Danijel reagirao kada ste mu rekli da će veliki dio filma provesti na konju?
- U početku nije sjajno, ali reći ću da nikada nisam vidio glumca koji je radio toliko naporno kao on kako bi naučio vještine jahanja. Divno je gledati njegov proces, jer od prvog dana kada sam ga sreo na “Get Out” i rekao mu da mi treba da ispravi naglasak, bio je besprijekoran. Onda je na ovom filmu rekao da će sljedeći put kada ga vidim biti jahač, i to se u suštini i dogodilo.
A imate i bogate složene sporedne likove koji mnogo doprinose filmu.
- Inspiriraju me reditelji kao što su Pol Tomas Anderson (Paul Thomas), Robert Altman i Kventin Tarantino (Quentin), jer oni ne uzimaju nijedan lik zdravo za gotovo. Bio sam blagoslovljen što sam ispunio sporedne uloge ogromnim talentima.
Film je, također, epskog obima i vizuelno zadivljujući.
- Apsolutno zadivljujuće je bilo raditi s mojim direktorom fotografije, Hojte van Hojtema (Hoyte van Hoytema), pravi je genije. Vjerujem da je on jedini snimatelj koji je mogao stvoriti tlo, i umjetnički i tehnički, da postigne neke od stvari koje smo izveli u ovom filmu. Radili smo nešto s kamerama velikog formata i IMAX kamerama koje nikada nisam vidio. Srce i duša filma su snimanje nemogućeg kamerom. Kada sam pitao Hojtea šta bi koristio kada bi morao snimiti leteći tanjir za potomstvo, rekao je da bi koristio IMAX kameru, samo zbog rezolucije.
“Nope” nadmašuje i ponovo osmišlja žanrove, do te mjere da se ne može staviti u neki okvir. Koliko Vam je to važno?
- Volim to! Cijelu svoju karijeru pokušavam identificirati okvirove i izvući se iz njih, a dio toga ima veze s osjećajem zatvorenosti. Također, kada imate “kutiju”, imate magični trik koji čeka da se dogodi i publika čeka da bude iznenađena. Pa, ako nađeš kutiju, otvori je!
Horor i žanrovski filmovi postoje i bili su uspješni od početka kinematografije. Zašto mislite da je tako?
- Jer je to sve. Film je jedan od načina na koji se bavimo našim strahovima, protiv kojih se borimo kao ljudska bića. I zaista vjerujem da sve što potisnemo, zadržimo, barem dovoljno dugo, ne nestaje. Zapravo, može se vratiti na gore načine. Dakle, postoji nešto u tome da se okupimo s gomilom ljudi kako bismo se suočili s tim strahovima u sigurnom okruženju koje pomaže našem tijelu da ih oslobodi i da se ne drži za njih. Zato ovi filmovi funkcioniraju.
- Toliko toga sam naučio iz izrade ovog filma! Što se tiče obima, rekao bih samo da nema ništa neostvarivo. To je nešto što bih rekao sebi i svakome ko želi da snimi film. Sve se može postići u ovom mediju ako se fokusirate na saradnju. Ako nađete pravi tim, radite i zajedno rješavate probleme, možete stvoriti najveće iluzije. Od “King Konga”, kada nisu imali nijedan od alata koje sada imamo, sve je bilo u inovacijama. Dakle, radilo se o tome da sebe i tim stavim na test i da vidimo koliko daleko možemo otići.
- Ne ulazeći previše u to o čemu se radi, mislim da se “Nope” strukturno razlikuje od drugih filmova, i da u njemu ima odstupanja od tradicionalnog pripovijedanja. Smatram da su kartice s imenima pomogle publici da zna kako da gleda film i shvati da ovo neće biti najdirektniji stil naracije, u filmu u kojem ćete morati obratiti pažnju na drugačiji način – rekao je Pil.
- Moj odnos prema simbolizmu u mojim filmovima postao je malo organskiji, s obzirom na to kako se simboli manifestiraju i šta znače. Tokom procesa, pronalazite veze u stvarima, a toliko pričanja priča i snimanja filmova počinje nečim što ne znate i pokušavate razumjeti ono što ste pokušavali sebi reći. Dakle, ne možete odlučiti šta su simboli, već ih pustite da vam oni pokažu šta su.
