Odavno dvije dvojke i dvije nule nisu napravile toliko problema.

Ovom izjavom Željko Samardžić, jedan od omiljenih pjevača na ovim prostorima već decenijama, počinje intervju za „Dnevni avaz“. Pandemija koronavirusa utjecala je i na njegov život, ali nije dao da utječe na njegovo raspoloženje, te se trudio da godinu i po održi ono po čemu ga mnogi prepoznaju, a to je njegova pristupačnost i osmijeh.

Govorio je Samardžić i o prijateljima, kolegama, umjetnicima, koji su izgubili život u borbi s koronom, ali i o svojoj karijeri, planovima, porodici, kao i devedesetim godinama, koje su i za njega bile veoma teške.

Ružna prošlost

Pandemija koronavirusa poremetila je svaki segment života. Koliko je utjecala na Vas?

- Nažalost, mnogi meni bliski i dragi ljudi su se inficirali, a neki i tragično završili. Ja sam se pridržavao preporuka ljekara i izbjegavao nepotrebne kontakte i izlaske. Odmarao sam i uživao dok se nisam umorio od toga. Višak slobodnog vremena ponekad zna biti veći teret od manjka. Jedva čekam da se "vratimo u sedlo" i da krenu koncerti, putovanja... Da napokon pokažemo osmijehe sakrivene ispod ovih maski.

Muzička branša je dovedena na koljeno, kako se kaže. Koliko će trebati da se opet izdigne?

- Vjerujem da neće trebati mnogo da se vratimo tamo gdje smo stali. Neki skeptici govore da više ništa neće biti kao prije, ali ja sam optimista i siguran sam da će već do kraja ove godine ta đavolja riječ – korona postati mnogo manje pominjana. Nadam se da će svi ovi dani srušenih planova i noći bez zagrljaja uskoro postati samo ružna prošlost.

Mnogi kažu da nemaju prihoda zbog zabrana. Kako Vi s te strane izdržavate? Možete li živjeti od "stare slave"?

- Pa, šta da kažem. Kako svima, tako i meni. Nisam od nekih velikih prohtjeva i ne žalim se. Ali ne mogu a da ne iskažem zabrinutost za mnoge moje manje poznate kolege, koje se teško snalaze i pokušavaju pronaći način da prehrane svoje porodice. Mislim da javnost ima pogrešnu predstavu o ovoj branši. Uglavnom je gledaju kroz poznata i eksponirana pjevačka imena. Ali, objektivno, mi smo u manjini. Veliki je broj manje vidljivih, a jako ugroženih ljudi iz ovog posla, muzičara, tehničara, tonaca... Kao i njihovih porodica, koje direktno zavise od živih nastupa i angažmana. Njihovi honorari nisu toliki da bi mogli uštedjeti za ovako dug period bez prihoda i mnogi se nalaze u nezavidnoj situaciji.

Stari lav

Izgubili smo mnoge umjetnike u posljednje vrijeme. Pa, čak i kada pogledamo Vaš Instagram profil, djeluje kao oaza sjećanja na velikane...

- Nažalost, u pravu ste. Ovih dana i mjeseci bilo je mnogo više loših nego dobrih vijesti. Mnoge moje kolege i prijatelji su se odjavili i napustili nas. Tužno, ali... Takav je život. Što reče moj omiljeni Panonski mornar: „Da nije crne, ni bela ne bi vredela".

Kakvi su Vaši planovi za ovo ljeto i jesen?

- Teško je danas planirati, ali nadam se da ćemo se ovog ljeta napokon početi vraćati svojim starim navikama. U mom slučaju to su koncerti, ali i poneka nova pjesma. Dosta materijala se sakupilo u folderu studija "Stari lav", tako da ću se potruditi da uradim spotove i svoju publiku, ali i sebe obradujem novim izdanjima.

Vi i Vaša muzika obilježili ste mnoge generacije. Mnoge su odrastale uz Vas i još odrastaju. Imponira li Vam to?

- Mislim da tako nešto laska svakom autoru, ali i pjevaču koji ih je otpjevao. Godine 1995. sam snimio "Sipajte mi još jedan viski", a još je rado slušana, kao i mnoge druge moje pjesme koje su došle poslije nje. Nevjerovatno je koliko mladih ljudi voli i podržava ovo što radim. To mi daje i motiv i energiju i mislim da ću pjevati sve dok budem čuo taj aplauz moje publike.

Da možete nešto promijeniti, biste li? I šta?

- Bojim se da bih nešto pokvario. Mislim da je za sada sve ispalo kako treba. Pretpostavljam da sam imao sreće, ali valjda se i ona nekako mora zaslužiti. Ako ste talentirani, pametni, radoznali i fino vaspitani, ne znači da ćete biti sretni i obrnuto. Život nema pravila. Malo toga je važno kad si u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Ratni vihor

Odabrali ste život u Beogradu. Pomislite li ikada da se vratite u Mostar?

- Životne okolnosti su se tako namjestile i ratni vihor me 90-ih odnio do Beograda. On je trebao, prema našim tadašnjim planovima, da bude samo usputna stanica ka nekoj dalekoj prekookeanskoj destinaciji. Željeli smo pobjeći što dalje od smrada baruta i ljudske nesreće. Australija mi se činila dovoljno dalekom. To sam planirao ja, ali neko gore je drugačije "promiješao karte" i desilo se ovo što traje sve do danas. Umjesto usputne stanice na putu ka novoj šansi, Beograd je postao naš dom. Već 30 godina u mojoj ličnoj karti piše beogradska adresa, ali i mjesto rođenja Mostar. Većina nas, Mostaraca, iz pedeset i neke je posebno ponosna na to "rođeni". Postoji milion gradova u koje možeš da odeš, ali samo jedan u koji možeš da se vraćaš. Mostar nikada nije niti će se pomjeriti iz mog srca. Rijetko prođe jedno godišnje doba, a pogotovo ljeto, bez mene u Mostaru. Prija mi ta hava. Tamo skoro kao da idem po terapiju.

Ponosni ste otac tri kćerke. Dajete li im i danas savjete?

- Vjerovatno će se svaki roditelj složiti da je bilo koje zadovoljstvo teško mjerljivo s onim kada vaša djeca izrastu u ljude, zdrave, sretne i ispunjene. Moje tri djevojčice su tatin ponos i sve više sam ja taj koji se "ogrebe" za poneki savjet od njih.

A kao deda kakvi ste? Tipični koji razmazi unuke ili...?

- Dede su valjda tu da "gledaju kroz prste" i povlađuju, pošto mame i tate nose teret odgovornosti vaspitanja. Mada, ne bih rekao da sam ja i kao tata bio pretjerano strog. Tako da, pretpostavljam da kod njih zaslužujem prolaznu ocjenu.

Kroz decenije govorili ste najljepše riječi o svojoj supruzi Maji. Ipak, kako održavate tu ljubav nakon toliko godina? Ostvarujete ono što je želja mnogih, da u ljubavi starite zajedno?

- Harmonija našeg braka počiva na ljubavi i poštovanju. Tako je to od onog trenutka kad sam poželio da je moja djeca zovu mamom, pa do danas, kada smo deda i baka našim unučićima.

Nesreća i sreća

U jednom od naših razgovora, mislim za Vaš 64. rođendan, rekli ste da su devedesete bile izuzetno težak period za Vas i da ste tražili svoje mjesto pod suncem. Jeste li ga našli?

- To je bio težak period za mnoge. Moja sudbina je samo jedna od mnogih sličnih u moru nesreće koje je donio rat devedesetih u mom i mnogim drugim gradovima bivše nam zemlje. Ja sam jedan od sretnika kome se sreća osmjehnula.

Čarobni trougao

Imate i posebnu vezu s Kotorom. Je li još mnogo vremena provodite u Crnoj Gori, posebno sada, tokom pandemije?

- Kotor je, uz Mostar i Beograd, treća tačka mog čarobnog trougla u kome najčešće provodim vrijeme. Ta tri mjeseca ljeta plus još poneka nedjelja onog kasnog "miholjskog"... Uživam u moru i Boki. Tad akumuliram energiju da preguram nadolazeće jesenje i zimske kišne dane, kao i sve poslovne obaveze. Kažu da je slana voda lijek za sve, bilo da su to suze, znoj ili more.

Imao sam tremu

Samardžić je nedavno održao i prvi virtualni koncert, ali iz Zagreba. Mnogi kažu da nije to to bez interakcije s publikom. A s obzirom na to da se mjere uvedene s ciljem suzbijanja koronavirusa u regionu ublažavaju, te na naše pitanje znači li to početak povratka u „normalan život“, Samardžić je odgovorio:

- Želim da vjerujem u to. Bit će, valjda, uskoro i onih "starinskih" kontaktnih okupljanja oko muzike. To je bio naš prvi nastup od marta prošle godine i skoro pa da sam imao tremu.