Zeničanka Nusreta Kobić, bosanskohercegovačka interpretatorica sevdalinki, od jedanaeste godine druži se s mikrofonom, a tokom svih godina bavljenja muzikom, uspjela je ostati istrajna i odana sevdalinki. 

Pjeva u “Institutu sevdaha” Fondacija Omera Pobrića, a njene najpoznatije interpretacije su “Nejma ljepše knjige od Kur'ana”, “Ramazan mjesec odabran”, “Šećer Mujo i besjede tvoje”, “Cijela Bosna”…

Muzikalna kuća

U razgovoru za “Dnevni avaz”, govorila je kako je ušla u muzičke vode, može li se živjeti od sevdalinke, današnjoj sceni, druženju s rahmetli Omerom Pobrićem…

- Dolazim iz kuće koja je muzikalna, tako da ne čudi da sam se već u 11. godini odlučila krenuti tim putem sa Kulturno-umjetničkim društvom “Radnik”. Činjenica, na početku je to bila zabavna muzika, budući da čovjek ne može odmah otkriti sve talente koje posjeduje. Potom sam kombinirala zabavnu i narodnu, a zatim krećem s folklorom – govori Kobić.

U jednom momentu ste ostavili muziku?

- Tako je, po završetku osnovne i polaska u srednju školu, ostavila sam mikrofon, da se maksimalno posvetim školovanju. Čim je to završilo, ponovo pjevam. Tada su to bili hotel „Metalurg“, gdje sam pjevala poseban program. Nikada nisam bila kafanski pjevač.

Kada ste se definitivno opredijelili za sevdalinku?

- Prije 16 godina pristupila sam Institutu sevdaha rahmetli Omera Pobrića i od tada je zvanično sevdalinka moj primarni put. Ali, po potrebi sam pjevala i domoljubive pjesme, učila ilahije i kaside.

Smatrate li da ste postigli dovoljan uspjeh uzmu li se u obzir vokalni Vaši kvaliteti?

- Nažalost, nisam postigla neki značajan uspjeh jer nisam živjela u gradu koji je glavni grad neke države. Bila sam, nekako, zakinuta za veći uspjeh i neko sam ko je nepravedno zapostavljen. Uprkos svemu, uspjela sam snimiti pet CD-ova i postati prepoznatljiva. Uvijek sam bila zlatna sredina.

Sevdah i tezge

Učesnica ste brojnih festivala, sa kojih ste često dobivali nagrade.

- Posljednji festival bio je u Velikoj Kladuši, gdje je moja pjesma dobila nagradu za najbolju kompoziciju. Dobila sam i nagradu na Lukavcu 2006. godine za najbolju interpretaciju. Dakle, nagrada s festivala je mnoštvo i svaka je draga na svoj način.

Iako pjevate sve žanrove, ljudi Vas, ipak, vežu za sevdalinku. Je li, ustvari, sevdah ono u čemu najviše uživate?

- Apsolutno. Opredijelila sam se za to jer nisam nikada trčala za zaradom. U sevdalinki nema nekog uspjeha i zarade, da možete napraviti nešto. Imam običaj reći da imam klasnu, a ne masovnu publiku. Ipak, sevdalinka me odvela u cijeli svijet, uz pomoć rahmetli Pobrića.

U kakvom položaju je danas sevdalinka i ima li mladih koji će je očuvati?

- Nažalost, ugrožena je. Mladih ima, ali strah me što krenu sa sevdalinkom i onda pobjegnu na takmičenja, te napuste sevdah i tezgare.

Kažete da se od sevdalinke ne može živjeti, jeste li upravo zbog toga razmišljali da odaberete neki drugi muzički pravac?

- Sreća je moja što sam penziju zaradila radeći u “Željezari” i pet godina sam penzioner. Tako da, nisam morala pobjeći od sevdalinke, ali, bilo je ljudi koji su to radili. Ko zna, možda i da nisam radila ne bih odustala od sevdalinke. Teško je sada garantirati. Međutim, uljuljkana sam u sevdahu i ne vidim se nigdje drugo. To je moj fah i kraj.

Lijep odgoj

Kako komentirate današnju muziku i šta pjevate na nastupima?

- Zgrožena sam novim pjesmama, koje liče na recitacije i nemaju veze s dobrom muzikom. Ovo danas je, zaista, loše. Na svojim nastupima nikada nisam pjevala te novotarije. Ako su se tražile modernije, pjevala sam pjesme Silvane Armenulić, Lepe Lukić, Zehre Deović, Bebe Selimović…

Na šta ste najponosniji u svojoj karijeri?

- Što sam bila dosljedna svom opusu, ali i što sam pored svih poteškoća, ostala lijepo odgojena jer to sevdalinka traži. Što bi rekao rahmetli Omer Pobrić kada sam dolazila kod njega: “Ulazi čovjek, prije svega, a onda tražimo muzički kvalitet”. Na to sam najviše ponosna, ali i na priliku da surađujem s rahmetli Pobrićem koji je govorio da sam Ronaldo Instituta sevdaha, njegova desna ruka, ponos i dika.

Ima li neka prilika koju niste prihvatili kroz dugogodišnju karijeru, a za čim danas žalite?

- Bila je to viša sila. Rahmetli Pobrić mi je govorio da ne mogu pjevati bezvezne pjesme, nego nešto što zahtijeva cijelog čovjeka. Tako da, htjela sam snimiti neke pjesme s njim koje se rijetko izvode i obilježile su mnoge pjevače, ali, nije mi se pružila ta prilika.

Zehra Deović bila je neprikosnovena 

Ko je bio Vaš uzor dok ste gradili sebe i svoj stil?

- Oduvijek je to bila neprikosnovena Zehra Deović, koja je obišla svijet, a ostala dosljedna sevdahu. Slušajući nju, ali i druge respektabilne interpretatore poput Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Bebe Selimović…, izgradila sam svoj jedinstven stil.

Tiha voda brijege roni

- Obično kažu tiha voda, brijeg roni. Nikada se nisam isticala po negativnostima. Morate biti dostojanstveni, to sevdalinka traži.  Lijepo oblačenje, poštovanje publike, vrsna interpretacija. To sam poštovala i vjerujem da u tome leži taj uspjeh – govori Kobić.