Snežana Savić (66), glumica koja je ostavila dubok trag na sceni ovih prostora, u razgovoru je veoma ljubazna i susretljiva. Prava dama, kako su je okarakterizirali fanovi, ali i mediji. 

Nježan odnos

Naš poziv za intervju Savić je rado prihvatila, uprkos bolesti i činjenici da je zbog toga Novu godinu dočekala u krevetu. Jedno od prvih njenih pitanja upućenih potpisniku ovih redova bilo je: „Kako je Sarajevo? Je li hladno?“. A razgovor se sam od sebe dalje nametao.

- Nažalost, pred samu Novu godinu mnogo sam radila, snimala seriju, imala zakazana gostovanja, tako da sam se premorila. To me stiglo. Prehladila sam se na snimanjima, a još je i loše vrijeme, hladno. Valjda sam bila lagano obučena. Zato sam Novu godinu preležala pod temperaturom, ali se nadam da će biti dobro. Imam već zakazane angažmane, valjda ću uspjeti ozdraviti do tada – govori nam Savić.

Dodaje da voli raditi, ali da je sada pritisnulo sa svih strana.

- Meni je najgore, ustvari svakom glumcu, kada nema posla. Ali u ovom nema sredine, ili ste baš angažovani ili ne radite ništa. Trudim se nekako da izađem na kraj sa svim, da napravim sebi odmor i neko resetovanje. Nisam imala vremena za odmor izuzev sada, kada sam se razboljela, pa moram da ležim – kaže Savić.

Ima li išta što želite u ovoj 2020. godini?

- Uvijek ima nešto što ste željeli, a niste imali. Nisam mnogo ambiciozna žena nikad bila, iako sam uvijek mnogo radila. Nisam imala visoke ciljeve, više sam se zadovoljavala onim što imam i što napravim, bez neke želje da to krunišem i pravim od toga nadogradnju za još veći uspjeh. Zadovoljna sam, nije loše. Moglo je bolje, a moglo je i gore. Šta drugo da vam kažem.

Hoćete li dolaziti u Sarajevo? Kakav je Vaš odnos s ovim gradom?

- Vrlo nježan zato što imam divna sjećanja na Sarajevo i gostovanja u mnogim lijepim mjestima po Bosni i Hercegovini. Nikada to neću zaboraviti. Moja su sjećanja... Kada god bih pravila reminiscenciju, uvijek bi bila prepuna boja, sentimenata, radosti i topline koju ja, naravno, nikad neću moći zaboraviti. Bez obzira što svi mi kažu da Sarajevo nije ono što je bilo. Ali za mene će ostati uvijek ono što je bilo. Možda su se ljudi i okolnosti promijenili, poslije ovih užasnih događaja. Treba dosta vremena da prođe da se to, ne samo prevaziđe, već i zaboravi. Žao mi je što smo svi stradali na neki način. Nije bilo onih koji nisu podnijeli teret i koji ne nose ožiljke. Ako ništa, onda tu nostalgiju i tugu za nečim što je bilo lijepo. Veliko druženje gdje smo svi bili bliski, upućeni jedni na druge, imali lijepe odnose, međuljudske... Eto, to je ono što mene veže za Sarajevo i što ja nosim u srcu.

Pratite li onda sva ova dešavanja u regionu?

- Da, pratim. Jasno mi je sve. Bila sam nedavno na gostovanju u Pljevljima, pa u Hrvatskoj... Gostujemo na raznim mjestima. Osjeća se to, u zraku ta neka atmosfera nelagode i napetosti. Mi koji se bavimo emocijama i koji živimo od toga, posjedujemo hipersenzibilitet kao svi umjetnici, mi to naročito osjećamo. Ne toliko u komunikaciji s običnim ljudima, oni su ljubazni prema nama, fini, divno nas prime... Ali ima nešto u zraku što se meni ne dopada. Vidite i sami da klima prosto nije dobra. To svako vidi.

Demode osobine

Je li moguće da izađemo iz svega toga?

- Nadam se da će razum prevladati, da je dosta bilo naopakih stvari i da ima još razumnih ljudi koji razmišljaju na pravi način. Da im niko neće dozvoliti da se, ne do Bog, desi nešto što će biti ružno za sve nas. Jer, na kraju, čemu to sve? Treba valjda da se zbližavamo i pravimo mostove, a ne da ih rušimo. Mene sve podsjeća na neki scenario za film.

Film koji, nadamo se, neće se snimati.

- Ne bi trebalo niko da dozvoli da neko upravlja nama, da ponovo pravi zidove i ruši mostove. Treba zaboraviti ono što je srušeno i sagraditi novo i živjeti. Mi smo upućeni jedni na druge, htjeli to ili ne. Ne moramo se voljeti, ali jedno lijepo poštovanje u kontaktu među ljudima je valjda nešto što je civilizacijski, što je normalno, posebno u 21. stoljeću. Niko neće dobiti time ništa, osim onih koji će profitirati. A ko će znati ko je taj? Mi, obični ljudi, nemamo takvih aspiracija da budemo zli. Kome je interes da bude zao... Ima takvih sigurno. Ali, dobrota će pobijediti, ljubav, plemenitost i dobre ljudske osobine. Valjda se nije to izgubilo bez obzira što smo uplovili u eru visokih tehnologija i što samo na pragu vještačke inteligencije. Ko zna šta će biti i šta nam to sve donosi.

Plaši li Vas sve to?

- Šta će biti sa čovjekom ako njime bude upravljala vještačka inteligencija. Nestat će duše, osjećanja, empatije... A već smo svjedoci da se to dešava oko nas. Danas kada je neko emotivan i dobar, više ne potpada u pozitivnu kategoriju već su te osobine demode i nisu više aktuelne. Naravno da me plaši. Imam puno godina, ali plaši me zbog mladih. Nadam se da imamo dobru djecu, da naša omladina neostrašćena i da svi ti mladi ljudi koji će se pojaviti zakonom prirode, desit će se smjena kada će doći novi, svježi ljudi, neokaljani, neisprljani, koji će znati da rezonuju na pravi način i naprave da ovaj svijet ne ide u pogrešnom smjeru. Nego da postane bolji gdje ćemo svi bolje živjeti.

Globalna politika

Nedavno mi je Vlatko Stefanofski rekao da što su vremena gora, umjetnici se više trebaju truditi da iznesu ljepotu na vidjelo.

- Jeste tako. Mi smo ti koji mostove trebamo graditi. A, nažalost, postoje i oni koji su zaduženi za njihovo rušenje. Vjerovatno da bi gradili na porušenom i od toga izvukli neku korist za sebe. Ili je to globalna politika na koju mi ne možemo da utječemo. Ko će to znati? Treba biti dobro politički potkovan i obrazovan da biste mogli ući u problematiku svega što se dešava.

Snežana Savić najveću popularnost je stekla ulogama u TV serijama „Bolji život”, ''Srećni ljudi”…

- Civilizacija prosto juri u tom smislu razvoja i prosperitetna je, a, s druge strane, urušavaju se osnovne ljudske vrijednosti i postulati na kojima počiva ljudsko biće – kaže Savić.