Da umjetnost nema granice, dokaz je i Filmski festival u Kanu, čije će 72. izdanje u subotu spustiti zavjesu. Odjeci filmskih Olimpijskih igara, kako je Kan jednom nazvao veliki Tarantino, čuju se na svim geografskim širinama i dužinama.
Dok se mnogi fokusiraju na glamurozni crveni tepih mondenskog ljetovališta te na glumice i manekenke koje izrezima i dekolteima na haljinama ostavljaju bez daha, ili na one koje u toj i toj deceniji života izgledaju senzacionalno, u sjeni se odvijaju važne priče i procesi.
Prošle godine festival se bavio diskriminacijom žena u filmskoj industriji nakon velikog skandala s Harvijem Vajnstinom (Harvey Weinstein), a ove godine, kako agencije prenose, Kan odgovara i na kritike o neravnopravnosti spolova, time što je u konkurenciju uvrstio četiri filma koje potpisuju rediteljke.
Berlinski, a i drugi festivali, danas se ne sklanjaju od otvaranja važnih tema, poput problema migranata, finansijske krize, ravnopravnosti spolova ili tolerancije... Naprotiv!
Svaka umjetnost, pa tako i filmska ima svoj posebni jezik, koji je nerijetko ljudima bliži i razumljiviji od njihovog vlastitog. Riječ film, koja na engleskom jeziku ima značenje i tanki sloj, šalje poruku da je tanka linija između poruke i akcije. Ali prvi korak je poslušati poruku.
Dakle, treba nam priča o glamuru i ljepoti, ali u hladu Zlatne palme ne bismo smjeli zaboraviti da je pomicanje granica, rušenje predrasuda i zidova ono što je zaista važno. Važno je ne okrenuti glavu od onih koji u životu nisu imali toliko sreće kao glumice s crvenog tepiha.
