Đorđe Balašević jučer je, u subotu 11. maja, proslavio 66. rođendan, a njegovi fanovi poslali su na stotine čestitki na dobro poznatu adresu, Ulicu Jovana Cvijića u Novom Sadu, koju je kantautor toliko puta spominjao u svojim pjesmama. Balašević sa fanovima u posljednje vrijeme komunicira preko svoje kćerke Jelene Bebe Balašević koja uređuje njegovu službenu Facebook stranicu.
Upravo tamo, jučer je povodom njegovog rođendana objavljen tekst koji je o svom rođenju i životu napisao Balašević, a u kojem otkriva da ga je majka Veronika, kada se rodio, htjela nazvati Zoran.
- Bio je 11. maj 1953, rano jutro, mama je zato željela da me nazove Zoran, ali je deda rekao da je to ime za sodarskog konja, i insistirao da me nazovu Đoka, po njemu, što, među nama, ponekad može biti još neprijatnije. Našli su se nekako na Đorđe, priznajem da nisam baš oduševljen, ali do sad sam se već navikao, šta je - tu je. Bik sam, dakle, u podznaku blizanac, dominantni navodno. Školovao sam se s promjenjivim uspjehom, bolje da ne pričamo o tome, to je bio period negativne afirmacije moje ličnosti - napisao je Đorđe.
- Igrao sam fudbal, ovisnički, neki misle da sam bio šmecer, neki da nisam imao pojma, u pravu su i jedni i drugi, što je najgore samo što ja sad ne znam kako bih vam to objasnio. Prvu ploču sam snimio u jesen sedamdeset i sedme, ništa okruglo, džaba računate. Pa ne treba meni jubilej da bih radio koncerte, šta vam pada na pamet? Naveo sam to više da bih se malo pohvalio iskustvom koje, eto mogu izmjeriti jedino tim tegom, sedamnaest godina teškim. To iskustvo je ujedno i najveća kvalifikacija koju sam stekao, pa bih, ako se priznaje, time mogli udovoljiti i narednoj stavki upitnika za moju biografiju. Po zanimanju sam znači, samouki velikan, što je šala, dabome. Ja sam samo jedan prosječan momak. Natprosječno talentovan, doduše. Prvu ploču sam snimio, posljednju još nisam, toliko o diskografiji. Uskoro će izaći i moja treća knjiga, a drugi roman, jeftina ljubavna priča, bez ikakvih pretenzija, odavno sam shvatio da nisam najpametniji na svijetu. Mada se ni plasman medu prvih pet ne može nazvati neuspjehom. Planiram još i da snimim neke svoje stare pjesme ponovo, izdavačke kuće koje su vlasnici snimaka ne objavljuju ih više iz nekih razloga, ali neće biti problema, većinu pjesama znam već skoro napamet, ostale ću pjevati na la-la-la. Sem toga imam pristojne kućne zalihe nagrada i priznanja, ali rok im polako ističe - dio je teksta Balaševića.
Naveo je kako sa datumima inače barata slabije, sjećanja klasifikujem po sasvim drugom sistemu.
- Pa sad ipak neću uspomene heftati za stranice starih kalendara, pogrešiću, bojim se. Bilo ih je baš lijepih, ukratko. Vrijedilo je, definitivno. Privatno sam zaljubljen u Oliveru, baš ono, kao da je tuđa, Bože prosti. Na početku karijere sanjao sam san o bendu sastavljenom od prijatelja. Na kraju karijere dosanjao sam taj san, eto. Baš me hoće karta - završio je Đorđe u tekstu objavljenom povodom 66. rođendana.