Dražen Dalipagić (67), Mostarac s adresom u Beogradu, jedan od prvih evropskih košarkaša za kojeg su zanimanje pokazali klubovi iz američke NBA lige, danas mirno živi penzionerske dane.
U javnosti se rijetko pojavljuje, a u medijima je skoro nemoguće pronaći neki noviji intervju s ovim velikanom.
Sjajna igra
Ipak, odlučili smo da mu pozivom poremetimo trenutke mira, a odmah na prvu čuli smo s druge strane telefonske žice:
- Kažem vam, ništa ne govorim. Nisam zainteresiran za intervjue. Karijeru sam davno završio. To da sam još poznat... Pa, možda. Opet, to je sasvim druga priča, koga ja zanimam - govorio nam je Dalipagić, kojeg smo u nastavku pokušali uvjeriti da ima još onih koji se sjećaju i koje zanimaju njegove sjajne igre, priznanja, uspjesi...
Na našu konstataciju da oni koji su rođeni u bivšoj Jugoslaviji, ne mogu zaboraviti tri evropska, jedno svjetsko i olimpijsko zlato, uz još sedam srebrenih i bronzanih odličja, koje je osvojio s reprezentacijom, legendarni košarkaš odgovara:
- Kad je pukla bivša Juga, sve je nestalo. To je to što imam reći. Ko koga još voli?
Dalipagić je, ipak, promijenio mišljenje i u ekskluzivnoj ispovijesti za "Dnevni avaz" govorio o bivšim, ali i o sadašnjim vremenima, o mladim, ali i o starim generacijama. Razgovarali smo i o porodici, zdravlju, dotakli se i sadašnjih košarkaških zvijezda, među kojima i našeg NBA asa Jusufa Nurkića...
A Vaši Mostarci, jesu li Vas zaboravili?
- Bio sam prije četiri dana u svom Mostaru. Ko to zna jesu li.
U rodnom gradu ste proveli praznike?
- Koje praznike, zar to još postoji? Ni za koga više ovdje nema praznika, rekoh vam, skoro sve je nestalo.
Svaki korak
Da li se, možda, zbog nostalgije za prošlim vremenima i Jugoslavijom, više ne oglašavate u medijima?
- Ma ne. Možda, ali ima svašta nešto zbog čega me nema u javnosti i u medijima. Jednostavno, postoji odranije priča zbog koje sam rekao "ne".
Je li se Mostar promijenio?
- Ma, kako nije, svi se gradovi mijenjaju. Evo, živim u Beogradu pa non-stop primjećujem nešto drugačije. Odem u Francusku kod unuka mjesec, vratim se, nešto novo nikne. U Mostaru, gdje sam prije živio, bile su bašte, zelenilo, a sada su tu sve zgrade, na svakom koraku.
Jednostavno, to je tako, kako smo prešli na privatnu privredu, tako nam je. Privatnici rade kao ludi, a država ništa, stala. Što nam je Tito napravio, to nam je ostalo i to imamo.
Šta je s ljudima?
- Ma, nemam pojma, ima različitih vrsta ljudi. Dobrih, ali i loših, uvijek je tako bilo i uvijek će biti. Čovjek se druži s onim ko mu odgovara, a ja, inače, ne sjedim s nekim ko mi ne paše.
S kim se družite?
- Imam mnogo prijatelja. Nismo stalno zajedno, ali se družimo, igramo tenis, pijemo kafe... Ovo iz košarke što je ostalo i što su živi, tu su, a vrijeme čini svoje pa dolaze nove generacije.
Kako Vas zdravlje služi?
- Ma, dobro je zdravlje, malo me kosti zezaju. Stari se. Bolesti su sve učestalije, ali eto, kod mene, srećom, nije takav slučaj. Mogu da funkcioniram, često igram tenis. Jedan sam kuk operisao pa moram i drugi. Ali, sve je to izdržljivo.
Znači li to da Vam je sport još u krvi, pratite li košarku, nogomet...?
- To da, sport sam uvijek volio. Evo, zatekli ste me dok gledam Minhen i Bamberg, to znači da košarku ne zaboravljam. Takav je život, igrate, a onda poslije gledate kako drugi igraju.
Informacije na internetu
Kako ste reagirali kad ste čuli i vidjeli da se povrijedio Jusuf Nurkić?
- Pa, zar on nije dobro? Igra li?
Slomio je nogu, nakon čega je operisan...
- Pa, nisam znao da je slomio nogu. Čuo sam da je povrijeđen, ali... Čitam informacije na internetu, ali ne tako često pa su mi, vjerovatno, zato promakli detalji. Žao mi je zbog Jusufa, nadam se da će biti dobro.
Znate kako to ide, kad završimo karijeru, svi mi koji smo se bavili sportom, posebno košarkom, postali smo poluinvalidi.
Je li ova povreda za Jusufa veliki hendikep s obzirom na to da se desila u periodu kad je nizao najbolje rezultate?
- Naravno da je hendikep, kako nije. Svakom igraču je to veliki problem, a njemu pogotovo, jer je on sad u najboljim godinama za svoju karijeru. Opet, nije on jedini kojem se desilo.
Igrači koji se operišu, ne igraju najmanje mjesec i po ili dva, a danas ih mediji "tjeraju" da se vrate za nekoliko dana. Iskreno, žao mi je svakog našeg igrača. Svi su oni naši, bili smo nekad jedna država.
Pratite li košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine?
- Pratio sam ih nedavno, dok ih je vodio Dule Vujošević.
Kakve su nove generacije, nova postava...?
- Nikakve, ako ćete iskreno. U smislu da se nisu kvalificirali, a volio bih da je svih šest naših republika uspjelo izboriti plasman. Čak i Hrvati, koji su mnogo jači od BiH, nisu uspjeli.
Opušten sam uvijek
Kako izgledaju Vaši trenuci odmora i opuštanja?
- Šta da vam kažem, opušten sam uvijek. Trudim se da mi vrijeme mira i samoće bude dragocjeno.
Najbolja stvar na svijetu je biti djed
Imate unuku i unuka. Kako je biti djed?
- Najbolja stvar na svijetu je biti djed, oni te maltretiraju, a ti im sve daješ. Što te više maltretiraju, još im više daješ. Nije tako s djecom bilo, radio sam i nisam imao ni vremena. Ali, kad sam s unucima, nema tu mnogo filozofije, najljepše mi je. Nizašta ne bih mijenjao trenutke provedene s njima.
