Poznati pjevač Bojan Tomović (37) razvodi se nakon 13 godina braka. Pjevač je nedavno šokirao cijeli Balkan priznanjem da boluje od Bipolarnog poremećaja, a Bojan je tada i sam izjavio da mu je bolest uništila brak i zdravlje.

Tomović je na svom Facebooku objavio emotivnu i brutalno iskrenu priču o razlogu razvoda koju prenosimo u cijelosti.

- Ovo moram napisati zbog svih zajedničkih prijatelja, poznanika i naravno rodbine, jer stvarno više nemam živaca objašnjavati svima redom, pojedinačno, razlog razvoda.

Otišla je. Ima skoro mjesec dana. Kad je krenula pakovati svoje stvari, po prvi put je nisam sprečavao u tome, naprotiv, pomogao sam joj da se spakuje i iskreno joj poželio sreću kad je napuštala stan. Spasila se, psihički se spasila, jer je sa mnom teško živjeti.

Nikada nisam bio agresivan prema njoj, ali psihičko maltretiranje je kažu u rangu sa fizičkim, ako ne i gore. Moje stalne teške depresije i ničim izazvane euforije podjednako su iscrpile i nju, i da je ostala samnom i ona bi ubrzo završila na antidepresivima, zato sam i osjetio neko čudno olakšanje kad je napustila naš dom, jer sam siguran da sam i ja napokon učinio dobro djelo iako to možda sada tako ne izgleda.

To je jedno pošteno, neiskvareno stvorenje, velikoga srca i dobre duše, iz dobre, domaćinske kuće i zaslužila je da bude sretna, da ima potomstvo, kad se već nama nije dalo, jednostavno, zaslužila je normalan život, a ne skoro svakodnevne stresove zbog mene, koji su je zadnje vrijeme redovno dovodili do suza.

Nisam više mogao gledati kako pati i kamo sreće da sam ranije mogao presijeći i pustiti je da ode, ali ipak je to 13 i po godina braka i ljubav i prijateljstvo i navika.

Ne mogu lagati, teško mi je, ponekad preteško, ali antidepresivi čine svoje i držim se nekako.

Možda zvuči kao otrcana fraza, ali mene zaista tješi jedino to što ja stvarno vjerujem u to da će ona sigurno biti sretnija bez mene, da će imati lijep i normalan život, da će se ostvariti kao majka jer je to dugo željela.

A prije sam sve mislio da kad bi je vidio s nekim drugim, da bi im poželio sve najgore i tom nekom tipu razbio nos, ali sada zaista ne. Imali smo uspona i padova kao i svaki brak, prošli smo zajedno sve, od jeseni 2005. pa do Proljeća 2019., bilo je mnogo toga lijepog i samo se toga želim sjećati.

Voljeli smo se jako, kapirali smo se pogledom, mogli smo satima šutjeti zajedno a da nam bude lijepo. Proputovali smo pola svijeta, od Amerike do Albanije.

Uživali smo u putovanjima, u muzici, u pozorišnim predstavama, gledanju filmova, u našoj prvoj jutarnjoj, crnoj turskoj kafi, u šetnjama sa našom malom Mazom.

Imali smo neke naše slatke male rituale koji mi sada fale, znali smo iskreno da se radujemo sitnicama.

Mislio sam da ću ostariti s njom i da ćemo jednog dana unuke smarati s pričama kako je u naše vrijeme sve bilo drugačije, a opet normalnije, kako smo “slušali” roditelje, poštovali nastavnike, kako smo se prvi put napili tek na proslavi punoljetstva, kako smo preživjeli bombardiranje 1999., kako smo mobilni dobili tek sa 19, 20 godina, a internet, onaj preko fiksnog telefona što krči sa 25.

Njoj sam posvetio svoje najljepše pjesme “Jela”, “Sunce i more”, “Pokucala sreća na vrata”, “Kockice”…

Poštovala je moje roditelje, cijelu familiju, iako nije baš lako biti crnogorska snaha, ali ona je prihvatila sve naše običaje i svi su je voljeli.

Dok mi se stanje nije pogoršalo, htjeli smo i djecu i to petero, a odabrali smo i imena: Šćepan, Blažo, Mijat, Đukan i Ksenija.

Od nje sam učio biti bolji čovjek, ali izgleda da mi učenje baš i ne ide od ruke.

Prvih 10-ak godina stvarno nam je bilo lijepo, ali zadnjih par godina moja mračna strana, moj Bipolar, učinio je svoje i bukvalno smo iz bajke sa početka filma, završili kao psiho triler.

Rekla mi je prošle godine da je sa mnom iz sažaljenja, jer je mislila da bi se ja u afektu ubio kad bi me ona ostavila.

E, pa naprotiv, ubio bih se da je ostala sa mnom, jer bih sebe smatrao manipulatorom i lošim čovjekom koji manipulira svojom bolešću i, maltene, na silu drži nekoga kraj sebe gledajući kako propada i tone do samog dna sa kamenom oko vrata, tj. sa mnom.

E pa ne. Zato sam i uporan sa razvodom jer je tako najpoštenije i najbolje, posebno za nju. 

I, ono glavno, da je ne bi neko osuđivao, onaj fazon tipa "vidi, ostavila ga sad kad mu najviše treba".

Ne, to nije istina, razvod je bio više moja inicijativa da bih zaštitio od sebe ženu koju volim, a ja sam zvanično bipolaran već 7 godina, tako da je ona itekako bila uz mene, posebno u najtežim periodima moga života, čak je i previše sebe dala.

Prošla je sa mnom i moje probleme sa alkoholom i drugim lošim navikama, zbog nje sam najviše i prestao piti.

Bila je uz mene i kad sam se samopovrjeđivao nakon smrti moga Taja, išla sa mnom po bolnicama, na kontrole, bila je uz mene i kada sam se smijao kao blesav i kada sam danima, ubijen u pojam blejao u jednu tačku i hvala joj na tome, zapravo hvala joj na svemu što je učinila za mene. Kažu da su u top 5 na listi stresova: smrt člana porodice, lična bolest, razvod, gubitak posla, bolesti u porodici, eto ja sam to sve doživio i nekako preživio (uz sedative, psiho stabilizatore i antidepresive ), ali idem dalje, a gdje ću, kud ću, ne znam ni sam. 

Zapravo znam, ja ću nastaviti svoj život u Crnoj Gori, a ona će, valjda, u Beogradu.

I tako svako na svoju stranu.

Sa 37 godina sam ponovo na početku. Ili na kraju.

Imam ja jednu staru pjesmu koju sam napisao jos 2007., ali tek sad je osjećam, tek sad me pogađaju riječi te pjesme, a refren ide ovako:

‚‚Čuvaj mi je Bože moj

Nek se ne izgubi

Sada kada je

Više ja ne ljubim

Neka bude sretna

Pa makar i sa drugim

Ma, naučio sam

Ja da gubim…‚‚