Marina Tucaković (65), autorica brojnih muzičkih hitova na ovim prostorima, operirala je u martu prošle godine tumor dojke na Institutu za onkologiju i radiologiju u Beogradu. Marinino stanje bilo je veoma loše, prognoze nisu bile baš ružičaste, ali se ona nije predavala... Borila se. Bori se i dan-danas uz veliku podršku supruga Aleksandara Radulovića Fute i sina Milana.
Nakon što joj je dijagnosticirana teška bolest, Marina se povukla iz javnosti i posvetila sebi.
Ipak, pristala je govoriti za “Dnevni avaz” te je u iskrenoj i emotivnoj ispovijesti govorila o teškom periodu, trenutku kad je saznala od čega boluje, načinu na koji se bori, šta joj daje snagu, u čemu pronalazi mir...
Naš poziv zatekao je Tucaković u njenom beogradskom domu, a sudeći prema glasu, osjeća se bolje, iako redovno odlazi kod ljekara na kontrolu.
Priznala nam je da su na njeno zdravlje djelovale i teške životne situacije, posebno velika tragedija od prije jedanaest godina, kad je izgubila dvadesetčetverogodišnjeg sina Miloša.
Različite terapije
- Da vam kažem, nisam sigurna da je najgore prošlo, ali vidjet ćemo. Imam neki konzilij u vezi sa mojom bolesti u Institutu tako da ostaje da čekamo i vidimo šta će biti. I dalje sam na nekim terapijama i ne prestajem primati razne lijekove – počinje svoju ispovijest Tucaković.
Koliko Vam terapije pomažu?
- Valjda pomažu, nisam sigurna. Često ih mijenjanju, sad mi daju jednu pa malo prođe i dobijem neku drugu, ali opet, hvala Bogu, dobro sam kako je bilo i kako je moglo biti.
Sudeći prema Vašem glasu, ne dozvoljavate bolesti da Vas pobijedi.
- Tako je, cijelog života sam bila borac, kad je bilo potrebno, išla sam glavom kroz zid.
Šta Vam daje snagu i tjera Vas naprijed?
- Vjerujte mi da nekad i ja ne znam odgovor na to pitanje. Uglavnom, moj zaključak je da mi je ta snaga i volja urođena. Opet, nije čovjek uvijek pun snage, želje niti volje da pobijedi... To vam je kao sve u životu, varira gore-dole. Ne kažem ovo samo kad je bolest u pitanju nego sve, cijeli život nam je na vagi... Nekad smo slabi, jaki, ravnodušni... Ali, moramo dalje, zbog sebe i zbog onih koji nas vole.
Nisam klonula
Iza Vas je veoma težak period.
- Znate šta, s obzirom na to da sam preživjela tu 2018., ne mogu reći da nije bila dobra, jer život je nešto najvažnije i nešto što trebamo voljeti.
Kako ste reagirali u trenutku kad ste saznali da imate rak dojke?
- Nisam klonula, to je veoma bitno. Jednostavno sam pustila da stvari teku svojim tokom. Iskreno, nisu tu postojali veliki inat i pretjerana borba da izađem kao pobjednik, jer sam bila toliko loše da, ustvari, nisam mogla da razmišljam o tome.
Ko je bio uz Vas u teškim trenucima?
- Tu su svakako suprug i sin, oni su mi neizmjerna podrška u periodu iza mene, ali i sada. Ko će drugi biti uz mene nego najmiliji. Naravno, podrška su mi i svi dobri prijatelji, saradnici, poznanici... Pomagali su mi savjetima, kontaktirali me, zvali, pitali kako sam.
Mladi ljudi
Koja Vam je misao prošla kroz glavu kad ste postali svjesni da se suočavata s opakom bolešću?
- Pravo da vam kažem, ništa nisam pomislila, desilo se što je moralo da se desi. Često kažem: Za sve postoji lijek osim za sudbinu. To vam je što vam je.
Dok ste ležali u bolnici, pretpostavljam, vidjeli ste strašne slučajeve?
- Uh, to mi je baš bilo teško. Samo kad sam vidjela koliko je mladih ljudi bolesno, čini mi se više me je to potreslo nego sama činjenica šta se meni dešava.
Možete li raditi?
- Pa, pomalo radim, nisam baš u snazi niti u periodu kad bih mogla posvetiti se pisanju. Drago mi je da me ljudi vole zbog onoga što sam uradila kroz karijeru i da cijene moj posao. A šta ćete, to je tako, dok je čovjek živ mora da radi, jer ništa nam ne pada s neba.
Je li težak period iza Vas i gubitak sina u neku ruku doprinio tome da i obolite?
- Tako je, čovjek pukne. Sve što mi se dešavalo, taj težak životni put, odrazilo se na moje zdravlje, psihu, snagu, oduzelo mi energiju... To je opće poznato, da me težina života natjerala da puknem. Ipak, pojavi se i ta neka sila koja nam kaže da moramo živjeti.
Cijene me...
- Neizmjernu podršku sam dobila od svojih fanova i ljudi koji cijene mene, ali i ono što radim. Svaka podrška čovjeku mnogo znači – govori Tucaković.
Ljekare slušam, ali životne navike ne mijenjam
Jeste li promijenili životne navike?
- Uglavnom ne, zato se i borim. Životne navike ne mijenjam, nikad nisam i nadam se da neću. Ljekare slušam, to moram i obaveza mi je. Idem redovno na kontrole, poslušna sam. Opet, kao što sam rekla, moja situacija nije do kraja razjašnjena, non-stop mi mijenjaju terapije.
Odlazak u Njemačku
Osim u Boegradu, liječite li se i u Njemačkoj?
- Liječim se u Beogradu, na Institutu, a u Njemačku sam išla dva puta na imuno vakcinu i to je sve. Uglavnom, bolest mi vode ljekari u Srbiji.
