Radomir Mihailović Točak (68) nije bilo ko. On je gitarista za kojeg je još jedan genijalni gitarista Vlatko Stefanovski rekao da je "The One and Only" (jedan i jedini) i naravno da potpisniku ovog teksta imponira kad mu Točak, koji se veoma rijetko oglašava u javnosti, na upit da uradimo intervju, kaže: “Vas ne smijem odbiti.” 

Osnivač “Smaka”, jedne od najboljih grupa na ovim prostorima, u velikoj životnoj ispovijesti za “Avaz” otkriva svoje spone s Bosnom i Hercegovinom, veoma otvoreno govori o tome kako njegov život izgleda danas, žali li za propuštenim šansama... Naravno, krenuli smo od neponovljivog “Smaka”.

Muzičko educiranje

U pripremi intervjua rekli ste da je “Smak” prestao s radom. Je li to konačna odluka ili...?

- Zapravo, nije odluka nego je novonastala situacija, u kojoj smo ostali bez važnog člana grupe. Niko od nas trojice iz originalne postave nema ideju šta dalje. Jednostavno smo pustili da stvari idu svojim tokom. Vidjet ćemo hoće li se ta knjiga (“Smak”) nastaviti i dalje pisati ili će se samo čitati.

Nastupate li Vi uopće bez “Smaka”?

- Nažalost, ne bilježim nastupe bez grupe “Smak” ima tome već dvadesetak godina. Nakon perioda traženja, još osamdesetih sam shvatio da je “Smak” jedini iskaz koji je dolazio u obzir što se tiče izvođenja uživo. Dugo smo ga tražili i napokon pronašli, sve drugo, bar meni, ne izgleda dovoljno privlačno. Mojim poklonicima zbog toga dugujem izvinjenje, prošle su mnoge godine i nisu imali priliku da provjere razne priče koje o nama kruže.

Čime se, ustvari, bavite?

- Čitav moj život je muzičko educiranje. Učio sam druge, a zapravo sebe najviše. U šali sam govorio da sam ja najbolji đak u svojoj školi. Shvatio sam da nije dovoljno samo biti roker ako prihvatimo rok kulturu, način oblačenja, pa čak i fascinantno sviranje, puno gitarske vještine. Ako je moje zapažanje tačno, onda mogu reći još i to da se muzika veoma sporo uči, jer je teška, jer ima dva aspekta, treba razumjeti i treba osjetiti.

Vjerujem da dijelim mišljenje brojne publike širom bivše Jugoslavije kad kažem da je velika šteta da “Smak” u nekoj formaciji ponovo ne stane na pozornicu.

- U pravu ste, stvarno je šteta, ali nismo mogli protiv neminovnosti. Mislim da sami najviše ispaštamo zbog toga. Zahtjev publike je jasan “Show Must Go On”. Postoje formacije, postoje svi uvjeti za nastavak rada. Ja, prosto, ne smijem više ništa da govorim o našim namjerama da ne bi ispalo kao neko obećanje. Nemam mnogo iskustva u pravdanju.

U kojoj muzici Vi privatno uživate. Je li to još Safet Isović?

- Da, između ostalog često odslušam numeru “Zarasle su staze moje”, koju je Safet otpjevao još 1987. u Sava centru. Od njega sam naučio jednu važnu stvar, čak i fiksna melodija može da se improvizira finim ukrasima, koji nikoga neće povrijediti niti ikome zasmetati. On je u tome bio majstor. Izvođači često pretjeruju s emocijama, poneseni iskrenom podrškom publike. Safet je znao da ostane miran, dok su ostali bili euforični slušajući ga s najvećom pažnjom, očekujući šta će on da plasira kao novost. Talentirani ljudi to uglavnom mogu.

S druge strane, veliki sam fan čitave marokanske muzike. To je narod koji se nalazi na tromeđi afričke, evropske i arapske muzičke kulture, dakle ritam, harmonija i melodija… Kad njih slušam, prisjetim se svog djetinjstva, kad sam bio oduševljen muzikom.

Narušeno zdravlje

Uprkos Vašoj gitarističkoj genijalnosti, odabrali ste relativno miran i povučen život, daleko od svjetala pozornice. Žalite li danas zbog toga?

- Naravno da žalim, tako sam uskratio sebi i drugima zadovoljstvo. A splet okolnosti je htio da sam morao da se povučem na neko vrijeme što zbog opće klime, u kojoj muzika više nije predstavljala vrijednost kao prije, što zbog zdravlja koje se narušilo. Istina je da ne volim eksponiranje, slikanje. Sve to zna da pokvari događaj. Ispostavilo se da su ljudi imali ogromnu želju da nas vide baš zato što nas nigdje po zvaničnim medijima nije bilo.

Mogli ste napraviti i svjetsku karijeru.

- Možda, zaista nisam mnogo o tome razmišljao, jer se danas tzv. slava stječe nastupima širom planete, po raznim festivalima. Za tako nešto potrebni su posvećenje i ambicija, za koje, prosto, nisam stvoren. Moj format je u okviru Balkana i zaista sam ponosan kad mi neko prikači takve atribute. Znate zbog čega? Pa, eto, da se čovjek izrazi iznutra, jedino je to, po meni, bitno u umjetnosti. Ali, valja priznati da naša cjelokupna kultura nije baš sasvim čitljiva ljudima iz bijelog svijeta. Naši životi i naša historija obiluju tamnim tonovima. Uopće, muzika Balkana, u tradicionalnom smislu, uglavnom djeluje elegično.

Više od brata

Da li rok na neki način određuje ljude koji ga slušaju?

- Često sam se znao upitati kako neko mojih godina i mnogo mlađi može da ne sluša rok. Kakva je to muzika bolja od roka? Mislim da tako nešto sigurno ne bi moglo da prođe neprimijećeno pored mene i pored mnogih, meni sličnih. Ali, jasno je, možda i ne vidim da se radi ne samo o muzičkom ukusu, već o pravoj ideologiji, mada ja smatram da je rok antiideološka pojava. S druge strane, siguran sam da bi se mnogima, kad bi bili na makar jednom dobrom rok koncertu, veoma svidjelo. Sudim to po sebi, jer u početku, dok to i lično nisam iskusio, nisam bio neki ljubitelj tzv. bit-muzike, tako su je onda zvali. Kad sam čuo gitare preko pojačala, silan zvuk na bubnjevima, tada je sve krenulo u drugom pravcu. Čovjek, prosto, poželi da i on to oproba. Hoću da kažem da je savremena muzika ili rok, zapravo, muzika zvuka, gdje se akordi zamjenjuju snažnim rifovima i ritmovima, koji vas nose.

Na koncu, sigurno Vam je veoma teško pala smrt Borisa Aranđelovića?

- Eh, pa znate, meni je još 1981. umro rođeni brat, nešto slično, ali drugačije, jer smo Kepa, Boris, Zoran, Laza i ja bili više nego braća. Ponekad smo na sceni bili jedno biće. Mnogo smo vremena proveli zajedno. Podijelili smo nebrojeno puta teške trenutke, ali i one lijepe, koji jedino ostaju u sjećanju. On je stvarno znao da vas nasmije do suza i uvijek je sa svakim želio da ostvari prisan kontakt iako ga prvi put vidi u životu.

Matematika i kompjuteri

 Šta još, pored muzike, ispunjava Vašu dušu?

- To su svakako matematika, programiranje, statistika, jednom riječju filozofija. Neko vrijeme sam stvarno bio zaluđen šahom, ali sada, pored najnovijih softverskih aplikacija za šah, nekako mi je opalo interesiranje, jer s tim čudima više nema igre. Ali, da još skratim, sve što ima veze s kompjuterima, predmet je mog interesiranja.

Veoma čudno doba

 Ljetos ste proslavili 68. rođendan. Zamislite li se ponekad nad onim što ste napravili ili nad onim što ste možda propustili?

- Kako da ne, svakodnevno se presabirem i uvijek iznova vidim da sam mnogo toga propustio, ali i lijepog stvorio. Što se tiče muzike, zaista mnogo radim, a ni sam ne znam s kojim ciljem. Ranije sam više komponirao i to je ono što ljudi hoće od mene. Danas dosta učim, bavim se raznim analizama, a to zna da odbije ljude, jer djeluje naporno i dosadno. Ali, narodna izreka lijepo kaže, sve u svoje vrijeme. Trenutno se nalazim u meni veoma čudnom dobu, ne mogu baš da se naviknem na njega. Ranije su se stariji ljudi jasno razlikovali po shvatanjima. Danas još imam radoznalost kao kad sam bio dijete, a već bih morao da sazrim, mislim da se to kod mene neće lako odvijati. Nadam se da meni sličnih ima još.

Korijeni iz Hercegovine i Sarajeva

“Smak” je bio među prvim bendovima koji su u Sarajevu svirali nakon rata. Kakve su spone između Vas i Bosne i Hercegovine? Vi i jeste porijeklom iz BiH.

- Tako je, svi su moji s očeve strane porijeklom iz Hercegovine ili iz Sarajeva. Mene su još više vezivale naše uspomene vezane za čitav prostor BiH, a posebno za Sarajevo. Publika u tom gradu se od prvog trena jako navukla na našu muziku, a mi na takvu publiku. Uvijek smo bili u nedoumici gdje nas to publika najbolje prihvata, u Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu. Druga su vremena bila, skoro da više ne mogu da se sjetim obrisa sreće iz sedamdesetih godina, priznajem da sam jugonostalgičar. Taj posljednji koncert ostat će mi specijalno u sjećanju, bilo je nečega uzvišenog.