Kazalište „Ulysses“ na Brijunima ove godine je proslavilo svoje punoljetstvo, a 18. sezona otvorena je nastupom Radeta Šerbedžije (72), koji je na čelu ove kuće.
Po mnogo čemu je poseban Radetov i teatar Lenke Udovički, kako ga i on sam često naziva. Osim fantastičnih predstava koje svojom pričom izazivaju emocije kod publike, nastupi, performansi, ali i muzičke note publiku u „Ulyssesu“ ne ostavljaju ravnodušnom.
Glumac svjetskog glasa, ali i stasa, nedavno se vratio iz Amerike, a povod su upravo bili nova sezona, predstave i nastupi. U intervjuu za „Dnevni avaz“ otvoreno je govorio o sadržaju njegovog kazališta, novim angažmanima, situaciji u kulturi i društvu, a otkrio nam je šta mu je ispušni ventil kad se umori. Kroz smijeh nas Rade pita: „Zar se na meni vidi da starim, rođendan dođe i prođe?“
On nije jedina glumačka zvijezda koja je na ovim prostorima napravila veliku karijeru, ali jeste sigurno jedan od rijetkih s Balkana koji je to uradio i u inozemstvu.
Koprodukcija sa Sarajevom
- Novu sezonu kazališta „Ulysses“ otvorio sam nastupom 13. avgusta. Do sada smo imali dva koncerta, pa 28. jula premijeru Lenkine predstave „Bakhe“. Bilo je mnogo poznatih likova na toj premijeri, a u pitanju je priča u kojoj igra 12 glumica, i sve je ženska podjela. Prijem publike je bio odličan, uglavnom, dobro ide ovaj komad, a prije toga smo odigrali „Antigonu“, koju već treću sezonu izvodimo na Brijunima. Važno je istaknuti da predstavu radimo u koprodukciji sa Sarajevom, gdje igraju i bh. glumci poput Maje Izetbegović, Ermina Brave, Džane Džanić, te sarajevski studenti, zbog čega mi je veoma drago. Što se tiče ove predstave, imamo planove da je odvedemo u Evropu, pa ćemo vidjeti.
S obzirom na to da „Kralja Leara“ izvodite svake godine, hoće li to biti slučaj i u ovoj sezoni?
- Naravno. Svakako, mislim da je Lir najteža moja uloga, toliko je kompleksna i zahtjevna, ali i savršeno napisana. To je jedan od najsavršenijih komada što je ikada napisan. Uživamo u toj predstavi, ali i publika koja po nekoliko puta dolazi. Slobodno mogu reći da je ovaj komad zaštitni znak našeg teatra.
Pred otvaranje nove sezone vratili ste se iz Amerike. Jeste li tamo nešto novo radili?
- S mojim prijateljima, glumcima u Americi, snimao sam novu seriju pod nazivom „Strange Angel“, a prikazivanje 10 epizoda već je počelo u Americi. Ali eto, sada sam najviše usmjeren na rad „Ulyssesa“, gdje ćemo ugostiti nekoliko predstava iz regije, a, između ostalih, gostovat će nam Zijah A. Sokolović s predstavom „Glumac…je glumac…je glumac“ i s još jednim komadom. Još jednu priču „Ulyssesa“ zatvorit ćemo koncertom Vlatka Stefanovskog.
Volim sport
Primjetno je da dosta dajete priliku mladim glumcima, kolegama.
- To nam je vrlo važno. Veoma je teška situacija za mlade umjetnike u teatru i filmu. Živimo u vremenima u kojima je društvo ekonomski nestabilno, mislim na područje cijelog Balkana, gdje smo nekada živjeli zajedno. Svugdje je teška situacija i to se, naravno, jako odražava na kulturu. Nekako, kultura uvijek ispadne zadnja rupa na sviralu. I za sport ima više novaca, mjesta, razumijevanja, nego za kulturu. Nemam ništa protiv toga, jer veoma volim sport, ali mislim da je kultura najvažnija stvar za zdravlje jednog naroda i ulaganje u ovu sferu je veoma važno. Onda, u ovako teškim vremenima naravno da je teško i umjetnicima.
Postoji li neki recept kojim bi se situacija mogla promijeniti?
- Postoji, a to je razumijevanje vlasti i ljudi koji nas vode. Konkretno, kada govorimo o kulturi, ne mislim da treba graditi i raditi neke velebilne zgrade i slično. Nego sigurno da postoji način da se uz minimalna sredstva mogu adaptirati prostori i, na neki način, pronaći mogućnosti za pomoć kulturi, ali i drugim granama. Naravno, važna je naša saradnja, koprodukcije su neminovne na našim prostorima, kako u kulturi tako i u privredi vjerovatno.
Prije nekoliko dana proslavili ste i rođendan.
- Da, slavili smo u krugu porodice. Godine prolaze, a ja se dobro osjećam. Ustvari, malo me leđa muče, ali, Bože moj, nešto mora žuljati čovjeka. Mnogo sam toga teškoga u životu prenio preko njih.
Zadatak umjetnika
Godine iza Vas nisu bile lagane, dosta se toga izdešavalo.
- Uh, neka ostane na tome. Ne bih želio govoriti o nikakvim političkim temama, selidbama, jer je sve to iza mene. Ne želim se osvrtati na prošlost i mislim da svi skupa trebamo gledati u budućnost, i samo taj način, volja, optimizam, ljubav, razumijevanje..., mogu nas dovesti boljim, ljepšim danima. To je zadatak svakog umjetnika, zapravo svih nas, da stvaramo pozitivan svijet oko sebe.
Od Vaše prve filmske uloge prošlo je više od 50 godina. Kakvi su bili glumački počeci?
- Bilo je, nekako, lagano, i imao sam sreće u životu. Ima istine u tome da je sreća vrlo važna u životu, posebno u poslu kojim se ja bavim. U pravom trenutku dobiti pravu ulogu, odigrati je dobro, da je svijet vidi i zapazi, onda doživjeti da vas reditelji traže. Sve se to veže jedno na drugo i u svakom slučaju, prema mom mišljenju, treba jednu stvar znati, a to je: „Nikad ne treba previše pritiskati i tražiti od života, pa tako vas sreća češće pohodi i počasti.“
Iako ste stekli svjetsku slavu, ostali ste prizeman čovjek. Koji je recept za to?
- Mnogo je lakše tako živjeti, kada ne praviš famu od svoga posla i popularnosti. Jednostavno živiš na ljudski način, lakše je onda tebi, ali i onima oko tebe. Znam da me ljudi vole, poštuju i cijene, zato i zadržavam normalan odnos prema njima, onome što radim i što uistinu jesam.
Još idete u ribolov?
- Naravno, to je neizostavno. To i sport su mi ispušni ventili, još igram tenis i, naravno, pobjeđujem. U snazi sam, svakako.
Reklama za samo jedan bh. brend
Bliži se SFF, planirate li dolaziti u Sarajevo?
- Imam u planu posjetu Sarajevu, i to sam baš u vrijeme Festivala zakazao snimanje reklame. Vi znate da ja ne radim reklame, osim za „Sarajevski kiseljak“, s kojim sam uspostavio dobru saradnju, ali i prijateljski odnos. Zato im ne mogu ništa odbiti.
Najveći gospodin u pismi, ali i životu
Kako ste primili vijest o smrti pjevača Olivera Dragojevića?
- Kao i svi drugi, bio sam tužan, ali na neki način, kad se takve stvari dogode, postoji nešto što vam govori da je to nemoguće i ne vjerujete da se dešava. To je isti onaj osjećaj kao kad nas je napustio Arsen Dedić. Toliko je napravio i izgradio svojom pjesmom da će ostati vječno u našim srcima i sjećanjima. I ono što je bitno reći za njega, sročio sam u rečenicu: „Bio je veliki gospodin, najveći, i u pismi, ali i u životu.“
Propala akademija u Rijeci
- Lenka i ja smo sedam godina radili s našom Akademijom „Gluma i mediji“ u Rijeci, ali od ove godine prestali smo s tim, upravo zbog toga što nismo dobili obećavanu pomoć. Sa svoje strane smo uradili mnogo i napravili dosta sposobnih i mladih glumaca koji su danas uspješni, ali, eto, nismo u stanju nastaviti s tim. Tako je zato što nismo imali pravu podršku – pojašnjava Šerbedžija.
