Rijetki su trenuci kada jednog od najvećih glumaca s ovih prostora Emira Hadžihafizbegovića (57) možete zateći da se odmara ili ništa ne radi.
I ovog puta, telefonskim pozivom zatekli smo ga na putu, ali s obzirom na to da mu nikada ne nedostaje snage i volje, uspjeli smo dogovoriti intervju. Istina, s Emirom se uvijek ima o čemu razgovarati, ali naš dogovor je bio da napravimo drugačiju priču u odnosu na dosadašnje, potpuno privatnu, s povratkom u prošlost. Priču u kojoj je Hadžihafizbegović, prvi put, otkrio pravu istinu o sebi.
Razgovarali smo o životu, supruzi Aidi, sinu Edinu i kćerki Amri, Kamernom teatru 55, gdje je na poziciji direktora, seriji „Konak kod Hilmije“... Veoma iskreno, Hadžihafizbegović je govorio šta za njega znače rodna Tuzla, ramazan, Bajram...
Radni dan
Šetnja s velikim glumcem sarajevskom Ferhadijom više liči na zastajkivanje na ulici, nego na ono što bi trebalo biti. Jer, na svakom koraku prolaznici zaustavljaju Emira, žele ga pozdraviti, fotografirati se s njim.
Saglasan je se s našom konstatacijom da su rijetki dani kada miruje, ali s objašnjenjem da se sve može stići kada čovjek dobro rasporedi vrijeme.
- Prije svega, imam sjajnu ekipu koja me prati u Kamernom teatru 55, i vrlo smo ponosni na ono što smo uradili. Mislim da je dio i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva vezan za kompletan moj umjetnički rad posljednjih 20-ak godina. Ali, da, mala vinjeta da se prelomi i meni pripadne ta nagrada bila je renesansa koju smo napravili u ovoj pozorišnoj kući. Sve to što smo ostvarili i uspjeli nije baš išlo lagano, jer smo se i žrtvovali – govori nam Hadžihafizbegović.
Čini mi se da Vi funkcionirate prema principu, rad, rad i samo rad. A, umorite li se?
- Naravno, umorim se. Umor je moja metabolična konstanta. Imam dijagnozu insomnije i vrlo malo spavam više od 20 godina. Međutim, sve to ne utječe na moj radni dan, jer se tijelo valjda naviklo da tako funkcionira. Znam da je to nezdravo, da nije dobro, i nema šta nisam probao od biljnih tableta, akupunkture, čajeva... Ta insomnija je posljedica stresnih godina 1992. – 1996. u kojima sam doživio ekstremno teška iskustva. Tako je i počelo, mislim 1997., i traje do dan-danas. Negdje oko četiri ujutro me baci u neki polusan, ali sam već u pola šest na nogama i preko dana nikako ne spavam. To za tijelo nije dobro, i zato je umor moja konstanta.
Šta Vam je uopće „ispušni ventil“?
- Iskreno, ne osjećam se dobro ni kada odmaram. Relaksiram se uglavnom uz svoju porodicu. Slobodne trenutke volim da provodim sa suprugom i djecom. Onda, imam malu oazu, gdje se, što bi rekao Miroslav Ćiro Blažević, golmaniziram i punim baterije. To je malo mjesto Željuša blizu Mostara, gdje imam vikendicu uz Neretvu. Čini mi se da je izgradnja vikendice jedan od najboljih poteza u mom životu, mjesto gdje odmorim dušu i tijelo.
Je li porodica ono na šta ste posebno ponosni?
- Porodica je onaj „feedback“ koji je najvažniji čovjeku. Kada od svoje djece dobijete zauzvrat sve ono što ste u njih ulagali, i vrate vam na način da ste sretan roditelj, ne postoji ništa ljepše niti postoji veća satisfakcija u životu. Hvala Bogu, moj sin uskoro treba magistrirati međunarodne odnose i diplomatiju, a kćerka diplomirati filmsku produkciju. S takvom djecom, do kraja života, može se u četiri stuba i od kokošije paštete. Porodica je oaza i tvrđava koju otključam za medije onoliko koliko mislim da je potrebno, zato i doziram priču o njima. Inače, imam definiciju za mjeru koja glasi: „To je tačka gdje se sudaraju sloboda i odgovornost.“ Na naše dvoje zlatne djece supruga i ja smo veoma ponosni, oni su zapravo odraz u ogledalu njihovih roditelja.
Moja sjećanja
Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?
- Moje djetinjstvo je bilo predivno. Zapravo, mislim da nema ružnih djetinjstava, pa čak i djeca koja su odrastala u Sarajevu, u ratnom džehenemu, i imala šest, sedam ili 10 godina, vole se sjetiti tog perioda s nostalgijom. To znam, jer neke od njih često srećem i razgovaramo na tu temu. Imao sam priliku da upoznam čovjeka u jednom vijetnamskom restoranu u Njujorku i rekao mi je da mu je djetinjstvo u Sajgonu bilo fenomenalno, u vrijeme kada je Vijetnam gorio.
Znači li to da se u tom dobu stvari selektiraju?
- Naravno, u djetinjstvu smo kao spužva, upijamo ono što je lijepo, a ružno potisnemo i zaboravimo. Imao sam predivno djetinjstvo kraj stadiona Tušanj u Tuzli. Lopta, šuma blizu, prijatelji... Živio sam u mjestu koje je bilo blizu urbanog i ruralnog, jedna vrlo heterogena struktura je tu živjela. Sjajne su asocijacije na djetinjstvo. Rahmetli majka Nizama, stariji brat Irfan, otac Mustafa i ja bili smo porodica koja je imala posebne prvomajske izlete. Sjećam se odlazaka na obližnji Vidikovac, Iličicu, Strelište... Sjećam se prostrte deke, harmonike i udri, jer je to 1. maj. To su stvarno neke slike koje ostaju duboko urezane u sjećanje. Nekako, bilo je puno ljubavi, razmjene, energije, plemenitosti...
Šta Vam je prva asocijacija na taj period?
- Ustvari, po mirisima se sjećam djetinjstva, miris kreme za cipele, benzina, miris očišćene majčine sobe, dunje s ormara, pečene tikve, krompira, majčine pite... To su prvi udari na moje djetinjstvo i kad ih se sjetim, shvatim da su nešto posebno.
Koji ste savjet dobili od roditelja i ponijeli ga u svijet?
- Da se dobrota uvijek mora vratiti, i da ne treba nikad kalkulirati s dobrotom. Sada je vrijeme kad roditelji znaju djecu odgajati da budu malo nasilni, da se znaju odbraniti, da je svijet surov, da sakriju emocije, ne budu iskreni... Ja ne. Svoju djecu odgajam kako su i mene moji roditelji odgajali, a to je da budu čestiti, moralni, da vjeruju u Boga, i da sve ono što im se u životu događa je do njih. Također, govorim im da nikada ne napuste etičke i moralne principe, jer oni se kad-tad vrate. Nije istina da je dobrota povezana s neuspjehom u životu, ona je povezana s uspjehom u životu.
