Od kako postoji, Argentina je legendama privlačila brojne posjetioce. Najpoznatija je ona o planinama od čistog srebra! Koje nikada nisu pronađene. No, legenda je bila toliko jaka da su hiljade ljudi položile život u traganju za neiscrpnim bogatstvom. Nakon svega, ostala je neiscrpna ljepota te zemlje. I njenih žena.

Začuđeni pogledi

U Argentinu sam došao iz Brazila. Od Manausa, preko Kopakabane i krajnje nesigurnog Rio de Žaneira, obreo sam se u Fortalezi. Lijepi grad na granici Brazila i Argentine nije mi, ipak, ostao baš u finom sjećanju.

Sve mi je bilo “sumnjivo” već u Riju. Dok sam se u atletskoj majici i šorcu ukrcavao u avion za Argentinu, nisam mogao a da ne primijetim začuđene poglede saputnika u zimskim jaknama. Nešto nije bilo uredu.

Odmah mi se sve razjasnilo kad smo izašli iz aviona u toj Fortalezi. Pa tamo je uveliko zima. A ja kao da sam na plažu krenuo! Srećom, između aviona je bilo dovoljno vremena da taksijem odjurimo u šoping-centar, kupim sve - od čizama do zimske jakne, u povratku napravimo i sudar (ništa neuobičajeno!) i ukrcam se u avion za Buenos Aires.  

Prelijep je to grad!

I ne znam šta bih prije izdvojio - evropsku ljepotu ulica i zgrada, preljubazne ljude, vrhunsku uslugu, poštenje... Jednostavno, iz Argentine sam otišao očaran i to me čak i sada drži.  

Hodao sam po Buenos Airesu do iznemoglosti. Društvo su mi pravili naša tadašnja ambasadorica Bisera Turković i njen sin Ali.

Opijen mirisima iz restorana, našao sam se u dijelu glavnog grada Argentine, gdje su na ulici plesali čuveni argentinski tango. I mlado i staro.  

Nisam baš neki plesač, ali mi zaigrati nije mrsko. Štaviše! Odmah sam prihvatio ponudu i upustio se u ples. Istina, više je to ličilo na bauljanje, ali je aplauz na kraju bio sasvim zaslužen. Mislim na partnericu koja se barem tri minute borila sa mojom nespretnošću. Junački je izdržala.

Argentinci imaju naviku ispijanja čaja.

Historija rituala

Piju ga iz veoma lijepih posuda, napravljenih od izdubljene, osušene tikve. I postoji cijela historija takvog rituala, ali nemamo prostora ovdje za elaboracije. Tek, u izdubljenu tikvu uspe se kombinacija argentinskih trava, zalije vrelom vodom i sve se pije preko “slamčice” u obliku izbušene kašike. Znam da je krajnje nejasan opis, ali se mora vidjeti i probati da bi se razumjelo o čemu se radi. 

Zemlja je daleko. U drugoj je ne samo vremenskoj nego i klimatskoj zoni, ali joj se vrijedi vraćati.

Džamija u Iguasuu

Veliki vodopadi i Nacionalni park Iguasu nalaze se na granici Argentine, Brazila i Paragvaja.

U samom gradu primjetna je mješavina raznih naroda i kultura. Domaćin je bez kompleksa obilježio neka naselja.  

Da ste u dominantno muslimanskoj mahali Iguasua u Argentini, ne svjedoči samo grandiozna džamija, već i nazivi ulica na latinici i arapskom pismu.

Graciozne Argentinke  

Napomenuh već da sam u Argentinu došao iz Brazila. To mi je trebalo da objasnim jedan fenomen.

Opće je mišljenje da su Brazilke prelijepe. One na Kopakabani su i više od toga, dah oduzimaju. Ali, one na ulicama Manausa i Rija nisu, vala. U principu, to su niže, često malo “dežmekaste”.  

Argentinke su sušta suprotnost! Visoke, vitke, graciozne... To die for!