Aljaska! Američka savezna država na krajnjem sjeveru ovog kontinenta mjesto je izuzetne, neukrotive, divlje ljepote.
Dijelom Sjedinjenih Američkih Država postala je 1867. godine, kada su je od Rusa kupili za 120 miliona dolara. To su i sada, a kamoli tada, bile ogromne pare. No, investicija se višestruko isplatila brzo nakon kupovine.
Na Aljaski sam bio relativno davno. Znam da je bio ramazan. Bio je početak ljeta i post je trajao dugo, ali podnošljivo. Iftari su na Aljaski ipak bili drugačiji. Uz bokale limunade, post smo prekidali sudžukom od lososa, komadima mesa od losa te ribljim specijalitetima.
Jedan restoran u Enkoridžu, glavnom gradu Aljaske, bio je upečatljiv po ljubaznosti, brzinom i kvalitetom usluge, ali iznad svega po čistoći.
Aljaska je nepregledna, rijetko naseljena, ispresijecana brojnim rijekama i potocima, prekrivena zelenilom koje zimi žilavo odolijeva metrima snijega i snažnim ledenim vjetrovima.
Ne mogu se sjetiti tačno koliko smo dana bili na Aljaski. Mislim da je to bila sedmica. A otišli smo maksus tamo tadašnja ambasadorica Bosne i Hercegovine u SAD Bisera Turković, njen sin Ali i ja, da vidimo i to američko čudo i - posebno neponovljivu polarnu svjetlost.
Taj sam spektakl prespavao. Preumoran od cjelodnevnog hodanja po lijepim mjestima ove savezne države, let iz jednog dijela Aljaske na drugi u kasnim noćnim satima bio je pretežak da bih mogao ostati budan.
Zaspala je i Bisera. Ali nije. Revnosno je slikao i snimao spektakularne promjene boja na nebu. Gledali smo s oduševljenjem i čežnjom. Jedno je zuriti u slike, a sasvim drugo i drugačije svojim očima pratiti prirodni fenomen.
Osim polarne svjetlosti, koju sam, dakle, prespavao, sve ostalo što se moglo vidjeti, gledao sam širom otvorenih očiju. Samom sebi sam nekad izgledao kao dječarac koji ne krije niti umije sakriti oduševljenje ljepotama.
Tako sam se, naprimjer, u cijelosti prepustio ljepotama Feirbenksa. Gradić je, ono, tipični američki. S lijepim uređenim kućama, sve je „pod konac“... Ali je u blizini rijeka kojom ide parobrod s onim velikim vitlom ili, kako se već to zove, što ga pokreće. Kao u romanima Marka Tvena, zaputili smo se tim brodićem uz rijeku u divljinu Aljaske. Cilj nam je indijansko naselje i rekonstrukcija njihovog načina života.
Nema Indijanaca
Malo je reći da sam bio razočaran kada smo u naselje stigli i shvatili da tamo nema Indijanaca, već samo vigvami i alati kojima su se „nejtiv Amerikans“, kako je vodič stalno ponavljao, koristili dok su tu živjeli. Najviše mi je pažnje privukla sprava za lov lososa. Radilo se o koturu na koji su prikačene mreže i sve je uronjeno u vodu. Matica je pokretala kotur, a mreže su lovile šta se uloviti dalo i izručivale u kanal koji je na obalu izbacivao ulov.
Malo je prostora da bi se opisale sve ljepote Aljaske. Njena bogata historija, još bogatija sadašnjost, zanimljiva politika, ustroj...
Aljaska je jedno od meni najdražih mjesta na kojima sam bio.
Susret s losom
Na periferiji Enkoridža nalazi se neka vrsta šoping-centra. U njemu je, pored ostalog, „najviši vodopad od čokolade na svijetu“. Tako piše na ulazu i pored samog vodopada. I ima neki papir, uramljen, kao potvrda od Ginisa da je vodopad u Knjizi rekorda.
I vodopad jeste visok barem nekih 15 metara. Koliko se sjećam, konzumacija čokolade nije bila dopuštena sa samog vodopada, ali, naravno, ako platiš, možeš zahvatiti šolju vrele čokolade iz bazena. I platili smo!
Uz to „svjetsko čudo“ je štala. S losovima. Simpatična životinja, pitoma. Umiljata. Ali što smrdi, brate! I sad se sjetim tog neprijatnog vonja.
No, nije mi smetao baš toliko da se ne mogu družiti i slikati, naravno, sa životinjom koju možemo vidjeti samo na TV ili u pokojem zoološkom vrtu.
Živopisni aerodrom u Enkoridžu
Ima se, bogami, letjeti do te Aljaske. Čini mi se da smo letjeli iz Vašingtona ''Alaskan Airom'' barem četiri sata.
Iako je bilo „ljeto“, obukao sam se za zimu. I nisam pogriješio.
Aerodromska zgrada je sasvim OK. Kad je gledate izvana. Iznutra je neponovljivo iskustvo. Više liči na moderni lovački dom. Prvo s čim sam se susreo je preparirani polarni medvjed u staklenom „sanduku“. Visok više od tri metra, s iskeženim zubima i ispruženim kandžama, stavlja vam do znanja da se ne igrate glavom. Naravno da smo se slikali ispred njega.
Ostale preparirane lokalne divlje životinje bile su „manje izazovne“.
A ispred aerodromske zgrade bio je parkiran u svoje vrijeme najveći transportni avion svijeta. Vrijeme ga je pregazilo, pojavili su se veći, ali je on bio prvi i danas, siguran sam, pažnju posjetilaca plijeni svojom impozantnošću.
